Bronzani atlas i padine Boke Kotorske
Iako se motivi prepliću i nadovezuju, na reljefima dominiraju najčešće ribe, ptice, insekti, žabe, specifično i bogomoljka, ptičije noge... Čvrstom materijalu autor pruža izvijesnu mekoću i prefinjenost dok se igra jedinstvenom tehnikom
Skulpture, crteži i reljefi umjetnika Nikole Vukosavljevića na virtuozan način opsijedaju čula posmatrača i postaju vječni nosioci izraza životne filozofije i egzistencijalnih pitanja i uvjerenja u kojima svako traži i nalazi dio svog obličja duha ili najdubljih refleksija, istakla je kustoskinja Biljana Keković otvarajući raznovrsnu postavku ovog autora, preksinoć u galeriji “Centar” u Podgorici.
Izložba, nazvana “Skulpture, crteži, reljefi” obuhvata upravo radove tog tipa, od devedesetih na ovamo. Iako je u pripremi i retrospektivna izložba Nikole Vukosavljevića u Beogradu, ova u Podgorici nije tog tipa niti su radovi birani hronološki, već se umjetnik vodio koloritom trudeći se da se sve uklopi u specifičan enterijer galerije “Centar”, rekao je “Vijestima”.
”Nijesam poznavao galeriju i nijesam znao šta će me ovdje sačekati. Imao sam osjećaj da će biti dvije prostorije, međutim kad sam ušao, prostor mi se dopao - pravi lavirint, ulazite, izlazite, penjete se... Nije simetrična galerija i na osnovu toga sam odlučio da postavka bude ovakva kakva je”, kaže Vukosavljević.
Iako se motivi prepliću i nadovezuju, na reljefima dominiraju najčešće ribe, ptice, insekti, žabe, specifično i bogomoljka, ptičije noge... Čvrstom materijalu autor pruža izvijesnu mekoću i prefinjenost dok se igra jedinstvenom tehnikom.
”Sve to su bronze i one su različito patinirane, pa tu ima nekih varijacija i to je ono što je meni značajno. Koristio sam se jednom posebnom tehnikom koju nijesam ja izumio, ali sam je primijenio. Pravim ploče, ravne ploče od gline, imam neke posebne čelične alatke i sve što vidite nastalo je u jednom dahu, u nekih 20-30 sekundi. Naravno, nijesu svi komadi uspjeli, ali oni koji jesu imaju svježinu, polet, jednostavnost. Ja sam se najviše orjentisao na insekte i ribe. Insekti imaju tu štapičastu formu koja mi odgovara, pogotovo bogomoljke koja ima silne udove a svi oni lako mogu da se izvedu iz poteza. Kada alatkom siječete glinu, to jest vadite glinu iz osnove, onda dolazi do medijskog obrta - ono što je bilo udubljeno, kada se sipa gips postane ispupčeno i lijepo je primijetila moja prijateljica Bojana Burić koja kaže da u ovim radovima ima nešto poput fosilnih ostataka, jer kada se fosili nađu oni izgledaju okamenjeno. I to je nešto na šta sam i išao”, objašnjava autor dok u galeriju pristiže publika, mnogo kolega, Vukosavljevićevih prijatelja, ali i nekadašnjih studenata kojima je predavao...
A istoričarka umjetnosti Bojana Borić potpisuje tekst za katalog izložbe i tom prilikom Vukosavljevićeva djela naziva “bronzanim atlasom”.
”Serija ovih reljefa u bronzi doživljavaju se kao listovi velikog atlasa ptica, insekata, riba, gmizavaca... Darvinovskom temeljitošću, ali zen konciznošću, bez naturalizma i deskripcije, ‘alhemijskim’ procesom livenja, stvarani su listovi ovog Bronzanog atlasa, kao dragocjenog zbornika opservacija fiziologije i anatomije sitnijih predstavnika faune, koji svjedoče o permanentnom traženju i pronalaženju plastičnih vrijednosti u elementarnim prirodnim formama”, zapisala je Borić.
Na pitanje vezano za motive njegovih djela, s obzirom na to da spaja vodu (ribe), kopno (insekti, gmizavci), vazduh (ptice), pa i čovjeka, autor ističe da istražuje polje koje u likovnoj umjetnosti i nije toliko zastupljeno...
”Moj pogled je usmjeren ka zemlji, na jedno područje koje nije mnogo eksploatisano u umjetnosti. Kod slikara možda jeste, ali kod vajara i ne baš. Mogu da vam kažem da sam srećan što sam baš to izabrao, jer je to jedno fantastično područje za umjetničku eksploataciju. U pitanju je cjelokupan život koji je čovjek svojim postojanjem ugrozio. Sve što postoji i svi u prirodi su ugroženi od čovjeka, od nas. To je bila moja podsvjesna i namjerna želja - da ukažem na ta bića, na njihovo postojanje i potrebu da i oni žive normalno, skladno, da ih ne ometamo u njihovom normalnom životu. Što se tiče riba, ribe su za mene možda i najsavršenije životinje koje su se prilagodile uslovima u kojima žive. Riba je već dvadesetak godina centralna tema mojih i crteža i skulptura”, priča Vukosavljević.
