Manastir Sumela, drevni grad uzidan u stijene crnih planina Trabzona

Uzidan u stijene “crne planine” nedaleko od Crnog mora, Sumela manastir unutar nacionalnog parka Altindere, koji je osnovan 1987. godine u okrugu Mačka, provinciji grada Trabzon u Turskoj, izaziva divljenje, (straho)poštovanje i oduševljenje.

Gotovo iznad provalije, na litici, među oblacima, smješten je poput drevnog grada, (nekada) pravoslavni manastir Carigradske patrijaršije, turistička, ali i religijska i arheološka atrakcija.

Sa pogledom na bogatu istoriju i burnu prošlost, slojevitu kulturu, moćnu i neprevaziđenu arhitekturu, te netaknutu prirodu, beskonačno zelenilo trabzonskih šuma, na 1.200 metara nadmorske visine, uklesan je i sazidan krajem četvrtog vijeka Sumela manastir koji odolijeva zubu vremena i (ne)vremenâ, vremenskim prilikama i neprilikama, ratovima, previranjima, vandalima i tako uprkos svemu, vjekovima kasnije sve do danas i vjekovima od danas.

Ukazala mi se prilika da obiđem ovo monumentalno zdanje, da kroz nacionalni park Altindere hodam uskim putevima i penjem se skoro improvizovanim drvenim stepenicama napravljenim s pažnjom posvećenom prirodi, a onda i da zakoračim na betonske, visoke i izrazito uske stepenice nakon kojih mi se otvaraju vrata “Sumela grada”. Dok ovo pišem prisjećam se obilaska Sumele i djeluje mi kao da sam u scenografiji nekog filma antičke tematike, ali slike su stvarne, žive, glasne, pa i sad kao da se okrećem oko svoje ose dok razgledam freske u crkvi nastaloj od pećine ili se divim pogledu na bujnu prirodu nacionalnog parka Altindere koji čuva ovo zdanje daleko od grada.

Posjetila sam Sumela manastir zahvaljujući Ministarstvu kulture i turizma Republike Turske koje se trudi da sve djelove te zemlje promoviše i predstavi turistima. Sa željom da se glas o neuobičajenim ljepotama i atrakcijama crnomorske oblasti proširi, za novinare iz Srbije, Bosne i Hercegovine, Rumunije, Bugarske, Poljske i Crne Gore (posredstvom Turskog kulturnog centra Yunus Emre Podgorica) upriličena je posjeta tokom kojeg smo upoznali dio oblasti Turske smještene na obali Crnog mora. I iako su uglavnom druge destinacije u Turskoj mnogim turistima privlačnije, iskustvo koje crnomorska oblast i trougao Trabzon - Gumušane - Bajburt pruža, ono je koje ćete kasnije opisivati kao nezaboravno...

Tog jutra smo krenuli iz Trabzona ka crnim planinama čije smo konture u daljini (i visini) razaznavali, a ljubazni turistički vodič Juksel Malkoč tokom kratke vožnje nam je ispričao neke od zanimljivosti koje se vežu za Sumela manastir.

Vođeni snom i pozivom Bogorodice postavili temelje

Impozantna građevina datira iz perioda s kraja četvrtog vijeka, oko 365-395 godine i vremena vladavine vizantijskog cara Teodosija I. Ime manastira, objašnjava Malkoč, dolazi od riječi “sou” i “mela(s)” što na grčkom jeziku znači “na planini Mela”, odnosno “na Crnoj planini” jer “melas” znači crno. Naziv planine je takođe izveden od istih pridjeva i sa istim značenjem - “crna planina”, što me asocira i na Crnu Goru.

Interesantno je da se Sumela nalazi na oko 46 kilometara od Crnog mora i jedna je od najvećih atrakcija ove oblasti, ali i u svijetu kada je u pitanju religijski turizam. I to me podsjeća na Crnu Goru i misli mi idu ka manastiru Ostrog...

