Porodičnu kuću pretvorio u muzej

Dozvolite mi muzej i ja ću ga napuniti, govorio je Pablo Pikaso. Momčilo Erakovića iz Prigradine kod Velimlja, nije čekao dozvolu, ­već je porodičnu kuću pretvorio u muzej - uspomena, prošlosti, jednog vremena i trajanja.

Kada je Nikola Eraković 1902. godine u Prigradini napravio kuću, nije ni slutio da će ona jednoga dana biti pravi etnološki muzej. Stotinu godina kasnije, njegov praunuk Momčilo obnovio je kuću, zadržao njenu autentičnost i odlučio da joj vrati stari sjaj i novi život.

”U kući se živjelo do 1972. godine. Ja sam u Nikšiću živio i radio petnaestak godina i 1999. sam odlučio da se vratim. Kuća je baš bila zapuštena. Kada sam je obnavljao nastojao sam da ostane što više taj stari izgled, pa su gore grede i daske. Sve je to staro, oprano, nije lakirano. U kuću sam uselio 2002. godine, tačno na njenu stogodišnjicu. Te godine sam se i oženio”, priča Momčilo za “Vijesti” dok pokazuje unutrašnjost kuće.

Imao je, kaže, nešto starih stvari koje je našao u kući i njih je očistio i zakačio za grede. Ostale stvari su mu poklonile komšije, prijatelji, poznanici, manji dio je kupio i napravio zavidnu kolekciju.

”Vidjeli su da sakupljam stare stvari pa su počeli da mi ih daju. Kažu - bolje da ih meni daju, nego da ih bace. Ima nešto što sam kupovao kad sam išao kod burazera u Smederevsku Palanku. Malo po malo, sakupio sam baš veliku kolekciju”, ne bez ponosa kaže Momčilo.

Očeva lampa "mimo išta"

Ne bi mogao, priznaje, da izabere najdraži eksponat. Svi su mu dragi jer svaki od njih ima svoju priču i sjećanje, njemu jednako važno. Ali, zato zna koji bi eksponat volio da nabavi.

”Sve mi je drago.Volim te stvari, podsjećaju me na moje djetinjstvo. One su tada bile osnovno pokućstvo, a danas, iako se ne koriste, imaju neprocjenjivu vrijednost.Ovo je lampa garbitnjača. Nijesam znao, pa sam je prefarbao, a nijesam trebao, jer je trebalo da ostane njena prava boja. Ovom lampom moj pokojni otac je išao na rudnik u jednom pravcu šest kilometara uveče, radio i vraćao se. S njom je zaradio penziju. To je jedan eksponat koji je mimo išta. Žao mi je što surave koje su bile ovdje upropaštene i krevet sa uzglavljem. Da nađem takav danas ne bi mi bilo žao ne znam koliko da ga platim”.

Očekuje da ga ovih dana obiđe jedan kolekcionar iz Tivta koji takođe ima veliku kolekciju, a nedavno ga je zvao i kolekcionar iz Beograda da razmijene stvari. Duplikate je raspoložen da zamijeni ili proda, poneke i pokloni, dok ostale ne bi prodavao “bez velike nužde”.

”Valjalo bi kad bih u dogledno vrijeme napravio neku prostoriju da se to izloži, jer masu ga ima. Šćeri su zadužene za čišćenje stvari. Imamo posla oko stoge i svega, ali one nekad uzmu, prebrišu i vrate na svoje mjesto. Imao oko toga dosta posla, ali nijesam ih čuo da su se želile. Kako je živjeti u muzeju? Može se i u pećini živjeti, a ovo kuća je, iako stara, sređena. Za mene je ambijent topliji i miliji nego u najsavremenijem stanu. Ovo su kameni zidovi, debeli 70 centimetara, tu je arač, kreč i zemlja, s njom je zidana, gore je drvo. Stari materijali koji su izuzetno zdravi”, kaže Eraković.

Volio bi, priča, da nabavi crno-bijeli televizor jer bi se odlično uklopio.

”Mnogo i ne gledam TV. Slabo ima šta da se vidi. Ne volim serije, pogledam vijesti i neku dokumentarnu emisiju. Iskreno, nemamo kad da gledamo, niti nas previše zanima. Ovi što imaju vremena po cio dan sjede i šaltaju. A i neka je moda - što je viši televizor, smatra se da je imućniji. Mene to uopšte ne opterećuje. Nama je i ovaj što imamo odličan”.

Svjestan je novih tehnologija, modernog vremena, ali smatra da su u njegovo doba djeca bila siromašnija, ali srećnija, da su odrasli sve poslove stizali da završe i imali vremena i za razgovor.

”Danas se ima milion obaveza koje čovjek nikako ne može da stigne. Čudim se razlici današnjeg i onog vremena. Tada se sve stizalo. Bilo je opušteno i lako. Nije bilo mobilnih telefona, televizora, ništa od ove današnje tehnike. Sve se znalo - kad zajedno neđe da se ode, da se čobani sastanu. Danas se čuješ mobilnim i u Ameriku, ali se ništa opet ne zna. Daleko bilo neko umre, ne zna se, sve je nešto da Bog sačuva. Mi smo imali loptu i ništa od igračaka. A danas đeca s telefonima, tipka, sjedi, niti se igra, niti što pričaju. Ranije se porodica uveče iskupljala, preko dana svak sa svojim zaduženjima. Uveče se sjedjelo, stari su pričali priče, neke su se dopričavale i tako su i sačuvane. Mi mlađi slušali, niko nije smio da progovori. Kad se pjeva uz gusle, disali nijesmo, a danas se to ništa ne poštuje. Samo mobilni, igrice, fejsbuk, poruke. Žalosno, ali istinito”.

Momčilo ima petoro djece - četiri kćerke i sina. Koriste, kaže, i oni mobilne telefone, ali u “razumnoj mjeri”.

I prema starinama i tradiciji imaju poštovanje. Ništa više, kaže Momčilo, i ne traži od njih.

Posebno mjesto za gusle i diple

U kući Erakovića posebno mjesto zauzimaju gusle i diple. Momčilov otac Krsto bio je dobar guslar, a još bolji diplar - među boljim u Banjanima. I Krstovim sinovima guslanje je išlo od ruke. Kako je koji brat stasavao, tako bi se latio gusala. Tim putem je pošao i Momčilov trinaestogodišnji sin Luka. Guslanje je zavolio slušajući strica, a koliko mu dobro ide najbolje govore nagrade koje je osvojio.

”Imam gusle stare preko 150 godina. Moram ih nositi da se podapnu. Sjećam se kad su bile u funkciji. Imam kolekciju gusala, jer se sin bavi guslanjem. Bavili smo se guslanjem i ja i svi burazeri, ali je on uspješniji. Bio je dva puta prvak Crne Gore, jednom je osvojio treće mjesto na saveznom festivalu. Sad je opet festival u septembru i nadamo se i tu dobrom plasmanu. Nemam ja ništa protiv da sluša šta god hoće, samo neka nastavi da gusla. Mada, iskreno, njega to ostalo mnogone interesuje, a gusle baš voli. Sve je iz kuće, što se kaže. Svi ti stari zvuci - diple, frula. Otac mi je bio vrhunski diplar”, kaže Momčilo, dok Luka spremno čeka da pokaže da nagrade koje je osvojio nijesu bile slučajne.

( Svetlana Mandić )