Blogoreja

Kontrarevolucija jede svoju djecu! Treba zauzeti kvalitetna mjesta u gledalištu i, sa željom da bude što više ranjenih i mrtvih, uživati u krvavome obračunu između Ivice Todorića i Vlade Republike Hrvatske - predstavi u kojoj će se bez milosti drobiti kosti, bilance, principi i ljudski integriteti - ali se istodobno i naoružati sviješću o tome da ćemo svaki element započetog spektakla platiti iz vlastita džepa.

Uvodni prizor je obećavajući: čovjek koji je do jučer u vodećim hrvatskim medijima bio apsolutno nedodirljiv, koji je, štoviše, kao ključni jamac oglasnih prihoda postao neformalni vlasnik praktički kompletne medijske industrije, pa su o njegovome pregalaštvu, poslovnom vizionarstvu i genijalnim tranzicijskim podvizima ispisivane isključivo ode u sjevernokorejskome žurnalističkom registru, došao je u situaciju da mora pokrenuti privatni blog ne bi li ‘svoju istinu’ mogao neometano doturiti u javnost.

A onda horde novinskih i TV analitičara, istih onih što su mu donedavno jeli iz ruke, poslušno skakali na svaki njegov mig i bez izuzetka prešućivali kriminalnu podlogu kapitalistova grandiozna djela, po spomenutoj blogerskoj inicijativi seruckaju slobodnim stilom, ironiziraju je s visine i kočoperno evidentiraju sve njene moralne, logičke i gramatičke prekršaje. Na djelu je prirodni zakon: truplo nije u prilici birati crve koji dolaze na gozbu.

Noseća fotografija na tom blogu prikazuje Ivicu Todorića koji je okružen mnoštvom, stopljen s masom, uronjen u društvo, takoreći, i figurira u kadru kao ‘jedan od nas’, zbližen i izjednačen s građanima. Stvarnost je, dakako, nešto posve drugo. Stvarnost je onaj sablasni dvorac na padinama Medvednice u kojem velikaševa obitelj uživa u punoj izolaciji i elitnom samovanju, okružena hektarima šume, izbrijanih travnjaka i pedantno obrezane živice, opasana gvozdenom ogradom s pozlaćenim šiljcima, gdje naoružani zaštitari silom udaljuju novinare, aktiviste i slučajne prolaznike, gdje građanima pristup nije dopušten; prostor dakle koji ne samo što lebdi izvan društva, nego je podrobno očišćen od svih živih bića koja ne pripadaju servisnim službama, s tim da se stječe dojam kako i ljudski mravinjak što se nazire u podnožju postoji jedino radi opsluživanja rezidencije na brijegu. Zbog mnogih razloga Todorić je povjerovao da je to mjesto jedini centar vladajućeg poretka.

Sama činjenica da je svoju obrambenu blogoreju odlučio vizualno osnažiti plakatnim prikazom sebe kao samozatajnog dijela zajednice - ravnopravne (i valjda solidarne?) jedinke unutar vedrog i uspjeha željnog kolektiva - zavređuje da se vlasniku Agrokora razreže nekoliko godina zatvora. Što zbog bezočnosti, što zbog drskog vrijeđanja inteligencije prosječnog posjetitelja bloga, a što zbog loše navike da u pogonu marketinga upošljava najlošije Goebbelsove učenike. Ovi su, pak, očito dobili zadatak da propagandnim foto-boflom kreiraju imidž državnika, a ne pukog poduzetnika.

Stoga se nameće pitanje: što predstavlja sukob između Ivice Todorića i države kad Todorić misli da je država?

Iz štiva koje kontinuirano kulja s njegova bloga vidljivo je da posrnuli moćnik, braneći svoj privatni kapital, koristi jetku državotvornu retoriku, i to u obračunu s visokim državnim činovnicima. Tako ministricu Martinu Dalić i Vladina namjesnika Antu Ramljaka optužuje za ‘veleizdaju’, a interesne grupe koje oni zastupaju predstavlja kao okupatorske snage, crvene nemani koje kuju zavjere i provode revolucionarnu akciju ne samo protiv zdrave kapitalističke logike, već i protiv državnih interesa. Upravo čarobno zvuči upozorenje da će autor bloga, na primjeru izopačenog ‘lex Agrokora’, razotkriti paklenu ‘spregu politike, privatnih interesa čelnika fondova i važnih ljudi iz samog Agrokora’. Nije li to - avaj - kratki opis nastajanja, a ne tek pokušaja sanacije krahiranog Todorićevog carstva?