No, pored planine, riječ “melas” može se odnositi i na Bogorodičinu ikonu koja nosi manastirsko ime i koja se vjekovima nalazila u manastiru, a toliko je tamna da su je u narodu opisivali kao crnu. Manastir Sumela je u narodu poznat i kao manastir Presvete Bogorodice jer je posvećen njoj, odnosno podignut je u slavu Bogorodice, a postoji više različitih verzija koje pripovijedaju o njegovom nastanku. Priča o Bogorodici i ikoni Presvete Bogorodice Panagia Sumela čudesne, osnova su svih verzija.

Vjeruje se da se od kraja četvrtog vijeka u Sumela manastiru čuva spomenuta ikona koju je, prema predanju, naslikao sam apostol Luka. Prema nekim podacima, ona se najprije nalazila u Atini, gdje je nosila naziv Bogorodica Atiniotisa, ali je kasnije prenesena na Pont, da bi bila sigurnija. Upravo je izmještanje, odnosno premještanje ikone, prema legendi, uzrok nastanka manastira Sumela.

Prva verzija glasi da su ikonu iz Atine u Trabzon donijela dva monaha, Sveti Varnava i Sveti Sofronije i tamo osnovali manastir. Druga, zastupljenija legenda i sama ima više verzija ali se zasniva na tome da je manastir podigao atinski monah Varnava nakon što je sanjao Bogorodicu koja mu je u snu kazala da treba da pođe na put u crne planine, u Maloj Aziji i da će tamo (u jednoj pećini) pronaći njenu ikonu koju je naslikao Sveti Luka. Na to mjesto treba da podigne manastir, rekla mu je u snu. Kada se probudio, Varnava nije razmišljao, već je krenuo, a na put mu se pridružio i nećak Sofronije, ili monah Sofronije, zavisi od tumačenja. I, sve je bilo onako kako je Varnava i usnio.

Slična je i verzija da su dvojica monaha, jedan u Atini, drugi u Istanbulu, u isto ili približno vrijeme sanjali Bogorodicu, djevicu Mariju. U snu su vidjeli ikonu kako leti i pada u trabzonske planine, dok je druga verzija prenosa ikone da su vidjeli kako anđeli je kroz oblake nose i smještaju u pećinu... Djevica Marija sa malim Isusom u rukama obratila se monasima u snu i rekla im da joj na tom mjestu sagrade dom. Dva monaha, ne znajući jedan za drugog, tako su krenuli na put do današnjeg nacionalnog parka Altindere i došli do Crne planine koju im je blažena Marija u snu opisala. Na svom putu su nabasali jedan na drugog i ispričali snove odlučivši da nastave svoju misiju zajedno. Danima i noćima su boravili u planini dok jednog dana nisu nabasali na pećinu sa ikonom, a onda na tom mjestu zajedničkim snagama napravili crkvu u kojoj su živjeli do kraja života. Vjeruje se da je tek nakon njihove smrti tu sagrađen manastir.

Prema legendi koja se prepričava među Grcima sa Crnog mora, dva atinska monaha, Varnaba i Sofronije, takođe su sanjala isti san u kojem su vidjeli crne planine za koje im je Bogorodica rekla da je mjesto na kojem se nalazi ikona Marije koja u naručju drži dijete Isusa, a koja je jedna od tri ikone koje je izradio apostol Luka. Prema toj legendi, takođe nesvjesni jedan drugog, ploveći morem došli su u Trabzon, sreli se i ispričali jedan drugome svoje snove i zajedno nastavili put, a kada su došli do mjesta koje su sanjali, tamo su već zatekli temelje i nastavili gradnju prve crkve.

Bilo kako bilo, smatra se da je crkva sagrađena između 365. i 395. godine. Ono što se po stilu građe zaključuje je da je izgrađena u stilu kapadokijskih crkava, koje su uobičajene u Anadoliji... Pa ipak, djeluje sve samo ne uobičajeno.

O periodu između prvog uspostavljanja crkve i njene transformacije u manastir ne zna se mnogo. Prema nekim podacima, pojedini djelovi su izgrađeni za vrijeme cara Anastasija (430-518). Gradnja je nastavljena i tokom vladavine cara Justinijana (527-565), a naučnici tvrde da je prava, velika izgradnja zidina počela u 13. vijeku. Pored toga, neki izvori kažu i da je pravi osnivač manastira Aleksije 1349-1390.

