Rudnik uglja bi u pivarski biznis

Rudnik uglja namjerava da pomogne izgradnju pivare u Pljevljima i pronađe investitora za taj posao.

U Rudniku kažu da su spremni da zasiju pivski ječam, neophodan za proizvodnju piva, ali ne preciziraju kada namjeravaju da krenu u realizaciju projekta.

Ističu da su od Ministarstva finansija dobili logističku podršku za realizaciju projekata javno-privatnog partnerstva u cilju pronalaženja adekvatnih investitora, koji bi eventualno podržali izgradnju pivare u pljevaljskoj opštini.

Navode da bi se zasadom ječma stvorile pretpostavke za privlačenje investitora, koji bi obezbijedili tehnologiju i sve neophodne preduslove za oživljavanje pivarstva u Pljevljima.

Iz najveće pljevaljske kompanije poručuju da bi otvaranje pivare doprinijelo otvaranju novih radnih mjesta i obogatilo industrijsku proizvodnju grada, ali i čitave Crne Gore.

Naglašavaju da je pivara u Pljevljima postojala prije nikšićke.

Zavičajni muzej u Pljevljima došao je u posjed dva austrijska dokumenata iz Državnog arhiva Bosne i Hercegovine, na osnovu kojih se zaključuje da je pivara u Pljevljima počela sa radom 1882. godine, a ne 1989. kako se ranije tvrdilo.

Početak proizvodnje piva u najsjevernijoj crnogorskoj opštini vezuje se za godinu kada je austrougarska vojsku u Pljevljima počela da gradi savremenu pivaru.

Jedan od pivarskih pogona, prema istorijskim izvorima, bio je izgrađen na mjestu gdje je kasnije podignuta upravna zgrada ranijeg Poljoprivredno-trgovinskog kombinata (PTK).

Zgrada je bila izgrađena od cigle, a zidovi u prizemlju navodno su bili debeli dva metra i, za razliku od gornjih spratova, izdržali su bombardovanje 1944. godine.

Glavne prostorije pivare bile su ukopane dublje u zemlju, a iznad njih su podignuta dva sprata.

Sa donje strane zgrade nalazili su se tuneli, u kojima se odvijao proces zrenja piva, bazen za vodu, toranj za ječam, a tu su bile smještene pivnica i kancelarija.

Pored zgrade pivare nalazila se sušionica za ječam, izgrađena od kamena koji je kasnije iskorišćen za gradnju poznate pljevaljske kafane “Koreja” na Jaliji.

Upravna zgrada Pljevaljske pivare bila je smještena u glavnoj gradskoj ulici, u kući poznatog ugostitelja i trgovca Relje Dragaševića, koja je nešto kasnije srušena.

Proizvodnja piva nije bila nimalo lak posao, pa su osnivači morali da uče tehnologiju spravljanja od kolega iz drugih pivara.

Veliku pomoć navodno im je pružio Čeh Johan Vajdiš kako bi se obezbijedile neophodne mašine, u to doba jedne od savremenijih, a radnicima pivare je prenio znanje i iskustvo o osnovnim elementima pivarskog zanata iz svoje zemlje, jedne od vodećih u proizvodnji piva.

Obrada sirovine bila je mašinska, a ječam koji se koristio za spravljanje piva bio je poznate sorte herta i sijao se u pljevaljskom polju i okolini.

Prema istorijskim izvorima, vlasnici pivare davali su zemljoposjednicima besplatno sjeme ječma, s obzirom na to da su ona koja su oni koristili bila nekvalitetna, a od njih su jedino zahtijevali da im predaju tržišne viškove.

Hmelj je u Pljevlja dopreman najvjerovatnije iz Slovenije.

Pivara je godišnje proizvodila oko 2.000 hektolitara piva, što nije bilo dovoljno s obzirom na to da je interesovanje za pljevaljsko pivo bilo veliko, a kapacitet fabrike ograničen.

Prema kazivanju starijih Pljevaljaka, najveći potrošač piva bio je austrougarski garnizon koji se u tom periodu nalazio u Pljevljima.

Znatne količine piva prodavane su u Prijepolju, Priboju, Novoj Varoši, Bijelom Polju, Beranama, Andrijevici, Čajniču, Goraždu i Foči, a transport od Pljevalja do tih gradova obavljao se konjima.

Dešavalo se da trgovci iz tih krajeva u Pljevljima ostanu i po nekoliko dana čekajući da dođu na red da kupe nadaleko čuveno pljevaljsko pivo.

Poslije povlačenja austrougarskog garnizona iz Pljevalja 1908. godine, pivara je prestala da radi, a proizvodnja je obnovljena četiri godine kasnije, odmah nakon oslobođenja od turske vlasti.

Početkom 1918. godine pivaru je kupio Lazo Šećerović, imućni pljevaljski trgovac, sa izvjesnim Veselinčićem iz susjednog Prijepolja. Nedugo zatim, Šećerović je od poslovnog partnera otkupio njegov dio i postao apsolutni vlasnik pljevaljske pivare.

Pivara je u pogonu bila sve do 1919. godine, ali sve to vrijeme radila je smanjenim kapacitetom.

Sedam godina kasnije, Šećerović je dio svoje imovine, uključujući i pivaru, prodao Relji Dragaševiću, ali proizvodnja nikada nije obnovljena.

Novi vlasnik je zgradu izdao pod zakup Sarajevskoj pivari koja u njoj nije proizvodila pivo, već je skladištila svoje, koje je u buradima dopremala iz Sarajeva.

Novo pivo smještano je u metalnu burad od pet hiljada litara, a jedno takvo i dalje stoji u dvorištu porodice Dragašević.

Nakon Drugog svjetskog rata, imovina je nacionalizovana.

( Goran Malidžan )