Ko je sve molio da Radomana izruče Srbiji i ne odsluži kaznu na Kubi
Oslobađanje Cetinjanina iz kubanskog zatvora krajem 2014. i njegov povratak u Valensiju, bio je okidač za razdor tada jedinstvenog kotorskog kriminalnog klana, uslijedio je rat u kojem je ubijeno najmanje 60 ljudi, a posljednja žrtva je vođa “škaljaraca” Jovan Vukotić
Jovan Vukotić, ubijen u Istanbulu, u tajnim policijskim spisima označen je kao “apsolutni vođa škaljarskog kriminalnog klana”.
Posljednji je u ratu ubijenih u sukobu dva kotorska kriminalna klana koji je počeo prije osam godina.
Prva žrtva krvavog obračuna, u kome je ubijeno najmanje 60 osoba, među kojima je bilo i slučajnih žrtava, je pomorac sa Cetinja Goran Radoman. Ubijen je u februaru 2015. godine na Novom Beogradu.
Prema međunarodnim policijskim evidencijama, koje nikada nijesu dokazane, Radoman je iz Južne Amerike u Evropu švercovao ogromne količine kokaina preko svoje pomorske transportne kompanije.
Dokazi za ove sumnje nikada nijesu prikupljeni, ali jesu o njegovom boravku u zatvoru zbog teške saobraćajne nesreće koju je izazavao 1. avgusta 2011. godine, u kojoj je poginula djevojka sa Kube. Cjelokupnu kaznu nikada nije izdržao.
To se zaključuje iz sudske dokumentacije podgoričkog Višeg suda, koja nam je dostavljena na osnovu zahtjeva za slobodan pristup informacijama.
Radomanu su to omogućili upravo nadležni organi Srbije i Crne Gore. Kako, odgovor se nalazi u spisima, a prvi put objavljujemo navode sa ročišta održanog 3. avgusta 2012. u Narodnom sudu Provincije Havane.
”Yero” uhapšen na aerodromu
”Goran Radoman, crnogorski državljanin, starosti 33 godine, sa nadimkom ‘Yero’, porijeklom iz Crne Gore, rođen 2. decembra 1978. godine... sa univerzitetskim obrazovanjem, u radnom odnosu u privatnom nautičkom preduzeću u Crnoj Gori, sa prebivalištem u Odžacima bb, Cetinje, Crna Gora... S obzirom da je dokazano da je Goran Radoman dana 1. avgusta 2011. godine, približno u 03.35 časova ujutru upravljao vozilom plave boje, marke ‘audi A6’, koje je pripadalo preduzeću za iznajmljivanje automobila i limuzima - REX iz Havane...približnom brzinom od 105 km/h većom od 80km/h koliko je ograničenje za ovu dionicu puta i približivši se dijelu između 12. i 3. opštine Plaza de la Revolucion provincije Havana, optuženi nije imao u vidu znak upozorenja koji se se nalazio na putu, a koji je označavao put koji vozilo treba da prati prilikom skretanja u krivinu na lijevo koja je postojala, u skladu da smjerom kojim je išao, kao ni znak koji je označavao da mora da smanji brzinu i da vozi 40 km/h ovom dionicom, nastavio je istom brzinom kojom je išao i izgubivši kontrolu nad vozilom, popeo se na desni trotoar nastavljajući da ide po njemu dok nije udario u zid šetališta, dovodeći do toga da se vozilo prevrne i nastavi na taj način da klizi po inerciji po trotoaru, što je imalo za posljedicu da je kubanska državljanka D.D.A. koja je sjedjela na zadnjem sjedištu iza vozača, ispala na trotoar... U vozilu su pored optuženog bili Vladan Radoman, na zadnjem sjedištu suprotno od vozača, J.G.R. koja je bila na zadnjem sjedištu i u sredini I.M.C. koja se nalazila na prednjem lijevom sjedišu”, piše u presudi.
U nesreći je stradala djevojka koja je ispala iz automobila, dok su ostali zadobili povrede.
U istom aktu se navodi da je Goran Radoman po izlasku iz automobila pobjegao s mjesta nesreće. Uhapšen je tri mjeseca kasnije, 9. novembra 2011. godine, u pokušaju da napusti zemlju na međunarodnom aerodromu Jose Marti.
”U trenutku kada se pojavio pred sudijama optuženi navodi da mu je veoma žao zbog smrti jedne od djevojaka koje su bile sa njim i zbog ostalih posljedica. Izjavio je da se ne sjeća ničega što se desilo tog jutra i zbog toga izjavljuje da nije u stanju da daje dalje izjave niti da odgovara na pitanja”, piše u presudi.
Izjavu je dao sudijama i njegov brat Vladan Radoman. Ispričao je da su bili u jednoj diskoteci, gdje su pili alkoholna pića svi osim njegovog brata Gorana koji zbog bolesti ne smije da pije. On i svjedokinja tvrdili su da ih je Goran upozorio da stave sigurnosne pojaseve, ali to djevojke koje su bile na zadnjem sjedištu nijesu uradile.