Interesantno je i da je provinciju Trabzon, najstariju trgovačku luku Anadolije, pokorio Sultan Mehmed Osvajač 1461. godine. Da bi nastavio tradicionalno poštovanje svih religija u Otomanskom carstvu i u želji da omogući mirno ispovijedanje vjere svima, Sultan je donio edikt kojim se štite svi vjerski objekti, pa tako i Sumela manastir. Sumela manastir je najvećim dijelom sagrađen u eri Otomanske imperije. Javuz Sultan Selim je dok je bio guverner Trabzona dao doprinos savremenijem izgledu manastira kada je napravljena posebna prostorija za biblioteku kojoj je poklonio mnogo knjiga i vrijedne zlatne kandelabre.

S obzirom na vrijeme iz kog datira i na različite okolnosti kojima je bio izložen manastirski kompleks je više puta rekonstruisan, možda najviše u šestom vijeku, dok današnji oblik datira iz 13. vijeka. U 18. i 19. vijeku dodatno su urađene mnoge freske i pomoćne zgrade.

Manastir je takođe dugo vremena bio obrazovni centar tog podneblja. Ipak, tokom Prvog svjetskog rata manastir je napadnut, a Bogorodičina ikona je sakrivena u stijenama planine na kojoj se i sam manastir nalazi. Kasnije je ikona nađena i prenesena na drugo mjesto. Stoji podatak da se ikona Bogorodice Sumela danas nalazi u manastiru u egejskoj Makedoniji, koji i nosi naziv ikone, gdje su je prenijeli Grci iz Ponta, 1923. godine, nakon razmjene stanovništva između Grčke i Turske, ikonu su sa sobom prenijeli pontijski Grci.

Manastir Sumela se nalazi na UNESCO-voj listi svjetske baštine i izuzetno je rijedak, jedinstven i moćan arhitektonski kompleks. Veoma je atraktivna i popularna destinacija i zbog kulturno-istorijskog i vjerskog značaja, pa ga tako vjernici iz cijelog svijeta posjećuju, neko zbog nepregledivog pogleda na šumske predjele i zelenilo, neko zbog vjerskog značaja i vjerovanja.

Vazduh, voda, šuma, kamen...

A put ka manastiru nijedan reditelj ili scenograf ne bi mogao efikasnije zamisliti i kreirati... Mi smo krenuli od Trabzona i čini mi se da se već ulaskom u teritoriju Mačke osjeća nešto posebno, drugačije. No, sami put od podnožja ka manastiru veličanstveno je iskustvo, poput nekog nepoznatog procesa kojim ćete ispuniti sopstvene ciljeve, ali ne znajući šta vas čeka, pa iščekujući...

Tek nakon nekoliko krivina uočićete manastir uklesan u stijene na strmim padinama planine, kao da lebdi ili je pak tu stamen i stabilan oduvijek. Prizor je nevjerovatan, oduzima vam sposobnost da formulišete kako se osjećate, da definišete oduševljenje i divljenje, a podsjeća vas na mnoštvo stvari o kojima ste čitali, maštali ili ih gledali na ekranu/ima.

Kako se sve više penjete tako ćete sve jasnije uočavati kamenitu građu u stijenama, daleki i drevni manastir u kamenu, a koliko god izdaleka to izgledalo veličanstveno tek ćete naknadno osjetiti svu njegovu moć i ostati bez riječi.

Ostavljate automobile i sve vrste prevoza za sobom i nastavljate dalje hodajući. Tek tada ste svjesni. Gledajući ka gore, ka objektu u stijenama u nepreglednom moru borove šume, možete samo da maštate i zamišljate gdje i ka čemu idete, stremeći visinama. Iz daleka vidim zdanje, nalik ikoni, kako mami i pruža svjetlost kroz slojeve i slojeve svih nijansi i tekstura zelene šume. Izoštravaju se konture drevne kamene gradnje, koja istovremeno djeluje i gorda i krhka, uzdiže se, miri i liječi, posmatrajući nepregledna brda, doline, šume... Sumela manastir. A šuma je sa svih strana, vazduh čist, svjež, mirisan, ljekovit, da vam se zavrti, a tek rijeka, divlja, krivudava, nestalna, planinska ljepotica!

