Karadžić: Umjesto korektiva, umjetnici su dekorativa

Društvena uloga umjetnika u Crnoj Gori; socijalni položaj umjetnika; finansiranje kulturno-umjetničkih projekata i njihov društveni uticaj; položaj, obrazovanje, šanse i ograničenja mladih umjetnika; otkupna politika; uloga lokalnih institucija kulture, samo su neke od tema i pitanja koja su pokrenuta juče na stručnoj konferenciji “Položaj nezavisne kulture i njenih sudionika u Crnoj Gori - reset ili enter?”, a koju je organizovalo Udruženje likovnih umjetnika Crne Gore (ULUCG) sa ciljem unapređenja socijalnog i društvenog statusa (mladih) umjetnika.

Konferencija najavljena prošle sedmice, u sklopu projekta ULUCG “Vidim umjetnika! Slutim bolje društvo” izazvala je interesovanje brojne publike, medija, ljudi iz struke i ljubitelja umjetnosti, ali ne i svih pozvanih (predstavnika Ministarstva kulture, umjetnica i kustosa, zaposlenih u javnim ustanovama) da svojim prisustvom pruže doprinos dijalogu o poboljšanju atmosfere u kojoj kultura preživljava, baš kao i djelatnici u toj oblasti...

O položaju umjetnika i različitom kontekstu i konotacijama te sintagme, najviše pitanja i problema potegla je istoričarka umjetnosti Ljiljana Karadžić.

”Ne bih govorila o umjetnicima koji pripadaju nevladinom (NVO) sektoru ili onima koji su povezani sa institucijama kulture, već bih govorila o čitavoj armiji umjetnika koju mi kao društvo ne prepoznajemo i ne možemo im naći pravo mjesto (u društvu) i adekvatne uslove za rad. Pošto je naziv ovog panela ‘Društvena uloga umjetnika u Crnoj Gori’, ne znam šta to u današnjem crnogorskom društvu znači, jer je ona zapravo više dekorativna i umjetnici se više mitologiziraju i romantiziraju, a u suštini uloga umjetnika u ovom, kao i u svim drugim društvima i u svim vremenima, pa tako i današnjem, trebalo bi da bude korektivna, jer su umjetnici tu da popravljaju društvo, da nas motivišu, da bude empatiju, solidarnost, toleranciju...”, kazala je ona na početku svog obraćanja.

Pojedinačni problemi umjetnika, finansije, status i položaj, prostor za stvaranje, ateljei, otkupna politika, procjena vrijednosti umjetnina, udruživanje umjetnika i umjetničkih kolektiva zarad istog cilja - sve su to pitanja koja je pokrenula istoričarka umjetnosti.

Govoreći o socijalnom kontekstu života umjetnika Karadžić je istakla da svima u Crnoj Gori nedostaje inicijativa i duh kolektiviteta. Ona je postavila pitanje “Šta znači pružiti podršku umjetniku danas?” ističući da će mnoge institucije i ustanove u sopstvenoj organizaciji predstaviti umjetnika i organizovati neki događaj u njegovu čast, ali, ističe ona, to nije dovoljno i nije suštinsko.

”Njegova muka, njegovo stvaranje, egzistencija, institucije mnogo ne zanima. Dakle, mi ne pomažemo umjetniku i ne brinemo o njegovoj sudbini. Mi se rijetko kad zapitamo kako taj umjetnik živi, da li je u stanju da plati račune, a pritom to nije pitanje koje se vezuje samo za mlade umjetnike, već imamo toliko umjetnika koji su mnogo učinili za kulturu Crne Gore, a sjede u trošnim kućama i bez mogućnosti da odu kod ljekara jer nemaju riješenu ni tu vrstu statusa. I, iako sam sad možda morbidna, kad jednog dana tog umjetnika više ne bude, sve institucije bi preuzele njegove radove i hvalile se govoreći kako je to jedan od najznačajnijih crnogorskih umjetnika”, jasno je istakla ona, a primjera koji potvrđuju njene riječi je mnogo.

Ona ističe da ni po tim pitanjima “mi nijesmo mnogo skloni udruživanjima”, kako danas tako ni kroz istoriju umjetnosti.

”Nijesam primijetila organizovanje različitih sektora da snažno djeluju u clju poboljšanja socijalne komponente života, a po mom mišljenju je presudno da svaki umjetnik ima dostojanstven život. Mi smo svjesni nepravde u svakom društvu i ne možemo imati jednake uslove za sve, što je nažalost sticaj okolnosti, ali mislim da ispod nekog minimuma dostojanstva niko ne bi trebalo da živi, a prije svega ne jedan umjetnik. Jer, umjetnik i njegovo djelo su uvijek odraz društva”, poručuje Karadžić.

Grafički dizajner i umjetnik Srđa Dragović je u kasnijoj diskusiji predstavio primjer udruženja čiji je član kao potrebu i volju mladih umjetnika da udruže snage, dok je njegova koleginica i Arijana Kadić istakla da umjetnost nije biznis kojem bi bio potreban fond, već suštinska potreba, pa je ocijenila da mnogi umjetnici pristupaju svom pozivu drugačije.

Predstavnik Centra za kulturu Bijelo Polje, ujedno i jedini predstavnik centara za kulturu iako su svi dobili poziv, Milko Kovačević istakao je potrebu ostvarivanja saradnje i komunikacije sa krovnom institucijom, odnosno Ministarstvom kulture. Ipak, iskustvo ga je, kaže, naučilo pa nije iznenađen time što njihovog predstavnika juče nije bilo na konferenciji. On je, sa ciljem osnaživanja centara za kulturu, lokalnih umjetnika, manifestacija, ponude programa i sticanja publike, iznio predlog umrežavanja svih centara za kulturu u Crnoj Gori.

