Suđenje za nacističke zločine: "Cijela moja duša je rana"

"Svaki sat se činio kao čitav dan", kaže Haim Golani o vremenu koje je proveo u koncentracionom logoru Štuthof. On je svjedok u postupku protiv jedne bivše sekretarice u logoru i misli da je se sjeća.

Sat vremena je Haim Golani putem video-veze iz Izraela govorio o svojim sjećanjima na njemački koncentracioni logor u blizini Gdanjska. Višesatno stajanje prilikom postrojavanja po decembarskoj hladnoći. Strah od toga da će ga pripadnici SS-a pretući ili bičevati. Rijetka supa i komad hljeba koje su zatvorenici dobijali kao obrok za čitav dan.

Golani je tada imao 13 godina i Štuthof je bio već treći koncentracioni logor u kojem je bio. Od njegove porodice preživio je samo otac. Ostale su u Litvaniji ubili Njemci.

"Mašinerija za ubijanje"

Ljudima koji su bili u pokrajinskom sudu u Icehou posebno je teško bilo kada su slušali Golanijevo sjećanje na "mašineriju za ubijanje" Štuthof. Nekoliko nedjelja nakon dolaska u taj logor u decembru 1943, bio je prisiljen na robovski rad u krematorijumu. Tamo je morao da pretražuje leševe logoraša kako bi kod njih, ako ima, pronašao vrijedne stvari, a morao je i da im skida cipele i sortira ih.

"Ne možete ni da zamislite taj smrad, bilo je tako strašno", kaže Golani i uzima maramicu. Na pitanje državne tužiteljke da li još uvek osjeća posljedice, on odgovara: "Fizički ne, na sreću. Ali čitava moja duša je jedna rana".

Pomoć u sistematskom ubijanju

U to doba, u Štuthofu je radila tada 18-godišnja Irmgard F. Ona je bila sekretarica komandanta logora Paul-Vernera Hopea i protiv nje je u oktobru 2021. podignuta optužnica. Prema toj optužnici, ona je "u funkciji stenografkinje i daktilografkinje pružala pomoć odgovornima u logoru u sistematskom ubijanju tamo zarobljenih". Na njen pisaći sto su, prema optužnici, dolazile i naredbe za pogubljenja i dopisi o deportacijama iz Varšave u Štuthof ili iz Štuthofa u Aušvic-Birkenau.

No Irmgard F. tvrdi da nije ništa znala o "mašineriji smrti" u kojoj je ubijeno desetine hiljada ljudi, a koja se nalazila u neposrednoj blizini njenog radnog mjesta. Ona kaže da ne poriče Holokaust, ali da za to ne snosi krivicu. Te izjave prenio je na početku suđenja njen advokat. Irmgard F. od tada ćuti. Isto kao i ovog utorka (6.9). Ta 96-godišnjakinja sa medicinskom maskom na licu povremeno gleda na monitor, a onda i na svoj ručni sat. Jedino je bila vidljivo uznemirena kada je Golani izjavio da je se sjeća.

"Mi smo se bojali te žene"

Golani priča da se sjeća jedne žene u uniformi SS-a i vojničkim čizmama koja je uvijek pratila jednog visokorangiranog oficira SS-a - "komandatna". Ona je oficira, prisjeća se Golani, upozoravala na zatvorenike koje treba kazniti. "Mi smo se bojali te žene. Bojali smo se da joj pogledamo u oči".

No, izvještači sa suđenja smatraju da nije vjerovatno da je riječ o Irmgard F, jer je, prema dosadašnjim saznanjima, malo vjerovatno da bi se komandant pred zatvorenicima pojavio sa jednom civilnom službenicom kao što je bila F.

Golanijev advokat Hans-Jirgen Ferster objašnjava da izjava njegovog klijenta samo odražava "količinu moći" koju su zatvorenici osjećali kod nekog od komandanata - koji vjerovatno nije ni bio glavni komandant logora. Dakle, kaže advokat, radi se o "grešci u sjećanju".

Sudovi u trci sa vremenom

I 92-godišnji Golani je kasnije priznao da više ne može podrobnije da opiše tog komandanta ili njegovu pratilju. Kako je rekao, razlog za to je i što je iz sopstvenog iskustva znao da "može biti opasno po život gledati osoblju SS u lice".

I neki drugi djelovi njegovog svjedočenja ostaju otvoreni. Recimo , datum dolaska Golanija i njegovog oca u koncentracioni logor. Golani je naveo da je to bilo zimi, no dokumentacija spomen-područja Štuthof sugeriše da je u logor došao između avgusta i septembra.

Golanijeva sjećanja se, nakon skoro 80 godina od tih događaja, teško mogu dokazati. To je jasno svakom sudu koji vodi ovako kasne postupke protiv optuženih za krivična djela iz doba Drugog svjetskog rata. No, prije svega je važno omogućiti žrtvama da ispričaju svoju priču, kaže avokat Onur Ozata, koji pred sudom zastupa još trojicu preživjelih logoraša. A vrijeme neumoljivo teče: od 31 sporednog tužitelja, žrtava i članova porodica, danas je u životu samo još 29. A kada će biti donesena presuda - još se ne zna.

Haim Golani je barem osjetio olakšanje. Tako kaže za DW. I naglašava da se za njega tu nije radilo o F, nego o sljedećem: "Ja sam to učinio za moju majku, moje sestre, za žrtve Holokausta. Sada je sve u redu"

( Deutsche Welle )