Bjekstvo iz Mađarske u Berlin: „Konačno možemo da se držimo za ruke“
Homofobija i diskriminacija LGBT-populaciji su državna politika u Mađarskoj koju vodi Viktor Orban. To tjera sve više ljudi iz zemlje. Mnogi od njih traže novi dom u Berlinu
U mnogim zemljama Evropske unije se posljednjih godina situacija za LGBT-populaciju poboljšala, iako je taj proces bio mukotrpan. U Mađarskoj to nije slučaj. Tamo homofobija i neprijateljstvo prema LGBT-populaciji ne samo da su državna politika, već su i državna ideologija.
Od kraja 2020, u Ustavu je, uz indirektno homofobne pasuse, uvrštena i sljedeća rečenica: „Majka je žena, otac je muškarac“. Time je istopolnim parovima praktično zabranjeno usvajanje djece.
Od ljeta 2021. čak je i „prikazivanje ili promovisanje“ homoseksualnosti i promjene pola među mlađima od 18 godina kažnjivo zakonom. Takođe, taj zakon namjerno miješa pedofiliju s homoseksualnošću i trans-identitetom. DW je razgovarao sa Mađarima različitih seksualnih orijentacija, koji su emigrirali u Berlin zato što su se osjećali diskriminisano politikom vlade Viktora Orbana.
Ostati ili otići
„Kada je objavljen Zakon o ’ograničavanju informacija o homoseksualnosti i transseksualnosti, bio je to težak udarac“, priča filmski i pozorišni scenarista Gabor* (47) koji se sa svojim partnerom Endreom (37) u julu 2022. preselio u Berlin kako bi započeo novi život. „Mnogim kvir-osobama potrebne su godine da se izvuku iz samoprezira, a poslije se neko vrijeme bore da razviju sopstvene vještine preživljavanja. Kad konačno dođu do tačke u kojoj mogu da pokušaju da žive, pritisak stiže odozgo. To je trenutak kada morate da donesete odluku – ili ćete se slomiti ili bežite“, kaže Gabor.
Ipak, to je lakše reći nego učiniti. To dobro zna i 43-godišnja mađarska transrodna žena Blanka Vaj, koja je 2014. napustila Budimpeštu kao oženjen muškarac. Za Blanku, koja je prethodno radila kao portparolka mađarskih Zelenih i u organizaciji „Grinpis“ (Greenpeace), najveći izazov nakon iseljavanja nije bila njemačka birokratija.
Ni u Berlinu nije lak početak
„Razlog za moj neočekivano težak početak novog života bio je moj transrodni identitet“, objašnjava ona. „Berlin jeste dobro mesto za seksualnu raznolikost, ali ni ovde promjena pola nije laka. Prije šest godina, kad sam objavila da sam trans-žena, već sam tečno govorila njemački i imala obećavajuću radnu biografiju. Ipak, godinu i po dana nisam mogla da nađem nikakav posao. A onda sam još godinu i po radila kao kurir na biciklu“, prisjeća se Blanka.
Ona danas radi kao direktorica jedne zadruge i, uprkos svim poteškoćama, zahvalna je što može da živi u tolerantnom Berlinu. „Čak i da sam pripadala intelektualnoj i moralnoj eliti u Budimpešti, moja mreža ne bi bila dovoljno jaka da me zaštiti. Bila sam užasnuta kada sam vidjela kako se Mađari identifikuju s najstrašnijim političkim zločinima i kako se odriču svake temeljne intelektualne kontrole koju razuman čovjek sprovede prije nego što usvoji neku ideju.“
Kockanje s ljudskim životima
I Gabor priča otvoreno. Orbanovu homofobnu i transfobnu politiku on ocjenjuje kao, ni manje ni više nego – kockanje s ljudskim životima. Ima sreće jer će kao iskusan scenarista i nakon završenih postdiplomskih studija na Njemačkoj filmskoj i televizijskoj akademiji, vjerovatno uskoro da pronađe posao u Berlinu.
Još jedna sreća u iseljeničkoj priči mađarskog para jeste to što njegov suprug Endre ima posao koji je veoma tražen na međunarodnom tržištu rada. On je dizajner proizvoda i odmah je dobio stalni posao. To je paru olakšalo iznajmljivanje stana u Berlinu. Ali kako bi Gabor, kao 47-godišnji scenarista bez profesionalne ili privatne mreže kontakata trebalo da se integriše u njemačko društvo, ostaje za njih dvojicu neriješeno pitanje.
Potpuno sam
Slična je situacija i za još jedan mađarski par u Berlinu: Viktora i Janoša. Oni su se prije tri mjeseca preselili u Berlin. Viktor (48) je jedan od hiljada intelektualaca koji su posljednjih godina iz političkih razloga napustili Mađarsku.
Ne samo da je iza sebe ostavio imovinu i porodicu, već se i odvojio od budimpeštanske umjetničke scene, koja mu je bila oslonac. Čak je napustio i siguran posao u jednoj ustanovi kulture u Budimpešti.
„U Mađarskoj sam se osjećao potpuno sam. Najviše me plašila politička retorika. Primjera radi, na prolećnim parlamentarnim izborima jedan od najprimitivnijih izbornih slogana vladajuće stranke, protiv opozicije, glasio je: ’Oni su opasni. Dajte da ih zaustavimo!’ To je komunikacija na nivou vrtića“, kaže Viktor.
Kvir = pedofil?
Kap koja je prelila čašu bio je „homofobni“ zakon, koji miješa seksualnu orijentaciju koja odudara od heteroseksualne norme s psihičkom bolešću – pedofilijom.
Viktor smatra da je groteskno i to što žestoko cenzurisani javni servisi proteklih godinu dana bez prestanka objavljuju kako mađarska djeca moraju biti zaštićena od tzv. „rodnog lobija“. Premijer Orban čak je u nedavnom govoru rekao da najveća pretnja Mađarskoj nije rat u susjednoj Ukrajini, već migranti i nečiji rod.
„Navikneš se da nemaš prava“
„Ne razumijem kako tako nešto može da se dogodi. Zašto milioni Mađara dozvoljavaju da im se vlada obraća na tako primitivan način i zašto to ne odbace“, pita se Viktor. „Zašto im se ne bismo smijali i izglasali promjene?“
Ipak, njegovo razočaranje domovinom ne može da zasjeni njegovu radost zbog života u Berlinu. Najveći doživljaj za njega i njegovog partnera Janoša, profesora muzike, su zajedničke šetnje gradom. „Zajedno smo 19 godina i ovo je prvi put da hodamo ulicom držeći se za ruke. Ne bi nas zbog toga pretukli u Budimpešti, ali tu se radi o stanju svesti homoseksualaca u Mađarskoj. Jednostavno se navikneš na osjećaj da nemaš pravo da hodaš sa rukom u ruci.“
( Deutsche Welle )