Pozdrav iz džungle

Svuda u regionu i širokom svijetu političari prisustvuju molitvama, pa se uz pjesmu otvaraju divna zdanja i mostovi, od čega goloruki živalj ima korist.

Tako nekako prigovara sveštenik Gojko Perović u reagovanju na moj minuli članak, i premda ganut njegovim korektnim tonom, moram otvoreno da pitam - pa šta?

Lijepo da ovdašnji pop zaziva inostrane uzore, promjena je to u odnosu na godine kad su svako zlo prišivali bijelom svijetu, ali ne znam zašto bi mene taj ekumenski optimizam obavezivao.

Vidim da se region raspada, Ukrajina gori, ekološki zločini dolaze na naplatu. Milioni nemaju sreću da poput mene i Gojka Perovića mudro tolkuju, jer umiru od gladi. U svemu što sam nabrojao glavna je uloga političkih i poslovnih vrhuški, kojima sveštenici nerijetko otpišu grijehe u zamjenu za novac ili moć.

Pogodiće otac Gojko, pa pogodite i vi, nisam fasciniran tom trgovinom, makar se odvijala pod ostroškom gredom.

Sveštenik Perović se ne zaustavlja u odbrani vladike Nikanora od moje pakosti, pa kaže da svuda u svijetu glavari „monoteističkih religija“ pođekad prevrše mjeru, u mom prevodu - kunu pedera.

Opet se, eto, opravdava mahnita potreba za nasiljem u ime boga, u ovom slučaju Nikanorova, nekakvim trendovima u monoteističkom svijetu.

Na stranu povijest koja je dovela do prevlasti monoteizma i krvavi trag koji je rečeni koncept za sobom ostavio đe se god pojavio, ajde da ovdje samo pomenem, djece radi, islamske ekstremiste, američki bijeli hrišćanski nacionalizam, ili popove voljne da sveštaju Putinova oklopna kola.

Čudi me da sljedbenik Isusa iz Nazareta, a kamoli onaj koji se zove Hristovim slugom ne vidi veliko zlo miješanja božjih i svjetovnih znakova. Zapanjen sam da je kratkovidost tolika pa se od mene valjda očekuje da citiram svakog svetosavskog oca koji je sokolio koljače, e da bi se otac Gojko Perović napokon dosjetio da se crkvom ne bavim kao institucijom koja krštava i sahranjuje, već političkom silom koja vedri i oblači.

Pogođen rečenicom da Nikanor „ne ide korak dalje od kolega“ otac Gojko kaže da to nije tačno, pa da mu pojasnim: dok god niko od sveštenika ne ustane i javno se odrekne mržnje, ona će biti stav crkve, jer dolazi sa najvišeg mjesta.

Moram priznati da „ne lovim greške“, kako kaže Perović, nego poznajem mapu ratnih i poratnih smjernica, od Amfilohija do Nikanora, kojima se zadaje slijepa vjernost srpskom rodu i krvi. To je etnofiletizam, osobina klana ili kulta, svakako zastranjeni oblik pada u tvarno, koje se lažno predstavlja za Hristovu istinu.

Kanonizovanjem vladara, oboženjem države, veličanjem zločinaca i pravdanjem pogroma uz gusle, mnogi popovi SPC mahom su služili folklorno, primitivno se busali pred kamerama, sa nedovoljno svijesti o desetercu u kojem učestvuju. Imam osjećaj da je svaka svijest nestala kad su žrtve potonjeg rata podijelili na njihove i naše, i na tome nacrtali mapu daljeg dejstva.

Ta se mapa, avaj, poklapa sa kvislinškim kartama nad kojima Perović meditira i zaziva istinu o pojedincu, čovjeku, čiča Draži i plemenu.

Svakako da Drugi svjetski rat nije bio crno-bijela strip bilješka već istorijski vrtlog. Ali nek se saberu svi demonski partizani i svi svjatajši četnici, opet preživi istorijska istina utemeljena na razumu i dokumentima. Ta istina ostavila je popa Đujića da umre u Americi kao anonimni luzer, antisemita i razočarani Šešeljev sponzor, dok su američke knjižare prodavale knjige zlog komesara Đida.

Razumijem lojalnost crkvi i diskretan način kojim otac Gojko spasava dušu. Očigledno ni njemu nije po volji Nikanorova raspusnost, ali stvari saopštava između redova. Upravo je ta stega koja drži čovjeka nemoćnog da govori slobodno, čak i kad ima dar Gojka Perovića, dovela do nedemokratskih metoda, unitarizma, idolatrije, zataškavanja i dogmatizacije unutar crkve. To je mrak. Ali nije moj problem. Moj problem je što se dvije godine nakon pravoslavne bune, otvorio kanal da slične prakse pokuljaju u već ionako truo politički sistem.

Crkva je založila autoritet i pomogla kompromitovanoj političkoj kasti da se ispolji. Bilo je što je bilo. Ali cijena je previsoka, ne zato što predsjednica parlamenta ide u Savinu, nego što ispod zvaničnog grba Skupštine veli da je prisustvovala večernjoj molitvi i doksologiji sa petohljebnicom.

Otac Gojko me uči da ne budem glas iz džungle, već da slušam crkveni radio, a ja ga pitam, tako mu petohljebnice, šta će mi Svetigora pored takve skupštinske službe.

Zapravo, ne pitam ništa, tek sagovornika pozdravljam, sa sjetom što se ne razumijemo. Za utjehu neka bude, da nam makar to pravo niko ne može oduzeti.

( Brano Mandić )