Tokom ročišta pročitani su izvedeni dokazi, među kojima se našla i potvrda da je Radoman član Crnogorskog udruženja prijatelja Kube i Crne Gore, osnovanog 2008. godine, s ciljem jačanja međunarodnih odnosa između te dvije zemlje.
Sud je Radomana za izazivanje nesreće i nepružanje pomoći povrijeđenim osobama osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 7 godina, pa je poslije pritvora na Kubi prebačen u tamošnji zatvor.
Srbija i privatno molila za izručenje
Goranov brat, Dragan, od ministarstva pravde Srbije je 3. decembra 2012. na osnovu prijave mjesta boravka, tražio njegov transfer u Beograd.
Samo 22 dana kasnije zahtjev je prihvatio i potpisao tadašnji pomoćnik ministra Srbije Milisav Čogurić.
To Ministarstvu pravde Kube, međutim, nije bilo dovoljno. Tražili su da zamolnicu za tranfer uputi Ministrstvo pravde Crne Gore jer je Radoman crnogorski državljanin.
Kako Crna Gora 2012. godine nije imala diplomatsko konzularno predstavništvo na Kubi, kao posrednik u slučaj izručenja uključila se Ambasada Srbije u Havani.
Iz dopisa koje smo imali na uvid, jasno se zaključuje da je Srbija, mimo znanja Crne Gore, molila i privatno da im Kuba izruči Radomana, pa čak i da ga prebaci u blažu zatvorsku ustanovu.
”Danas sam u razgovoru da direktorom Direkcije za međunarodne odnosne Ministarstva pravde Kube Cladio Ramos Borrego ponovila upit da li postoji mogućnost da se preispita stav po pitanju Radoman Gorana na osnovu ranije upućene molbe ministra pravde R. Srbije. Uprkos ponovljenoj argumentaciji u prilog transfera, ostao je pri poziciji koju sam iznijela našim OT br 266 od 07.08.o.g. Podvlači da je Ministarstvo pravde Crne Gore to koje treba da uputi zamolnicu s obzirom da je osuđenik crnogorski državljanin, kao i da je kasnije odsluženje kaze pitanje dogovora Srbije i Crne Gore... U vezi sa molbom da se osuđeni do daljeg prebaci u zatvor sa blažim uslovima, naveo je da će taj predlog biti upućen Ministarstvu unutrašnjih poslova. Na moje insistiranje da li to može da ubrza, odgovorio je da to nije u njegovoj moći, ali da će me obavijestiti onog trenutka da se to realizuje. Mogu da iznesem moj lični utisak da je ostavljen mali prostor da bi eventualno Ministarstvo inostranih poslova moglo da postupi drugačije po ovom predmetu, o čemu ponavljam nisam dobila zvaničnu potvrdu”, piše u dopisu je koji 12. avgusta 2013. potpisala tadašanja ambasadorka Srbije u Havani Marina Perović Petrović.
Crna Gora obaviještena po završenom poslu
O stavu Kube Crna Gora dopisom je upoznata tek 23. avgusta iste godine, i to samo dva dana nakon što im se s molbom obratio Radomanov brat.
”Svojim posljednjim pismom broj 274 od 13. vgusta 2013. godine Ambasada RS u Havani je obavijestila ovo Ministarstvo da je konačan stav Ministarstva pravde Kube da je Ministarstvo pravde Crne Gore taj organ koji treba da uputi zamolnicu za transfer zato što je Goran Radoman crnogorski državljanin. O ovom odgovoru smo obavijestili podnosioca zahtjeva za transfer pa je Vladan Radoman..., brat, osuđenog Gorana, ovom Ministarstvu dostavio zahtjev 21. avgusta 2013. godine da ovaj predmet ustupimo vašem cijenjenom Ministarstvu... Primite i ovoga puta izraze našeg osobitog uvažavanja”, napisao je Čogurić.
Crna Gora se u novembru 2013. godine načelno saglasila da bude obavljen trasfer Radomana i zatražila je od kubanskih kolega orginal presude sa potvrdom pravosnažnosti. Crna Gora bi tada bila dužna i da po transferu Radomana poštuje presudu suda u Havani. To znači da je Radoman, pošto bude izručen, trebalo da ostatak sedmogodišnje kazne koja mu je presuđena na Kubi, nastavi da izdržava u crnogorskom zatvoru. U zatvoru je trebalo da ostane do novembra 2018.
Prema dopisima u koje smo imali uvid, dokumentacija tada nije dostavljena, a Kuba je uprkos tome dozvolila transfer Radomana.
Sloboda kao novogodišnji dar
Ključni momenat oko realizacije transfera Gorana Radomana dešava se u decembru 2013. Zvanična Srbija je 20. decembra 2013. obavijestila Ambasadu Crne Gore u Beogradu da se do kraja godine očekuje transfer Radomana.
