Više ne prepoznajem Švedsku

Kada je je švedska premijerka Magdalena Anderson nedavno stigla u grad u kojem sa proveo djetinjstvo, Eskilstuna, čak je i ona morala shvatiti da Švedska gubi rat protiv nasilja bandi.

Samo dan ranije, taj grad je konačno zaslužio titulu “Mali Čikago” - što je termin koji je povremeno korišćen tokom mojih tinejdžerskih godina, posebno prilikom opisivanja opasnijih djelova grada.

Iako tu analogiju nikada nisam ozbiljno shvatao, tog dana je jedno od tih područja postalo poprište pravog užasa, kada su žena i malo dijete upucani na igralištu. Policija je povezala incident sa kriminalom bandi, i na sreću, nije bilo žrtava - oboje su preživjeli.

Premijerka, koja je na toj funkciji manje od godinu dana, povodom pucnjave je upozorila da kriminalne bande sada predstavljaju prijetnju za “sve koji im se nađu na putu, čak i za normalne građane koji poštuju zakon”. I napravila je direktnu vezu između nasilja i porasta trgovine drogom, obećavši da će o tome povesti nacionalnu raspravu i da će suzbiti kriminal tako što će odustati od blagog krivičnog zakona Švedske.

Za Anderson, oštra retorika o kriminalu možda je prije potreba nego izbor. Njena koaliciona vlada lijevog centra rizikuje da izgubi vlast na današnjim opštim izborima u zemlji, jer se glasanje odvija u ambijentu rastuće inflacije i sve većeg straha od ruske agresije u Baltičkom moru.

Mnogi Šveđani, kao i ja, smatraju da zemlja ide u pogrešnom pravcu.

Koaliciona vlada lijevog centra rizikuje da izgubi vlast na današnjim izborima jer se glasanje odvija u ambijentu rastuće inflacije i sve većeg straha od ruske agresije u Baltičkom moru

Prije nekoliko mjeseci, tri mladića u susjednom Erebru su ubijena u razmaku od osam dana, što je dio talasa nasilja bandi koji se proširio Švedskom. Nikada nisam očekivao da će se zemlja pretvoriti u raj za gangstere, ali mi je uvijek bilo očigledno da je naš pristup integraciji tempirana bomba.

Pošto sam rođen početkom 1980-ih, iz prve ruke sam se uvjerio koliko je teško postati dio glavnog švedskog društva. Moja majka, izbjeglica iz Etiopije, sigurno je ispunila sve “prave” uslove, kao što je odluka da se uda za mještanina i da ne bira poslove.

Ipak, nikada nije bila u potpunosti prihvaćena kao Šveđanka, uprkos tome što je skoro savršeno vladala jezikom i što je bila jasno integrisana u tu kulturu.

Činilo mi se da se ljudi poput nje suočavaju sa elementom drugosti koji je bilo teško, ako ne i nemoguće, prevazići. Štaviše, mnogi moji prijatelji, od kojih su neki bili porijeklom sa Bliskog istoka, odlučili su da se ne izjašnjavaju kao Šveđani, uprkos tome što su odrasli u toj zemlji.

Švedska, koja je u prošlosti imala uglavnom homogeno stanovništvo, suočila se sa ozbiljnim izazovima u prihvatanju neevropskih imigranata u svoje društvo. I vjerujem da to može djelimično da objasni tešku situaciju sa kojom se zemlja danas suočava.

Švedska je iskusila imigraciju zasnovanu na radnoj snazi kasnih 1960-ih. A vladini podaci pokazuju dolazak velikog broja migranata iz Irana kasnih 1980-ih i Jugoslavije početkom 1990-ih. Stopa imigracije je dostigla najviši nivo u istoriji 2016. godine, pošto se zemlja, zajedno sa Njemačkom, opredijelila za politiku uglavnom otvorenih granica kada su u pitanju sirijske izbjeglice.

