Brak ugovaran i za sedmogodišnje dijete

Zbog predrasuda sa kojima se suočavaju, Romkinje i Egipćanke diskriminaciju u Crnoj Gori primjećuju od zdravstva preko obrazovanja do zapošljavanja, rezultati su fokus grupe urađene za potrebe Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) i Centra za romske inicijative (CRI).

”Ako deset puta dnevno ne čujem riječ Ciganin, meni je čudno. To nije u redu. Čeka se satima ili se preskače red”, samo je jedno od iskustava medijatora iz jedne zdravstvene ustanove.

Istraživanje, koje je sproveo Centar za monitoring i istraživanja (CeMI), činile su fokus grupe sa 26 pripadnica RE zajednice u Podgorici, Nikšiću i Bijelom Polju, tri dubinska intervjua sa medijatorima, ali i anketno istraživanje sa 24 medijatorke i medijatora.

Kada je u pitanju kvalitet osnovnoškolskog obrazovanja, on je od strane učesnica fokus grupa bolje ocijenjen od predškolskog - većina (54,2 odsto) smatra da je dobrog kvaliteta.

Srednjoškolsko obrazovanje lošije je ocijenjeno od osnovnoškolskog - 35,3 odsto, pa je, poručuje se u dokumentu, potrebno dodatno istražiti koji nivo podrške nedostaje tokom ovog nivoa školovanja i utvrditi pripremljenost đaka za srednju školu nakon završetka prethodnog obrazovnog ciklusa.

Kvalitet visokoškolskog obrazovanja veoma je nisko ocijenjen, jer ga tek trećina doživljava kao dobar, a čak 42 odsto kao loš.

”Značajan je nalaz da većina (58 odsto) smatra da nastavnici traže manje znanja od đaka iz romske i egipćanske zajednice u odnosu na opštu populaciju. Ovakav pristup studente dovodi u nepovoljan položaj i čini ih nepripremljenim - kako za zahtjeve tržišta rada, tako i za dalje školovanje”, konstatuje se u istraživanju.

Gotovo da postoji konsenzus oko potrebe da vrtići uključe medijatore/ke koji razumiju romski i albanski jezik. Ovaj stav ima 87,5 odsto ispitanica.

Konsenzus oko potrebe za romskim asistentima u vrtićima posebno je značajan kada se uzme u obzir podatak da tek 8,3 odsto ispitanih smatra da sva djeca iz romske i egipćanske zajednice danas znaju crnogorski jezik kada upisuju osnovnu školu.

Većina smatra da ima djece koja ne znaju jezik na kojem će učiti u osnovnoj školi. Uzimajući u obzir da je obuhvat romske i egipćanske djece predškolskim obrazovanjem i dalje nizak, potrebni su i alternativni vidovi pripreme za osnovnu školu, konstatuje se u nalazu.

”Kad sam vidjela drugu djecu kako se ponašaju u vrtiću, onda sam i ja počela da učim jezik. Jednom kad me pitala vaspitačica kako se zovem, sad se tačno sjećam, ja nijesam umjela da joj odgovorim. Umjesto toga, pošto su me stariji brat i sestra naučili matematiku - iako se to u vrtiću još ne radi - ustala sam sa stolice i napisala 1 + 1 = 2”, kazala je jedna od učesnica fokus grupe iz Bijelog Polja.

Medijatori/ke smatraju da roditelji svojoj djeci pružaju podršku u školovanju, ali ne svi, pa je potrebno dodatno osnaživati one porodice koje ne prepoznaju važnost školovanja.

Neki roditelji svojoj djeci ne dozvoljavaju da idu u školu, što nije česta pojava, ali bi se po odgovorima medijatora/ki dalo zaključiti da je prisutna.

Napuštanje škole propraćeno je različitim razlozima. Iz izjava medijatora zaključuje se da je jedan od razloga i nedostatak materijalnih sredstava - npr. adekvatne garderobe za djecu, što za posljedicu ima slabiju zainteresovanost djece da nastave da idu u školu. U nalazu se navodi da je važno osnažiti roditelje da motivišu svoju djecu da nastave da se obrazuju.

