Svima nam fali naivne fascinacije
Milena Vukoslavović i Srđa Dragović se na različite, originalne i jedinstvene načine bave percepcijom i refleksijom neposrednog i neupadljivog prostora, a izložba njihovih radova otvorena je u podgoričkoj Modernoj galeriji
Ako priuštite sebi da se oduševite, zamislite, prošetate i obradujete i do 10. oktobra posjetite izložbu “Još slika iz današnje šetnje” u podgoričkoj Modernoj galeriji vidjećete upravo to - još slika iz današnje šetnje i kadrove iz svakodnevice koji su vam promakli dok ste gledali u svoj mobilni telefon; nezainteresovano prolazili već ustaljenom rutom ka određenoj lokaciji; po automatizmu hodali poznatim ulicama koje više ne posmatrate sa interesovanjem i možda zaboravili kako je lijepo nekada biti turista i u svom gradu, u gradu u kojem živite radite.
Zajedničkom izložbom Milena Vukoslavović i Srđa Dragović, životni partneri, a ovoga puta i spontani saradnici, na sebi svojstven način bave se percepcijom i refleksijom neposrednog i neupadljivog prostora. Njih dvoje na različite, originalne i jedinstvene načine vide svakodnevne prizore i predjele, fotografišu ih i pamte a onda ih i transponuju u fantastična umjetnička djela. U razgovoru za “Vijesti” oni ističu da na njihovim djelima nema mjesta društvenom ili političkom aktivizmu, angažmanu ili porukama, već samo istinski žele da ukažu na ljepotu kadrova čiji uživaoci svi mogu biti, ukoliko za to otvore oči. Igrajući se sa pojmom svakodnevice oni ističu da kadriranje ide intuitivno, po osjećaju i da nalaze ljepotu u svim uglovima i prostorima.
”Mislim da nam u svakodnevnoj komunikaciji svima generacijski fali fasciniranosti, dječije začudnosti, radoznalosti, a nama je to jako važno i to nam je neka kapisla u ovom prostoru. Razlozi za to su užurbanost i olako shvatanje svega, prihvatanje ‘zdravo za gotovo’, banalizovanje, ignorisanje... Mislim da nam fali naivne fascinacije generalno”, kaže Srđa, dok Milena potvrđuje i dodaje da je to način življenja koji nam je svima na neki način nametnut i za šta niko nije direktni krivac.
Iako prikazuju prizore iz svakodnevice njihovi radovi su sve samo ne uobičajeni, a istovremeno nimalo pretenciozni.
”Svaki od ovih naših motiva može bilo gdje da se nađe i mogu poticati odakle god”, dodaje Milena objašnjavajući da ne prikazuju isključivo Podgoricu, što će mnogi pomisliti...
Samim ulaskom u galeriju primjetan je pažljivo osmišljen koncept postavke, za koji je bila zadužena kustoskinja, istoričarka umjetnosti Ljiljana Karadžić, a čime su i umjetnici izuzetno zadovoljni. Na zidu sa lijeve strane prikazana su Srđina djela, veliki broj njih, a za desnom rukom idu Milenini radovi i motivi koji se smjenjuju. U nekom trenutku hoda i opažanja djeluje kao da se njihove kreacije međusobno prepliću, da su pojedini radovi ogledalo onima preko puta i da nastaju u međusobnoj ideji i inspiraciji...
”Ipak nije u pitanju kolaboracija, ali rekla bih da Srđin rad utiče na moj, jer živimo i radimo u istom prostoru. Svakako, radovi nastaju nezavisno, iako Srđa često zna da mi skrene pažnju da bi nešto fino funkcionisalo kao slika, pa ja to zabilježim i po tome radim”, objašnjava Milena, a Srđa nastavlja:
”Mi smo životni partneri, a u ovom slučaju smo sasvim slučajan tandem, jer nikada nijesmo planirali u autorskom smislu da budemo tandem. Mi radimo i živimo zajedno u istom prostoru, tako da to paralelno nastaje. To su priče koje se paralelno odvijaju i imaju različita polazišta, stilski, tehnički, poetički, ali se gledaju međusobno i komuniciraju fino”, dodaje Dragović.