Penjem se i pitam se kuda hodam, ko je sve tim putevima prošao ranije, kojim povodima i prije koliko vremena... Pazim da se ne okliznem strmim putem, ali gledam svuda osim u stopala kojima gazim. Gledam okolo, mirišem i udišem, okrećem se. Kako se sve više penjem i približavam Sumela manastiru osjećam nešto važno i veliko, pitam se da li stvarno koračam ovim predjelima nestvarno lijepim, istorijskim, nebeskim. Razmišljam i pitam se da li se makar djelimično tako osjećaju hodočasnici dok putuju, traže, hrle ka svojim svetinjama, ka vjeri, ka životu, osjećajući se bližima svojoj religiji... Pitam se i da li se tako osjećaju turisti i vjernici koji prvi put obilaze manastir Ostrog...

Koračam i dalje kroz taj nacionalni park, preskačem stepenice i ne znam da li veće divljenje izazivaju ta decenijama i stoljećima stara stabla, korijenje koje se nesputano širi, mrsi, prepliće, svježina borovine, voda čija vas snaga pokreće i koju osjećate pod sobom, a njenu snagu u sebi, jer voda je svuda. Trudim se da dišem, da dišem punim plućima, što dublje*. Zastajkujem povremeno. I iako je red iza mene i ispred mene konstantan, u oba pravca, u nekom ravnomjernom ritmu, i iako jedva dvoje može u isto vrijeme da hoda stazom, a ja zastajkujem oni se ne bune, ne smetam im i ne osjećam njihovu nervozu i nestrpljenje, kao što bi to bilo možda bilo gdje drugdje. Umjesto toga, tiho prolaze, zaobilaze me, ili pak i oni zastanu ne bi li vidjeli da li im nešto promiče. Primjećujem da to i sama radim.

Kad god bi neko uputio pogled ka nečemu u blizini ili ka daljini, i moje oči žure, žele da vide, žele da upiju, žele da zapamte. Trudim se da pamtim. Trudim se da uzmem dio toga sa sobom. Zato i udišem toliko duboko, a dok pišem, imam osjećaj da je trag tog vazduha i dalje u meni. Volim svjež vazduh, a volim i to što mi se čini da se svuda razlikuje. Čini mi se da, ako udahnem taj vazduh koji želim dovoljno posvećeno i upijem taj vidik svojim očima, te predjele nosim u sebi i sa sobom.

Hodam uskom stazom na kojoj jedva dvije osobe mogu stajati jedna do druge i čini mi se kao da stotine ljudi idu jedno za drugim, mimoilaze se, zastaju, kao da ne dotiču tle kojim idu...

Plašim se da će mi nešto promaći, a oči i misli su raštrkane. Ne znam i ne želim da odlučim da li me više impresionira dugo, debelo i moćno korijenje drveća sa lijeve mi strane, nježna i hrapva uzdignuta stabla, krošnje i lišće ili pak iglice koji svojim hukom pričaju, svjedoče, sviraju, ili je to pogled sa desne strane koji se prostire u nedogled zelenila nacionalnog parka, rijeka koju tek ponegdje vidite i izvori koji se povremeno pojave, ali čiju energiju, čistotu i snagu stvaranja života osjećate pod svojim tabanima, u svojim plućima, očima, umu... A možda je sve to baš ono ka čemu idem - Sumela manastir koji, dok se približavam, tek s poneke krivine mogu vidjeti, naslutiti i opaziti, ali koji je ishodište ove ture.

