Borba protiv suše: Kako proizvesti kišu?

Ljudi mogu da utiču na vremenske prilike - ali samo do izvjesne mjere. Metoda "sijanja oblaka" uglavnom koristi da se izazove kiša u sušom opustošenim područjima. Ali to ima i svoje negativne strane.

Zemlje sjeverne hemisfere i dalje se bore sa talasima vrućine, šumskim požarima i ekstremnom sušom. To navodi klimatske stručnjake i inženjere da pokušaju da "promijene" vrijeme.

Kina trenutno prolazi kroz najduži talas vrućine, sa temperaturama koje u pokrajini Sičuan u posljednja dva mjeseca redovno prelaze 40 stepeni Celzijusa. Vodostaj Jangcekjanga, najduže reke u Aziji, na rekordno je niskom nivou. Sve to uzrokuje sušu za koju kinesko Ministarstvo vodenih resursa navodi da "nepovoljno utiče na obezbjeđivanje pitke vode za ruralno stanovništvo i stoku, kao i na usjeve".

Kao odgovor na tu kritičnu situaciju, kineska vlada pokušava da indukuje odnosno izazove padavine metode koja poznatom pod imenom "sijanje oblaka".

Kako to funkcioniše?

Oblaci nastaju kada vazduh koji sadrži vodenu paru, odlazi u atmosferu, hladi se i stvara ledene čestice. Kada se skupi dovoljna količina tih čestica, formira se oblak. Unutar oblaka, ledene čestice se spajaju. A kada tako nastale kapljice postanu dovoljno velike i teške, one padaju na tlo u obliku kiše, snijega ili grada, u zavisnosti od temperature i drugih vremenskih uslova.

Metoda "sijanja oblaka" podrazumijeva da se sitne čestice srebrenog jodida - soli sa kristalnom strukturom sličnom ledu - ubacuju u oblake. To se može izvesti iz aviona ili drona, odnosno one se mogu lansirati i sa zemlje. "Ta metoda omogućava da se vodena para unutar oblaka ’nadmudri’ i da počne da formira kapljice oko čestica srebrnog jodida", objašnjava za DW Hoze Miguel Vinas, meteorolog iz španske firme "Meteored", koja upravlja veb-stranicama o vremenskoj prognozi u nekoliko zemalja.

Kada kapljice postanu dovoljno teške, što je proces koji se ubrzava upravo dodavanjem srebrnog jodida, one počinju da padaju na Zemlju u obliku kiše ili druge vrste padavina. Način na koji taj proces funkcioniše, daje odgovor na pitanje zašto se Peking trenutno bori da "zasije" oblake: iznad regiona kojima su očajnički potrebne padavine, nema dovoljno oblaka da bi opisana metoda funkcionisala.

Ko pravi kišu - i zašto?

Prve pokušaje "sijanja oblaka" napravili su američki naučnici iz "General Electric Research Laboratory" 1940-ih godina. Danas se njihova metoda koristi u mnogim zemljama svijeta. Kina je samo najnoviji primjer, a Peking je već jednom upotrijebio tu tehniku - da izazove kišu prije otvaranja ljetnjih Olimpijskih igara 2008. godine.

Rusija je takođe poznata po korišćenju metode "sijanja oblaka". Tamo se to radi uoči velikih praznika, kako ih ne bi pokvarila kiša. Moskva je 2016. navodno platila 86 miliona rubalja (1,44 miliona eura) kako bi obezbijedila da prvomajski praznici prođu bez kiše. Te godine je za Praznik rada u Moskvi bilo sunčano.

Danas se ta metoda uglavnom koristi za izazivanje kiše tamo gdje je suša. I u SAD se koristi ta metoda, nedavno je primijenjena u saveznim državama na zapadu Ajdaho i Vajoming, koje su posebno teško pogođenim sušom.

Sjedinjene Države su tu metodu u prošlosti koristile i kao oružje - u Vijetnamskom ratu su produžile sezonu monsuna i pretvarajući zemlju u blato, čime je poremećen lanac snabdijevanja Vijetkonga i zaustavljeno napredovanje njihovih jedinica.

U aprilu 1986. piloti sovjetskog vazduhoplovstva su istom tom metodom izazvali kišu u oblacima koji su se od nuklearke Černobilj u kojoj se dogodila havarija, kretali ka Moskvi. Režim je operaciju smatrao uspješnom - radioaktivni oblaci nijesu stigli do ruskih gradova. Umjesto toga, čestice nuklearnog otpada "zasule" su ruralne bjeloruske pokrajine i nekoliko stotina hiljada ljudi koji su tamo živjeli.

Zašto je to kontroverzna metoda?

Posljednja dva primjera pokazuju da ljudi na vlasti uvijek mogu da zloupotrijebe tehnologiju razvijenu za opšte dobro. Ali postoje i drugi faktori, zbog kojih su neki stručnjaci skeptični oko toga da li je "sijanje oblaka" dobra ideja.

Jedan njihov argument glasi: ako primijenite tu metodu nad jednim regionom u cilju borbe protiv suše, ti oblaci više neće moći da donesu kišu susjednom regionu. "Ako izazovete kišu na jednom mjestu, onda ćete je smanjiti na drugom", kaže za DW profesor primijenjene fizike na Univerzitetu Harvard Dejvid Kejt. "To samo po sebi stvara pobjednike i gubitnike".

Stručnjaci takođe upozoravaju da bi kontrola vremenskih prilika mogla da bude suviše težak zadatak da bi se sprovela uspješno i bez problema. Oni se pribojavaju i da bi to moglo da pomjeri fokus sa tradicionalnih mjera, namijenjenih borbi protiv klimatskih promjena.

"Geoinženjering, uključujući i ’sijanje oblaka’, opasan je eksperiment. To može da se otme kontroli i izazove neželjene posljedice", smatra Hoze Miguel Vinas. I zaključuje: "Ako želimo da smanjimo negativne efekte suša ili oluja, koje su sve intenzivnije i kojih je sve više zbog globalnog zagrijavanja, trebalo bi mnogo više da ulažemo u mjere prilagođavanja i ublažavanja njihovih posljedica".

( Deutsche Welle )