Karadžić je objasnila da Milena fotografiju koristi kao predložak za sliku, dok Srđa pravi telefonske crteže, intervenišući direktno na fotografiji snimljenoj telefonom. No, i Srđina i Milenina djela na momente kao da nude portale za svijet naučne fantastike, jednako dok gledamo docrtane elemente na fotografijama ili akrilnim bojama pažljivo i detaljno preslikane realne prizore, čemu dodatno doprinosi igranje svjetlošću.
”Predstavila sam se sa 30-ak slika... Bavim se istraživanjem životnog prostora i funkcijom životnog prostora u svakodnevnom životu i kako on izvučen iz konteksta i lišen bilo kakvog identiteta funkcioniše kao samostalni rad. Slikarstvo kojim se trenutno bavim ima osnovu u crtežu i grafici, ali isključivo iz aspekta posmatranja neposrednog okruženja. Polazište za svoj rad, ni ranije ali ni sada, ne nalazim u imaginaciji. Zanimaju me životni prostor, objekti u prostoru, značenje i značaj prostora u svakodnevnom životu. Za sada su slike na kojima radim lišene ljudske figure. Međutim, na to ne gledam kao na neku vrstu odluke - može se reći da je riječ o svojevrsnoj opreznosti. Jer mi je za sada najvažnije da tokom procesa svoj fokus, kao i fokus posmatrača, zadržim na slikama koje, i pored unaprijed određene osamljenosti, ipak ne reflektuju zatvorenost, izolovanost i tjeskobu, već tišinu, spokoj, melanholiju”, priča Vukoslavović.
Radovi koje Srđa Dragović predstavlja, objašnjava on, dio su jedne neplanirane serije crteža koji već nekoliko godina nastaju isključivo na telefonu, putem aplikacije i preko fotografija sa telefona.
”Sa tehničke strane gledano, to su telefonski crteži preko telefonskih fotografija. Riječ je o radovima koji nastaju brzo, u hodu, bez nekog unaprijed određenog ili osmišljenog koncepta. Naravno da ovakvu formu dopune fotografije ili intervencije na fotografiji ne vidim kao neku ličnu inovacijiu i otkriće: to je prosto još jedan način bilježenja, vizuelnog promišljanja prostora i reagovanja na prostor. Intervencije same po sebi nemaju neku ustaljenu formu: nekada su krajnje ilustrativne i sa humorističkom konotacijom, a nekada su minimalne ili se nadovezuju na fotografiju u neočekivanom obliku”, ističe Dragović.
Jednako posvećena svakom detalju i aspektu rada Vukoslavović toliko vjerodostojno prikazuje naizgled svakodnevne prizore da izdaleka izgleda kao da su u pitanju fotografije. Karadžić ističe da Milena pažljivo bira fotografije motiva čija atmosfera je bliska njenom osjećanju neposrednog okruženja i potom ih dugotrajnim, posvećenim i strpljivim slikarskim postupkom prevodi u poetične slike koje imaju karakteristike hiperrealizma. No, dodaje Karadžić, njeni radovi ne sparaju u hiperrealizam, jer tehnika slikanja hiperrealista demonstrira tehničku superiornost i virtuozno prikazivanje realnosti rezultira hladnim, zamrznutim, bezvremenskim prizorom.
”Prikazani motivi (eksterijeri i rjeđe enterijeri) ne gledaju se samo mehanički, u smislu lakog identifikovanja naslikanih predmeta i zadovoljstva oka, već se gledalac izmješta u drugačiju poziciju i njegovpogled biva na suptilno kontaminiran i preoblikovan viđenjem umjetnice. Na izvjestan način, birajući banalne, neprimijetne, neatraktivne prostore naseljene običnim utilitarnim predmetima i objektima za polazište svojih radova, ona pravi fini obrt otopljavajući trivijalne stvari i čini naš doživljaj svakodnevnog intezivnijim i emocionalnijim”, kazala je Karadžić otvarajući izložbu.