”Upravo uključenost i osnaživanje roditelja - podrška u obezbjeđivanju materijalnih uslova za njihovu djecu i podrška da istraju u procesu motivacije djece kako bi ona nastavila da idu u školu - predstavljaju važan preventivni faktor u suzbijanju izlaska djece iz obrazovnog procesa, to jest tzv. drop outa”, navodi se u nalazu.

Pristup zdravstvu

Pristup zdravstvenim uslugama i njihova dostupnost uslovljeni su i posjedovanjem zdravstvene knjižice, odnosno nove lične karte. Sagovornici medijatori su istakli da najveći procenat populacije posjeduje zdravstvenu knjižicu, ali da i dalje postoji manji broj onih koji je ne posjeduju - kako zbog nedostajuće i nepotpune dokumentacije, tako i zbog migracija ka drugim zemljama, bilo da se radi o onima iz okruženja ili o drugim državama.

Odnos ljekara prema Romkinjama i Egipćankama ocijenjen je kao osrednji, što se donekle može objasniti diskriminacijom na koju su ukazivali učesnici i učesnice kvalitativnog dijela istraživanja. Istakli su, međutim, da je takav odnos individualan i da ga ne treba generalizovati.

Sagovornice iz fokus grupa navode da posjećuju ljekara onda kada postoji određeni zdravstveni problem, a da veoma rijetko idu na preventivne preglede. Kada je riječ o ginekološkim pregledima, navode da biraju ginekološkinju prije nego ginekologa.

Kada se govorilo o tome da li se ravnopravno donose odluke povezane sa planiranjem porodice i sa tim da li će i koliko će se djece roditi, medijatori su mišljenja da je prisutna ravnopravnost među bračnim partnerima.

Na osnovu razgovora sa fokus grupama konstatuje se sličan stav - da ranije žena nije imala uticaj na rađanje djece, ali da se to sada promijenilo.

”Prije je bilo tako, žena nije smjela da kaže nešto, no kol’ko je muž htio djece, toliko je rodila. Ali, dobro, to je bilo prije. Sada se dogovaraju”, kazala je jedna od učesnica fokus grupe iz Nikšića.

Takođe, ispitanice su navele da se koriste kontraceptivna sredstva u cilju kontrole rađanja.

Ugovoreni brakovi i bračni posrednici

Na osnovu dobijenih izjava nameće se zaključak da ugovoreni brakovi i dalje postoje. Prisutna je svijest o zakonskoj zabrani stupanja u rane brakove, ali i sistemu reagovanja koji uspostavljen na nivou zajednice u slučaju da do takvih situacija dođe.

Većina ispitanika/ica smatra da se djevojke najčešće udaju maloljetne, dok je zabilježeno petina odgovora da u brak najčešće ulaze prije nego što napune 16 godina, koliko iznosi apsolutni zakonski limit.

Zabrinjavaju podaci da su ispitanici čuli za veoma ekstremne slučajeve stupanja u rane brakove u posljednjih pet godina, pa navode čak i uzraste od 7, 8, 12, 13 godina...

”Ispitanice navode ekstremno niske donje granice stupanja u brak - čak osam godina. Kažu da su to poznatiji slučajevi jer je došlo do reakcije policije, ali i da je bilo brakova sklopljenih sa djecom od 10 godina (oni nijesu prijavljeni policiji). Kažu i da se dijete, ukoliko policija reaguje i vrati ga roditeljima, poslije nekoliko dana ponovo seli u porodicu ‘mladoženje’”, navodi se u nalazu urađenom za potrebe CIN-CG i CRI, dodajući da se u ovim slučajevima kao motiv roditeljā da ugovore maloljetnički brak navodi želja za obezbjeđivanjem dobre porodice kao garancije za dobar život, kao i uzimanje novca..