”Kubanska strana je naglasila da je bitno da se u potpunosti poštuje presuda kubanskog suda i da očekuje da crnogorska strana obezbijedi tehnički dio transfera kao i da bi cijeli proces mogao da se završi do kraja godine”, stoji u dopisu.
O sadržini ovog dopisa, sedam dana kasnije, naslovljeno “vrlo hitno”, generalni direktor Ministarstva vanjskih poslova i evropskih integracija Branislav Karadžić obavještava Ministarstvo pravde Crne Gore. Zadnjeg dana 2013. Ministarstvo pravde ponavlja svoj odgovor da tranfer ne može biti obavljen prije nego što domaći sud ne izrekne krivičnu sankciju u skladu sa domaćim propisima, odnosno prije pravosnažnosti domaće presude.
”U međuvremenu je uslijedio novi dopis Ministarstva vanjskih poslova i evopskih integracija od 31.12. 2013. godine, kojim smo obaviješteni da će dana 31. 12. 2013. godine osuđeni Radoman Goran stići na aerodrom u Beogradu. Napominjemo da Crna Gora nema svoje diplomatsko-konzularno predstavništvo na Kubi, zbog čega je Ambasada Republike Srbije u Havani bila uključena u ovaj slučaj, posredujući pri dostavljanju informacija i pisama”, potpisala je dopis upućen Višem sudu u Podgorici tadašnja generalna direktorica Ministarstva pravde Svetlana Rajković.
U međuvremenu je Radoman je stigao u Beograd. Dopis je Viši sud primio 17 dana kasnije. Za hapšenje i transfer Radomana nije bilo zakonskog osnova. Bio je slobodan čovjek. Vrlo brzo je napustio Srbiju i otišao u Valensiju.
”Ukoliko je osuđeni Radoman Goran 31.12.2013. godine bio na aerodromu Beograd, kako to proizlazi iz vašeg akta, onda je očigledno da je realizovan tranfer sa Kube u Srbiju. Stoga je bespredmetna molba Crne Gore prema Kubi za transfer. Moglo bi se još dosta toga primijetiti u vezi sa predmetnim transferom, ali ćemo se od toga uzdržati, odgovorio je tadašnji sudija za istragu Miroslav Bašović crnogorskom Ministarstvu pravde.
Izručenje Radomana diplomatska akcija
Nije srpska ambasadorka na Kubi jedina koja je molila da se obavi transfer Radomana u Srbiji. Prema pisanju srpskih medija, ministar spoljnih poslova Srbije Ivan Mrkić 26. decembra 2013. godine tadašnjem srpskom premijeru i ministru policije Ivici Dačiću poslao je je obavještenje u vezi sa izručenjem Radomana. Postupak njegovog izručenja Mrkić u tom dopisu naziva diplomatskom akcijom. I to bi bila uobičajena procedura, da se nije ispostavilo da je realizacija izručenja počela i prije nego što je 26. decembra 2013. godine tadašnji ministar diplomatije Mrkić pisao premijeru i ministru policije Dačiću, odnosno prije nego što je za realizaciju dobio njegovo odobrenje. To potvrđuje da su se nadležni, oko izručenja Radomana, dogovarali i van zvanične komunikacije.
Pojedini srpski mediji objavljuju, pozivajući se na nezvanična saznanja, da je jedan srpski biznismen zbog izručenja Radomana zvao čuvenog fudbalera Dijega Maradonu, koji je potom intervenisao kod tadašnjeg prvog čoveka Kube Fidela Kastra.
Čime ih je Radoman zadužio, ni do danas nije poznato.
Oslobađanje Cetinjanina iz kubanskog zatvora krajem 2014.godine i njegov povratak u Valensiju, bio je okidač za razdor tada jedinstvenog kotorskog kriminalnog klana koji je razgranao posao na više kontinenata.
U stanu, koji je po tvrdnjama iz bezbjednosnog sektora on plaćao i iz zatvora, našao je tovar od 200 kilograma kokaina, koji je neko tu sakrio. Uzeo je, navodno, tu drogu, iako nije bila njegova, kako bi “naplatio” korišćenje svojih resursa za vrijeme koje je proveo iza rešetaka.
Pritisci na Radomana da vrati kokain počeli su dizanjem u vazduh blindiranog audija Podgoričanina Milana Vujotića u februaru 2015. godine. Detonacija na parkingu u Bloku 5 zatresla je Podgoricu. Tog dana sa Vujotićem je bio njegov tada maloljetni sin, koji je ostao nepovrijeđen. Istraga o ovom slučaju i dalje traje.
Nekoliko sati nakon paklenog dana u Podgorici, u zgradi na Novom Beogradu ubijen je Radoman. On je tako postao prva žrtva krvavog kokainskog rata koji i danas odnosi žrtve. Tada niko nije mogao slutiti da će nekad najbliži saradnici, članovi do tada jedinstvenog kotorskog klana, početi rat do istrebljenja.
(Tekst je preuzet sa sajta Društva profesionalnih novinara Crne Gore)
( Svetlana Đokić )