Kako je Duško Marković upecao barakudu?

Ova Vlada očito nije spremna da istinski gradi institucionalni kapacitet prijeko potreban državi Crnoj Gori. Njena inicijativa je “represivna”, njena saopštenja se teško mogu naći “i u analima autoritarnih društava”, njena navodna zaštita interesa građana je “mimikrija” i “maska za partijsko-političke interese”.

Da su ovo ocjene Alekse Bečića ili Ranka Krivokapića, DPS bi odgovorio - rade za Ruse. Kvaka je u tome što su ovo navodi odlazeće rektorke UCG Radmile Vojvodić.

Crna Gora će morati da zaboravi na gradnju drugog i da redukuje proizvodnju postojećeg bloka Termolektrane u Pljevljima ako parlament ratifikuje Predlog zakona o potvrđivanju Pariskog sporazumna. Da su ovo navodi navodi NVO sektora ili medija, DPS bi odgovoriio - opet ćeraju strateške investitore. Kvaka je što je ovo rekao poslanik DPS-a Flip Vuković, a što je kasnije demantovala DPS Vlada.

Usvajanje Predloga zakona o prostornom planiranju i izgradnji objekata je odloženo jer su manjinske partije bile protiv. Da je ovo svojevremeno uradio SDP, DPS bi odgovorio - ne može se biti opozicija u vlasti.

Predlog novog Zakona o vanjskim poslovima prošao je bez javne rasprave, kritikuju režimski mediji. Da su to uradili nezavisni mediji, DPS bi odgovorio - zluradost, njihovi vlasnici imaju ambiciju da budu ambasadori ili šefovi diplomatije.

Treba biti politička naivčina pa vjerovatni da su manjinske stranke, koje su u ovakvom izbornom sistemu - političkom ambijentu samo gratis mandati za DPS, stvarno pomislili da zaustave usvajanje zakona o prostornom planiranju ili da režimski mediji brinu što Vlada nije transparentna.

Za dr Vukovića nije sporno da mu je profit ispred ekologije. Pitanje je zašto ovo nije predvidio kad je Vlada Mila Đukanovića preuzela obavezu da ratifikuje sporazum iz Pariza. Nesporno je da dr Vuković ima sposobnost proricanja sudbine gledanjem u dlan ili u zrna pasulja. On je šest, sedam godina prije Apelacionog suda imao viziju da su braća Šarići “dobri momci”. Doduše, ostalo je da srpsko pravosuđe to utvrdi i za starijeg Šarića, ali ovu posljednju poruku dr Vukovića treba ozbiljno shvatiti. Ne sa aspekta ekologije, već politike.

Ako se povuče analogija između mandata Igora Lukšića i onoga što prati Duška Markovića može se zaključiti da ima dosta sličnosti, iako će se obojica naježiti od ovog poređenja. Kao što če se Milica Pejanović Đurišić naježiti na pomen obojice. Kako se samo međusobno ne podnose ljudi koji bi ili su mogli biti alternativa Đukanoviću.

Krenimo redom.

I Lukšić i Marković su sjeli u ljuljašku, umjesto u stabilnu premijersku fotelju. Prvi nakon hapšenja Dragana Marovića što je bio prvi udar partijske pravde, drugi nakon navodnog državnog udara i jedva sklepane većine. Igora je ljubila Merkelova, Duška navodno gotive Amerikanci, koji možda ne bi imali ništa protiv Đukanovićevog povratka na državnu funkciju, ako Železnjakov, Andrija Mandić i Milan Knežević, makar sa stranica “Pobjede”, i ostali naši Rusi ponovo otkriju da kreću na mladu crnogorsku demokratiju.

Dok su Andrija Mandić, Nebojša Medojević i Srđan Milić izlazili sa sastanaka o imenu jezika sa Lukšićem kao da im je dao macine trave, Markoviću namiguje takozvana građanska opozicija. Igor je umrtvio kritiku civilnog sektora i nezavisnih medija prema izvršnoj vlasti u prvoj godini mandata. Dušku to za sada dobro ide.

Što kaže moj drug Stevo, kad bi Milo otišao, u Crnoj Gori se ne bi znalo ko je opozicija, a ko vlast.

I Duško i Igor imaju vidnu manu da na osjetljive funkcije postavljaju kadrove kojima vjeruju.

Kako je partija interesna grupa, tu treba ukalkulisati i mnoštvo nepoznatih. Zašto je barski odbor DPS-a odbio privatizaciju Luke bar uprkos preporuci Đukanovića da to uradi, šta se krije u povremenom donekle javnom sukobu u vrhu podgoričkog DPS-a, da li su spekulacije o namjeri Markovića da smijeni Dejana Peruničića sa mjesta šefa ANB-a proizvod dokone prekomoračke čaršije i da li je ta čaršija toliko dokona da posljednja dva mjeseca traži nasljednika Markoviću na mjestu premijera.

No, vratimo se na lijepu rektorku. Prvo da utvrdimo da ona ne radi za Ruse. Ustvari, bila je sa svojom MAPOM i kopi pejst političkim marketingom iz vremena referenduma o nezavisnosri na braniku Crne Gore oktobra 2016. od izraelskog marketinškog stručnjaka Arona Šaviva koga su navodno angažovali Rusi da vodi kampanju DF-a.

U politici ne postoje prvoboračke zasluge. Premijer Marković režirao joj je predstavu kakvu je teško mogla zamisliti.

Većina njenih kvalifikacija sa početka teksta bi se mogla potpisati, ne samo za ovu već i za sve prethodne Vlade.

Ali rektorka nije u pravu kada o sukobu govori kao o odnosu Vlade prema Univerzitetu, niti je premijer u pravu kada kaže da je riječ o “državnom poslu”.

Riječ je o odnosima unutrar partije bez koje Radmila nikad ne bi došla u priliku da okači rektorsku lentu.

Ovaj oštar sukob koji se, kako obeća rektorka, neće završiti njenim ućutkavanjem, ukazuje na još jednu sličnost Markovića i Lukšića. Obojica su alergični na menadžere crnogorskog obrazovanja i nauke. Duško na rektorku UCG,

Igor na bivšeg predsjednika CANU-a Momira Đurovića, sa kojim se obračunavao zbog protivljenja namjeri Vlade da spoji CANU i DANU u jednu akademiju.

Ali dok je Igor sa naslovnica razvlačio Đurovića i bezuspješno smjenjivao nepodobne, poput Milana Radovića, Marković je po svoj prilici smijenio Vojvodićku.

Igor nije mogao otjertati ni lisicu, ni miša, Duško je upucao mečku.

Ili, kako premijer za sebe kaže da je sportski ribolovac - upecao je barakudu. Samo je pitanje da li je imao dozvolu za to ili je uhvaćen u krivolovu.

( Vladan Žugić )