Strma, uska i duga staza uzbrdo, stepenište na ponekoj dionici, ali i klupe, kante za otpatke, proširenje sa strane... I tako se motivi mijenjaju, ali priroda je konstantna, šuma i vazduh o kojem sam pisala, ali i voda koja je svuda oko vas, bilo kao lokve koje gazite, slobodna dok teče, sa napravljene česme ili pored, niz stijene, ali fascinira to što se niko nije “potrudio” da joj stane na put i usprotivi se prirodi, a kamoli svježoj pijaćoj vodi koja je već, ali će tek u budućnosti biti, izvor bogatstva, luksuz i zdravlje, istovremeno. I zaista, iako sam je tek na kraju svog hoda okusila, voda u nacionalnom parku Altindere u okolini Sumela manastira neuobičajeno je svježa i dok je pijete iz ruke osjećate njenu energiju, materiju iz koje je sve poteklo.

Kanije sam tek saznala i da je u narodu ostalo vjerovanje o postojanju ljekovitih voda, baš u okviru kompleksa manastira Sumela.

I prije nego što dođete do mjesta gdje se prostor širi, a putevi račvaju, začućete muziku. Imam osjećaj da se uvijek na tom jednom, istom dijelu puta, nalazi neki (ulični) svirač, muzičar koji autentičnim turskim melodijama pruža saundtrek svima dok se bliže ulazu i prostoru Sumela manastira. Začućete ga baš kada će vaš uski vidokrug zamijeniti vremenom, vjetrom i vodom izrezbarene stijene i zid iza kojeg se krije zdanje, drevni grad u kamenu na vrhu planine među borovima.

A prije nego nastavite ka Sumela manastiru, nedaleko od svirača čiju muziku i dalje čujete i sa kojom ste se stopili, put se račva, pa prije narednih stepenica imate priliku da odmorite dok obilazite ostatke crkve Aja Varvara sa desne strane. Obilazim ostatke, gazim stari kamen koji i dalje pravi oblike eksterijera i shvatam da ima nešto golemo što me privlači u kamenu, kršu... Možda je razlog tome moja postojbina Crna Gora ili pak djetinjstvo i odrastanje koje vezujem za (nedovoljno) popularni Bedem iliti “Onogošt” u centru (mog) grada Nikšića, a pamtim Bedem i kada nije bio uređen, sređen i pristupačan (ako danas uopšte jeste) kada sam se kao dijete pela po kamenju do samog vrha koji se tada činio daleko, maštajući o tome šta je sa druge strane kule i kako je život bio organizovan...

No, Aja Varvara je tu i definitivno je ne bi trebalo izostaviti i zaobići, bilo da ste iscrpljeni dugim usponom ili ne, ali ova istorijska crkva na putu za Sumelu pruža dašak istorije i pejzaža koji oduzima dah i uvertira je za ono što slijedi.

Drevni grad u stijenama

A nakon još nekoliko stepenica, kamenih, slijedi mjesto koje nosi težinu hrišćanske kulture, snagu arhitekture prošlosti, vječnost kamena i vjere u ljudima. Pored ulaznih vrata nalaze se stražarnice, a opet stepenice vode do unutrašnjeg dvorišta. Prostor je veliki, nezamislivo veći nego što vam se čini dok posmatrate manastir izdaleka. Izgled je veličanstven i nevjerovatan, vrijedan svakog prepješačenog metra i/ili uloženog novca. Otvarate vrata skrivenog grada, utočišta, mjesta na kojem struji civilizacija, a vrvi život, širi se spokoj, zadovoljstvo, dražesnost.

Kompleks manastira Sumela čini više objekata različite namjene, a centar čitave građevine je pećinska crkva oko koje je postavljeno više kapela, kuhinje, studentske sobe, prostorije za turiste, biblioteka, zvonik, ali i sveti izvor vode Hagiasma, ili izvor svete vode. Ovako nabrojani objekti, kule, kapele, crkve djeluju jednostavno postavljeni, ali stekla sam utisak da svaka od tih prostorija krije nešto svoje, namjenski postavljeno i napravljeno, a što posjetiocu može promaći. Tako, ako zavirite u neki od tunela u ćoškovima koji naizgled djeluju kao kakve ruševine i zanemareni prolazi, pružiće vam se pogled u tajne i duboke misterije kamena Pontskih planina.