Brakove najčešće ugovara neko iz porodice (otac, majka ili rođaci), ali i bračni posrednici. Podatak da je 41,7 odsto ispitanika navelo da brak ugovaraju “bračni posrednici” zahtijeva dalju analizu. Postavlja se pitanje ko su posrednici, na koji način djeluju, da li se radi o organizovanim radnjama...

Većina ispitanih (67 odsto) je stava da nadležne institucije rade na sprečavanju ugovorenih maloljetničkih brakova.

Nakon stupanja u maloljetnički brak mogućnosti za nastavak školovanja dodatno su, međutim, limitirane. Ovaj nalaz je važan jer se u brak često stupa prije ili ubrzo nakon sticanja punoljetstva. Takođe, ulazak u brak za žene znači preuzimanje brige o domaćinstvu, što je često prepreka za nalaženje posla.

Muškarci su u braku najčešće stariji od žena i nosioci su imovinskih prava. U porodici su muška djeca nekad privilegovanija od ženske. Prije braka se djevojčicama nameću zabrane koje dječaci nemaju. Problem je kod roditelja jer oni veću podršku daju muškom djetetu nego ženskom.

Ispitanice iz Podgorice navele su kako ne mogu da idu van naselja, kako ne posjećuju lokale, nije im dozvoljeno da idu u pozorište, a u bioskop mogu samo uz pratnju drugih članova porodice.

Ekonomska nezavisnost još ne postoji

Nasilje nad ženama je prisutno kako u opštoj, tako i u romskoj i egipćanskoj populaciji. Ipak, većina ispitanih dala je odgovor da takvo nasilje nije prisutno ili da ne zna da postoji. Nasilje nad ženama i djevojčicama i dalje je tema o kojoj se u romskoj i egipćanskoj populaciji nerado govori.

Prijavljivanje nasilja povezano je sa strahom od gubitka kontakta sa djecom, za sopstvenu bezbjednost, ali i sa strahom od ekonomskih posljedica.

Odnos policije prema ženama žrtvama nasilja polovina učesnika/ica istraživanja ocjenjuje sa “ni dobar ni loš”, dok ga je 41,7 odsto ispitanika/ica ocijenilo dobrim.

”Više puta se ponovilo mišljenje da policija u slučaju porodičnog nasilja reaguje, prije svega, u cilju očuvanja uobičajenih porodičnih struktura i da nerijetko pokušava da pomiri članove porodice. Takvo postupanje žrtvi onemogućava da izađe iz kruga nasilja”, navodi se u nalazu, u kom se dodaje da su učesnice istraživanja znale za primjere prijavljenog nasilja nad ženama.

Informacije o prepoznavanju nasilja i zaštiti od nasilja nijesu, prema ovom nalazu, dostupne na romskom i na albanskom jeziku. Učesnicama fokus grupa bilo je poznato da se u slučaju nasilja može kontaktirati sa policijom, da postoje SOS telefon i sklonište za žrtve nasilja, ali ne i na koji način se može kontaktirati sa ovim službama.

Podrška može da se dobije od policije, centra za socijalni rad, ženskih organizacija, u prvom redu SOS telefona i Sigurne ženske kuće. U Nikšiću je posebno izraženo djelovanje CRI.

U nalazu se navodi da je potrebno dodatno edukovati Rome i Romkinje kako da prepoznaju nasilje, kako da reaguju u slučaju da se ono događa, kao i o tome kome mogu da se obrate.

Ekonomska nezavisnost, odnosno generalna ravnopravnost u pogledu zapošljavanja, još ne postoji. Navodi sagovornika ukazuju na to da su muškarci ti koji rade, tj. imaju neki oblik radnog angažmana kojim se obezbjeđuju novčana sredstva za porodicu. Žene imaju tu mogućnost u maloj mjeri, a razlog za takvu situaciju može se pronaći u opštem stavu - da su običaji, kultura i mentalitet ti koji utiču da žene (ne)budu radno angažovane.

( Miloš Rudović )