To nas, naravno, vraća u rane devedesete i prvobitnu akumulaciju gadosti, a iznova aktualizira i davno zapažanje jednoga marginalnog kroničara o tome da su nacionalističke i kapitalističke aspiracije otpočetka bile sjedinjene u istom stroju, što ovdje vrijedi ponoviti: ‘Socijalizam je herojski skršen, Hrvatska je stvorena u rijekama krvi, samo i isključivo zbog toga da bi Ivica Todorić mogao živjeti u dvorcu s četrdeset soba i da bi nekadašnji samoupravljači, koje se lako uvjerilo u to da su samostalnu kapitalističku državu sanjali od stoljeća sedmog, bili dovedeni na nivo feudalne posluge.’

Problem s Todorićem je što je svoj položaj u metafori vidio s pogrešne strane, kobno pomiješavši uzroke i posljedice. Najeklatantniji proizvod hrvatske državnosti - njezin esencijalni ‘projekt’ - povjerovao je u svoju samoniklost! Nije se mogao pomiriti s činjenicom da je, bez obzira na razmjere svog imperija, tek regularna naplavina nadošla nakon programskog rušenja socijalizma. A sada, ošamućen s jedne strane mesijanskim sindromom i nekontroliranim osjećajem svemoći, a s druge strahom da bi mogao omirisati zatvor, vjerojatno je čak i ruku koja ga spašava doživio kao onu koja mu dodaje konopac za vješanje.

Stvarni raskid saveza s političkom državom dogodio se po svemu sudeći u momentu kada su Todoriću pukle pred očima ružičaste perspektive i kad mu je glas s nebesa objavio da Agrokor jest država, učinivši mu se usput da je on osobno taj koji proizvodi sistem, umjesto što bi bio sistemski proizvod. (Dosta upečatljiva ilustracija takvog stanja duha mogla se pročitati u onome slavnom hvalospjevnom feljtonu u Jutarnjem listu, devet godina starom, gdje reporter Đula tronuto opisuje kako svaki od tridesetak tisuća radnika Agrokora oslovljava vlasnika kompanije s ‘Predsjedniče’, sve uz veliko početno slovo. Ne dakle ‘gospodine’, ne ‘gazda’, ne ‘šefe’, ne ‘direktore’, već - ‘Predsjedniče’!) Izgleda da je kod blogoreičnog tajkuna na djelu svojevrsna kapitalistička senilnost, navada da iz historijata svoga ekonomskog i profitnog uzleta izbaci udio političke logistike, da izbriše iz sjećanja ono presudno, posebno u trenutku kada se smiješi zatvorska perspektiva. Međutim, u previše se političkih šupaka Todorić morao uvući kako bi trasirao svoj ‘put do uspjeha’, da bi poslije svega - samo zbog toga što je mnoštvo političara u međuvremenu rovarilo kroz njegovo debelo crijevo - taj rudarski posao bio olako zaboravljen.

Mesijanski gard utoliko je plod tužne samoobmane, lišen bilo kakvog realnog temelja: nije Ivica Todorić bio pokretač, već korisnik reakcionarnog uništenja socijalizma, kao što on nije ekonomskim, već je političkim alatima stvorio svoje bogatstvo. Ono je izraslo na startnoj otimačini javnog dobra koju mu je omogućila vlast. Uostalom, povijest hrvatskoga tranzicijskog beščašća puna je žrtava neumjerene halapljivosti i neosnovane vjere u samoniklost - od Kutle do Sanadera, od Vidoševića do Ježića - i velikaš iz Kulmerova dvorca samo je posljednji i najkrupniji među primjercima koji su spremni politički aparat hrvatske države strasno klevetati nakon što ih je ovaj kreirao i osigurao im socijalni probitak po visokim kriminalnim standardima.

Šireći famu o unikatnim sposobnostima dragoga vođe i osuđenosti na nevjerojatni uspjeh, kapitalistička Republika Agrokor pokušava utajiti svoju nacionalističku maticu, a sada je preko ‘Predsjednikove’ PR-službe još i zdušno pljuje, pa se valja nadati da će kontraudar Republike Hrvatske biti jednako energičan, a to znači: zauzeti dobra mjesta u gledalištu, opskrbiti se kokicama i s radošću čekati kišu odrubljenih glava. Istini za volju, velika je vjerojatnost da će se sudbine glavnih aktera krojiti daleko od očiju javnosti - blogu iza leđa - jer tako to rade partneri u zločinu. (portalnovosti.com)

( Viktor Ivančić )