Švedska je 2021. imala više 196.000 stanovnika rođenih u Siriji - što je značajan broj za zemlju sa oko 10 miliona stanovnika. Ukupan broj ljudi rođenih u inostranstvu naglo se povećao u posljednje dvije decenije, i sada iznosi 20 procenata ukupne populacije. Iako Sirijci čine najveću grupu imigranata, oni rođeni u Iraku i Finskoj takođe doprinose stanovništvu Švedske rođenom u inostranstvu.

Lično, ne prihvatam ekstremno uvjerenje nekih Šveđana da imigranti uglavnom dolaze u našu zemlju da bi iskoristili njen velikodušni sistem socijalne zaštite. Međutim, prema podacima Evropske komisije, kako stvari stoje, stopa nezaposlenosti među stanovnicima rođenim u inostranstvu je četiri puta veća od stope nezaposlenosti Šveđana. Razumljivo je samo da ovo dovodi do isključenosti.

I možda nije iznenađujuće što je 2022. na putu da postane najgora godina u istoriji nasilja, sa skoro 50 smrtonosnih pucnjava do sada. To je realnost koja dokazuje veliku glavobolju za premijerkinu koalicionu vladu lijevog centra, koja je na vlasti od 2014. A njena Socijaldemokratska partija je nadgledala godine, ako ne i decenije, neuspješne politike integracije pod prethodnim premijerima.

Ponuditi utočište onima koji bježe od rata uvijek je ispravno, ali izgleda da se švedski eksperiment sa multikulturalizmom pogoršao od 2016. godine.

Ne kažem da bi Sirijce, ili bilo koju drugu grupu migranata, trebalo smatrati odgovornim za porast kriminala bandi. Posebno treba naglasiti da je švedski model integracije propadao mnogo prije njihovog dolaska, što je čak dovelo do toga da neki naturalizovani Šveđani, uključujući druge sa bliskoistočnim korijenima, podrže krajnju desnicu u pokušaju da ograniče dalju imigraciju.

Ali sada, druga najveća stranka u zemlji, Švedske demokrate, ima misiju da obnovi ono što smatraju “tradicionalnim švedskim vrijednostima”. Oni kroz istoriju nisu uspijevali da se domognu vlasti zato što druge stranke nisu željele da se udruže sa njima, ali će na ovim izborima, kako se predviđa, obezbijediti oko 20 odsto glasova i možda su na putu da igraju ključnu ulogu u mogućoj koaliciji desnog centra koja bi mogla na kraju mogla upravljati državom u naredne četiri godine.

To bi bio prvi put da su se našli u vladi i sigurno bi dovelo do promjene u zemlji. Prioriteti te stranke uključuju okončanje odvojenih naselja, suzbijanje organizovanog kriminala i ograničavanje imigracije.

Iako je nemoguće vratiti vrijeme kada je u pitanju imigracija, Švedska mora da pronađe način da riješi svoj problem integracije prije nego što bude prekasno

Iako se možda moralno ne slažem sa zatvaranjem naših granica za ljude u nevolji, možda je to najbolji način za ponovno podešavanje - barem privremeno - nakon decenija neuspješne politike.

Iako je nemoguće vratiti vrijeme kada je u pitanju imigracija, Švedska mora da pronađe način da riješi svoj problem integracije prije nego što bude prekasno. A jedini način da se to postigne je da se današnja Švedska prihvati onakva kakva ona zaista jeste - multikulturalno društvo.

Dok se krajnja desnica praktično zalaže za to da napravimo “Švedsku ponovo velikom”, uvjeren sam da moramo da izgradimo inkluzivniji nacionalni identitet koji prepoznaje demografske promjene posljednjih decenija, istovremeno prihvatajući jedinstvena dvojna nasljeđa koja su sada prisutna širom naše zemlje.

Jedino ako prihvatimo ko smo zaista, možemo stvoriti društvo koje ne proizvodi isključenost, ili još gore, kriminal.

Autor je švedsko-etiopski novinar

politico.eu

Prevod: A. Šofranac

( Džim Stenman )