Ona dodaje i da slike Vukoslavović bude simpatiju i ljubav prema poznatim, podrazumijevajućim fragmentima svakodnevice i potom uvode posmatrača u zonu sanjarenja, prizivajući u sjećanje nečiji odlazak i odsustvo, zvukove grada, zveckanja posuđa, dječijeg smijeha, automobilskih sirena ili popodnevne tišine, kao i mirise ustajalog đubreta, asfalta nakon kiše, opranog veša.
Sa druge strane, Dragović interveniše i svojim dokumentarnim fotografijama razbuktava imaginaciju.
”Poput crtačke bilježnice ili albuma šetnji, vizuelni zapisi postaju tihi svjedoci interakcije umjetnika i prostora. Intervencije su podstaknute nekad formom objekta ili prizora, pa se na njih nadovezuju, ili su plod trenutnog raspoloženja i vizuelnog nadahnuća. Nekad su upadjive i dominiraju radom, a nekad su mimikrirane, pritajene. Nekad su duhovite, humorne, na nivou dosjetke ili zagonetke, a nekad su čisto likovne. Tako se na crtežima pojavljuju apstraktne linije kao repeticija kontura objekata, banalni svakodnevni predmeti se pretvaraju u životinjice, lokve postaju fantastična bića, čovječuljak se krije ispod otpalog lista ili leži na oblaku iznad grada. Ovakvim docrtavanjima oslobađaju se i aktiviraju skriveni poetski potencijali prizora”, kazala je Karadžić i zaključuje:
”Lakim, nepretencioznim preobražajem svakodnevnog, efemernog u umjetničko Srđa nema ambiciju da objasni svijet, već da, ako parafraziramo Merlo Pontija, uspostavi kontakt sa svijetom i stvarima”.
Fenomen hodanja
Ljiljana Karadžić primjećuje da je šetnja važno polazište radova za oboje umjetnika, pa se tokom otvaranja izložbe posvetila i fenomenu hodanja čije smo brojne svrhe i razloge, djeluje, donekle i zanemarili ili zaboravili.
”Fenomenom hodanja bavili su se brojni autori iz različitih perspektiva, a samim performativnim aspektom hodanja mnogi umjetnici. Za dadaiste je kolektivno hodanje bilo subverzivno, u svrsi kritike društvenih vrijednosti, za situacioniste je to bio način istraživanja urbanih prostora, jer su vjerovali u psihogeografjiu i uticaj specifičnog geografskog okruženja na unutarnje stanje čovjeka, za lend-artiste Ričarda Longa i Hamisa Fultona hodanje je kontemplativno pražnjenje duha i primanje direktnog uticaja prirode, a za Marinu Abramović i Ulaja hodanje je čin spiritualne prakse i ispitivanje ljudske izdržljivosti (projekat za Veliki kineski zid, 1988). Kant je svakodnevno šetao, Prust je nalazio inspiraciju tokom šetnji mondenskim gradskim parkovima, flaneurstvo u vrijeme Bodlera je ušlo u urbane legende, a hodanje Mahatme Gandija kao čin protesta je politički bilo učinkovito. Možda je najzanimljiviji primjer Ničea kome opsesivna šetnja nije služila za opuštanje,već je bila preduslov za misaoni rad i neraskidivo vezana sa razmišljanjem. Dakle, bezinteresna šetnja utiče na promjenu životnih obrazaca, mentalnu i fizičku higijenu, ‘širenje uma’, osvajanja slobode i život sada i ovdje uz istovremeno izoštrenu i začudnu percepciju okruženja, kao što je slučaj sa našim umjetnicima, Milenom i Srđom”, ističe Karadžić.
( Jelena Kontić )