Nakon posljednjih stepenica, penjete se, silazite i ulazite u sve ono što čini Sumela manastir. S lijeve strane, ispred pećine, odnosno pećinske crkve koja je temelj svemu onome što postoji danas okolo, nalaze se razni objekti koji zajedno predstavljaju manastir sa konakom, a koji je kasnije pretvoren i u crkvu i biblioteku s desne strane. Kažu mi da je na desnoj strani prostor s velikim balkonom koji se koristio kao monaški pansion, sa gostinjskim sobama.

U središtu kompleksa je otvoren prostor koji okružuju nabrojani objekti, a iznad svega toga se nadvisuje stijena kao da grli manastir. Idem pravo ka pećinskoj crkvi, pećini, glavnoj kapeli na mjestu nekadašnej pećine iz koje je sve poteklo. Prije samog ulaska, na spoljašnjem zidu se nalaze raznorazne freske sa mnogobrojnim motivima. Izdvajaju se one freske koje u slikama pričaju neke od prepoznatljivih biblijskih priča. Tako, freske ne postoje samo u unutrašnjosti manastira, već je i čitava spoljna strana zida ove crkve u potpunosti oslikana. Ljudi neprestano ulaze i izlaze, ali uprkos gužvi, mjesto je izolovano i mirno, očarava svojim izgledom i monumentalnošću.

Ulazim u crkvu čija je unutrašnjost prekrivena jedinstvenim umjetničkim freskama. Sve je oslikano do detalja, rođenje Marije i njeno predstavljanje u hramu, propovijedanje, rođenje Hristovo, njeno predstavljanje i život u hramu, ali i smrt Marijina i smrt apostola. U gornjem dijelu crkve, sa istočne strane prikazana je knjiga postanja, stvaranje Adama, stvaranje Eve, opomena Boga, pobuna Adama i Eve koji zajedno jedu zabranjeno voće, protjerivanje iz raja a onda slijedi i vaskrsnuće, nevjerstvo apostola Tome, anđeo u grobnici Isusovoj, stijena izvan grobnice, anđeli Mihailo i Gavrilo, tu je i Isusovo krštenje u rijeci Jordan, freske sa slikama čuda koje je Isus činio, od onoga kada je izliječio slijepo dijete svojim dodirom ruke, pa kada je učinio da nepokretan čovjek prohoda i mnoga druga, a na freskama su i Isusovi apostoli, majka njegova, djevica Marija...

Zidovi pričaju priču, bude maštu, poštovanje, dok slušam i okrećem se po prostoriji. A tek pogled ka gore, ka plafonu, pa nebu, pruža posebne i, vjerovatno i najznačajnije freske ovog zdanja. Freske na zaobljenom plafonu pružaju dubinu prostora, ali i vremena, a ako gledate ka gore najbolje ćete ih sve vidjeti tako što nećete skretati pogled sa njih a svoje tijelo ćete prepustiti zanosu tako da ih pokušate sagledati dok se vrtite oko svoje ose i prilagođavate položaju freski na plafonu...

Centralna freska na tavanici kamene crkve je Isusova, a tik pored je izuzetna i posebno vrijedna freska Marije, Bogorodice, sa dječakom Isusom. Oboje imaju oreole iznad svojih glava kao simbol hrišćanstva, a Marija na stomaku drži dijete Isusa čije su ruke u takvom položaju kao da blagosilja. Na sljedećoj ikoni djevica Marija drži u krilu malog Isusa “Majka svemoguća”, što je jedan od rijetkih prikaza, a pored njihova dva lika, tu si i dva krilata bića najbliža Bogu koja nose tron na kome sjedi božija, kako se vjeruje, Heruvima i Serafim.

Upravo te ikone na kojima je Marija sa Isusom imaju posebnu vrijednost. Freske datiraju iz 18. vijeka i oslikane su na različitim nivoima i u različitim vremenskim periodima. Iako bolje djeluju freske u dnu ipak fasciniraju one s plafona, a poseban dojam pruža svjetlost koja se prelama kroz male prozore u vrhu crkve.