Različiti portreti prikazani su skulpturama, kao i ptice, dok crteži obuhvataju sve to, ali i jedan novi motiv koji se pojavljuje u Vukosavljevićevom radu, a to je Boka Kotorska.
”Ne znam da li ste primijetili, ali veliki crteži nastali su u Boki Kotorskoj, i to onoj strani preko puta Kotora. Jedno ljeto sam proveo sa te strane, gledajući ono kamenje, ono čudo, padine kod Kotora koje su meni bile strašno uzbudljive. Kada to crtate ne možete da se zaustavite, jer kada počnete da crtate, sunce već mijenja konfiguraciju terena, pa sam morao stalno da se trkam sa suncem, jer sam morao brzo da radim kako bih stvorio te radove. To su motivi iz Boke Kotorske”, ističe on.
Noviji crtezi Nikole Vukosavljevića, dodaje Burić u tekstu, ukazuju na promjene koje se dešavaju u odnosu same podIoge njegovog crteža ili reljefa i centralnog motiva, a autor dodaje da smatra da je crtež važan za svakog likovnog umjetnika.
”Ja crtam stalno. Smatram da je dužnost i obaveza umjetnika da se bavi crtanjem, to je nešto primarno i to je neka osnova. Međutim, ja sam želio da postanem dobar crtač, a dobar crtač se postaje tako što se crta. Morate da crtate godinama da biste nešto kvalitetno nacrtali. Doduše, ja sam dosta mijenjao tehnike. Ovdje je predstavljena tehnika lavirani tuš, a dugo godina sam bio zaustavljen na uglju. Crtao sam ugljenom iz različitih razloga, a kada je došao trenutak da u uglju ne mogu da ostvarim ono što sam naumio, da dobijem neku formu i slično, onda se lavirani tuš javio kao najpovoljniji”, objašnjava on.
U razgovoru za “Vijesti” Vukosavljević otkriva da će se nakon izložbe zadržati neko vrijeme u Crnoj Gori, tačnije Boki Kotorskoj, koja ga je očarala čim ju je otkrio.
”Volim da dolazim ovdje, Crna Gora je jedna prelijepa zemlja, još uvijek neuništena i nadam se da će tako i ostati, da je ljudi neće uništiti već sačuvati. Gledajući iz aviona ona čuda, ona brda, vrhove, šume, to bi bilo šteta povrijediti i ugroziti, to je bogatstvo koje smo svi mi kao ljudi u obavezi da čuvamo. Inače, mnogo volim ovdje i da ljetujem. Boku sam kasno otkrio, prije oko 20 godina, ali kada sam došao u Boku postala je moja centralna tema za crtanje”, ističe on.
Nakon izložbe u Podgorici, Vukosavljević kaže da planira malo i da se odmori od izlaganja, jer ih je ove godine bilo poprilično i ima ih još u planu. Ipak, naglašava da u svemu tome uživa i da je srećan i zadovoljan što se predstavlja i crnogorskoj publici.
”Volim svoj posao, volim da izlažem, da se družim sa ljudima, imam entuzijazma i zahvalan sam što je Biljana to prepoznala i pozvala me da se predstavim ovdje”, zaključuje on.
Crnogorski studenti su bili drugačiji, djevojke su ih voljele, a bili si i vrijedni i ambiciozni
U periodu od 1973. do 2011. godine Vukosavljević je predavao na Fakultetu likovnih umetnosti u Beogradu, na predmetima Crtanje i Vajanje, a od oktobra 2004. do juna 2007. obavljao je dužnost dekana Fakulteta likovnih umetnosti u Beogradu. U tom periodu zapazio je mnogo studenata iz Crne Gore, a sa nekima od njih i danas održava komunikaciju.
”Imao sam puno studenata iz Crne Gore, svojevremeno su dolazili i bilo ih je mnogo. Nažalost, više ih nema, ne znam iz kojih razloga, ali osvježavali su naše živote. Bili su drugačiji, djevojke su ih voljele, bili su duhoviti, u likovnom smislu specifičnog izraza, s obzirom na različite škole, a bili su i veoma vrijedni, željeli su da postižu uspjehe, da uče, napreduju, što je meni odgovaralo, jer ja volim ambiciozne ljude. Na primjer, Milačić je sjajan, Babović je odličan crtač i ima ih još mnogo... Prije par godina su me pozvali da na njihovom fakultetu izložim svoje radove i predstavio sam se sa ovom istom izložbom i održao predavanje. Imao sam jednu dobru, lijepu, toplu vezu sa svima njima, čujali smo se i nakon školovanja”, prisjeća se Vukosavljević.
Nikola Vukosavljević je diplomirao 1970. godine u klasi profesora Jovana Kratohvila na Akademiji likovnih umetnosti u Beogradu. Postdiplomske studije završio je 1972. godine kod istog profesora.
Izlagao je samostalno crteže, akvarele, medalje, reljefe i punu plastiku, učestvovao je na više od 300 kolektivnih izložbi u Srbiji i inostranstvu. Nagrađivan je, djela mu se nalaze u privatnim zbirkama, u zbirkama muzeja i galerija kao i drugih institucija u Srbiji i inostranstvu.
( Jelena Kontić )