Pored svega toga, podsjetio je da Opština Bijelo Polje iz svog budžeta izdvaja četiri odsto za kulturu, što je izazvalo oduševljenje skoro svih prisutnih jer je taj procenat i na državnom i na nivou ostatka opština mnogo manji.

Moderator konferencije, Edin Jašarović sa Fakulteta dramskih umjetnosti iskoristio je i ovu priliku da napomene da Crna Gora nema nacionalnu strategiju o razvoju kulture, podsjetio je da je zakon o kulturi star, istakao je da civilno društvo nije kontinuirano razvijano u kulturi i ponovio predlog javno-civilnog partnerstva po javno-privatnog.

”Treba uvažiti doprinos svih onih koji su van sistema, a mi kad govorimo o nezavisnoj sceni u kulturi zapravo govorimo o akterima koji su periferno od sistema”, istakao je on.

Nadovezujući se, direktor JU Muzeji i galerije Podgorice Vučić Ćetković, kazao je da su nerijetko isti ljudi i u institucijama i u NVO, odnosno nezavisnom sektoru.

”Kada govorimo o vezi javno-civilnog partnerstva moje pitanje i zapažanje, kada su u pitanju ljudi iz ove oblasti, je: ko su ljudi koji sjede u NVO sektoru? To su isti oni ljudi koji sjede u javnim ustanovama. To je nešto o čemu treba javno pričati i govoriti. Ljudi treba da se odluče da li će biti na jednoj ili drugoj strani i dok se ta granica ne povuče ne možemo govoriti o poboljšanju situacije bilo na nezavisnoj sceni ili u javnim ustanovama i institucijama”, poručio je on.

Ćetković je dodao i da je “porazno što nema predstavnika iz Ministarstva kulture, jer su ovo sve problemi sa kojima se svi suočavamo, i umjetnici o čijem statusu govorimo, ali i institucije - što na nacionalnom što na lokalnom nivou”.

Problem postoji, ali i mogućnosti, koje treba razgraničiti i do kojih je moguće doći zajedničkim naporima.

”Ali ako čekamo da kulturna politika i druge politike koje se naslanjaju na kulturne politike kreiraju nekakve politike, teško ćemo to da dočekamo”, poručio je Igor Milošević iz NVO “Zid”, ističući da inicijative tog tipa traju decenijama.

Petar Đukanović iz Centra za građansko obrazovanje koji je podržao porojekat ULUCG, podsjetio je da je potreba svakog umjetnika da bude slobodan i da stvara, ali i da je nezavisna kultura ona koja bi trebalo da otvara mogućnosti za stvaranje novih vrijednosti i pružanje glasa umjetniku. Dok se to ne postigne, na tome treba raditi, a tako će nastaviti i CGO.

Na konferenciji je govorila i dekanica Fakulteta vizuelnih umjetnosti na Univerzitetu Mediteran Marija Džoganović koja je predstavila napore da još tokom studija osnaže buduće umjetnike.

Akademski slikar Stefan Todorović bio je jedan od govornika, ali nije želio da iznosi neke konkretne stavove.

Ljiljana Karadžić je zaključila da je malim potezima moguće dobiti mnogo.

”Ne očekujem mnogo, davno sam izgubila iluziju utopije i toga da možemo mnogo da promijenimo, ali malim koncentričnim krugovima, u nekim mikro relacijama ja vjerujem da može doći do nekih pomaka koji bi možda učinili situaciju boljom i podnošljivijom”, poručila je ona.

Kako sa minimalnim budžetima otkupljivati kapitalna djela?

Jedno od problematičnih pitanja koja je Karadžić pokrenula je i otkupna politika koja takođe značajno utiče na položaj umjetnika. Ona je na primjeru Narodnog muzeja istakla da je budžet namijenjen tome “jako skroman”, toliko da je pitanje “šta da radimo sa njim”.

”Šta da radimo sa tim jako skromnim budžetom ako se nama na konkursu pojavi, kao što se desilo ove godine, jedna kolekcionarska aukcijska kuća iz Francuske a koja nudi sjajno djelo Dada Đurića iz 70-ih godina, a za koje traže 70.000 eura? Zar ne bi trebalo da nam bude cilj da otkupljujemo kapitalna djela? Ali sa fondom kojim raspolažemo mi ne možemo to da otkupimo. Sa druge strane, zar ne bi trebalo onda da pomažemo mlade umjetnike, one koji su tek na početku i otkupljujemo njihova djela koja će jednog dana biti značajna, pa istovremeno bogatimo svoj fond i pomažemo njima?”, pita ona.

Karadžićeva podsjeća da su u doba socijalizma preduzeća otkupljivala umjetnička djela, što danas nije slučaj, već stvar prestiža...

”Pritom, cijena djela nekog mladog umjetnika se svodi na minimum i njegova tržišna vrijednost se spušta, umjesto da mu time pomažemo”, podsjetila je ona.

Vučić Ćetković je dodao da se “cijene regulišu na tržištu, odnosno na umjetničkom tržištu koje u Crnoj Gori ne postoji i nema mehanizama za regulaciju”, a predsjednik ULUCG Igor Rakčević je kazao da bi trebalo da postoji jasna strategija za otkup umjetničkih djela.

( Jelena Kontić )