Okrećem se po prostoriji svjesna raznih puteljaka i tunela u podnožju skoro pasvih zidova. Gledam ka unutra, nepoznanica... Izlazim van i idem ka prostoriji preko puta iz koje se pruža pogled na obje strane Sumele. Karakteristična turska umjetnost prisutna je i u dvorišnim objektima, sobama, prozorima, škurama, vratima. Penjem se i ulazim u prostor koji nudi svojevrsnu izložbu Sumela manastira kroz vrijeme, ali i nedavnog renoviranja. Stari pod, čisti prozori sa pogledom na glavni prostor oko pećinske crkve i prozori na drugoj strani sa kojih se vidik pruža na more šume nacionalnog parka. Tu je prozor i na trećem zidu i tek tu shvatam gdje se ovo mjesto nalazi i razmišljam kako je podignuto, a tek kako je opstalo. Litica i ponor je ispod, stijena poput čuvara iznad, a beskonačnost borova svuda okolo.

U drugim objektima slični prizori, a definitivno pećinska crkva sa svim freskama najviše impresionira. Nažalost, vidi se da je i Sumela manastir prolazio kroz periode vandalizma koji su ostavili traga i izmijenili originalne prikaze. Takođe, rukopisi, knjige i dokumenti koji su pronađeni u manastiru i okolini čuvaju se u muzejima u Ankari i Istanbulu.

Izlazim, fotografišem (se), želim da zapamtim mjesto na kojem sam stajala a koje se čini posebnim, u svijetu, rekla bih. Saznajem i da je u blizini česma sa planinskom vodom, ali i izvor svete vode za koji se vjeruje da i danas, vjekovima kasnije, ljudima pruža hladnu vodu, nadu u ozdravljenje, ali i izlječenje. Tako je u centru Sumela manastira, koji sam ja već prozvala drevnim gradom, zapravo sveti bazen u koji padaju krupne kapi vode u nepravilnim vremenskim intervalima, kupe se i pružaju nadu za ozdravljenje i lijek. Kao i svuda, i tu zaluta po koji novčić. Vodič nam priča da su nekada davno ljudi svih vjera zajedno dolazili u manastir Sumela, sa svih krajeva svijeta, samo zbog te svete i ljekovite vode i da su sa sobom donosili darove i bogatstvo koje bi ostavljali manastiru.

Ne znam da li zbog svete vode, jedinstvene ikone i pećinske crkve, zbog antropološke i arheološke radoznalosti, ali i tog dana sam primijetila da turisti dolaze sa svih strana svijeta pozdravljajući se međusobno osmijehom ili osmijehom u pogledu, pa i riječima...

Sumela manastir s razlogom je jedna od posebno atraktivnih lokacija i ruta za turiste, a pored toga što je manastir svjedok slojevite kulture, religije, prošlosti i istorije, mjesto na kojem se nalazi, okružen planinama, izvorima, prirodom u nedogled, kao dio nacionalnog parka Altindere, čini ga atraktivnim i po geografskoj osnovi, ali i istorijski, kulturološki, naučno, turistički popularnim.

Još malo sam tu i ubrzo krećemo ka drugoj destinaciji. Komentarišemo, prenosimo utiske, a ćutimo i tako najviše kažemo. Opet se uputih negdje, šetam okolo, pazim i razmišljam je li mi nešto promaklo, jer ima toliko sadržaja i objekata da se plašim da sam neki važan sigurno izostavila ili preskočila. Pa ipak, vidjela sam mnogo. Da, svjesna sam da zbog svoje znatiželje i opijensoti zdanjem, atmosferom, prostorom i vremenom koje protiče u Sumela manastiru nijesam imala vremena sjesti u ugostiteljski objekat nedaleko od ulaza, popiti turski čaj ili kafu, ali sada mi to i ne djeluje toliko važno, osim što sam samim tim izostavila i kupovinu suvenira koje volim da gomilam. No, umjesto magneta ili kakvog ukrasa, imam živo iskustvo koje me je obogatilo, sjećanje koje razbuđuje, osvješćuje i podstiče i energiju koja tinja, kao i vazduh i vodu koje sam kušala i koje čuvam.

Sumela manastir, moćno zdanje koje izaziva poštovanje i divljenje.

Karača pećina je nezaobilazna stanica

Nakon Sumele, uobičajena tura je i do Karača pećine. Fascinantno je to što se stvarno ne zna koji je pogled bolji, ali sa druge strane, pitanje je može li se u istom danu podnijeti sva ta ljepota, a da utisci i jednog i drugog mjesta ostanu živi, snažni i vjerodostojni.

Legenda kaže da je pećinu pronašao lovac dok je jurio za zecom koji se sakrio u nekoj rupi, a onda je, tražeći ga, lovac ugledao jelena i počeo ga pratiti. Jelen ga je odveo do pećine koju je lovac kasnije i naslovio imenom koje u nekom prevodu znači i Jelenova pećina.

U pitanju je još jedan prirodni fenomen koji svojim bojama i nakitom - stalaktitima i stalagmitima očarava turiste za koje je otvorena od 1996. godine, nakon što je Ministarstvo kulture i turizma i zvanično registrovalo pećinu, iako su mještani i ranije znali za nju.

Pećina Karača oduševljava na samom ulazu koji je visine oko 180 centimetara, ali se plafon polako širi i pruža se fascinantan pogled iz žablje perspektive. Pećinu karakterišu bogate stjenovite formacije raznih oblika i boja, ali i mnoge pećinske ruže. Svaki djelić pećine je vlažan, posebnog mirisa, poput poludragog kamenja, a evidentno je i prisustvo visokog nivoa minerala gvožđa i magnezijuma. Pored toga, zbog značajno visokog nivoa kiseonika, kažu da je vazduh pećine Karača dobar lijek za mnoge respiratorne bolesti.

Interesantno je da je vazduh u pećini ljeti hladniji nego vani, a zimi suprotno - topliji, pa se zbog toga vjeruje da ima sopstvenu mikroklimu.

Dugačka svega oko stotinu metara, prosječne visine 18 metara, sa ukupnom površinom poda od 1.500 metara kvadratnih, pećina Karača obavezna je stanica na putu ka ili od Sumela manastira. Uprkos tome što je mala, Karača pećina impresionira.

Putovanja kao ključ za spoznaju sebe i bogatstva

Po povratku, a i tokom pisanja ovog teksta razmišljam o Crnoj Gori koja itekako obiluje različitim bogatstvima, od prirodnih ljepota uzvišenih i neosvojivih planina, neprohodnih kanjona, uzburkanih, ali i mirnih rijeka i predivnog mora, a tu su i varošice, specifični stilovi arhitekture, stari gradovi, bedemi, muzeji, dvorci, centri kulture, spomenici... Razmišljam i pitam se zašto nijesmo svjesni šta imamo...

Plašim se da ćemo se opet svojih dragulja sjetiti tek kada budu uništeni ili kada postanu predmet podjela, a želim da griješim u ovom slučaju, jer, valjda su nas godine i godine praznih i suvišnih prepucavanja naučile pameti. Priroda za to ne zna. I ako bismo je samo malo više oslušnuli i prilagodili joj se, možda bismo pročistili svoja pluća od zatrovanog smoga tuđih riječi i manipulacija. Možda putovanjima i upoznavanjima.

Možda bismo, baš poput vjernika svih religija, radoznalih ateista i agnostika, istoričara, arheologa, antropologa, putnika željnih nezaboravnog turističkog iskustva, putnika željnih da se izgube u tuđini, pustinji i jeziku, zajedničkim koracima ka ispunjenju sebe, postali bolji ljudi, bolje komšije, bolji prijatelji, saradnici, roditelji, djeca, bolji ne samo jedni prema drugima, već i bolji prema samima sebi, prema društvu, zemlji, prirodi koju smo naslijedili...

Imam osjećaj da je naše samo da naučimo i spoznamo kako da živimo u saglasju sa sobom, prirodom i svima ostalima.

Putovanja i upoznavanja drugih zemalja, predjela, kultura, mentaliteta, tradicija, jezika, crta lica, možda su jedan od ključeva ka svemu tome.

( Jelena Kontić )