Diktat unutrašnjeg bića

Trebalo je čekati preko trideset godina da Branko Janjušević, nakon svog prvog romana “Ovako” (1984, uži izbor za NIN-ovu nagradu) ponovo probudi književnu javnost: najprije romanom “Tiranin”, zatim ubrzo i najnovijim ostvarenjem “Vas je mnogo a mene je više”.

A narodna poslovica “Ko čeka taj i dočeka” mogla bi najslikovitije da predstavi dobrodošlicu za Janjuševićevu prozu, tj. za čitav problemski vidokrug koji ovaj autor u njoj istovremeno uspostavlja i detronizuje. Kako savremeni roman danas izmiče svakoj čvršćoj formalnoj definiciji (bilo da je riječ o tematici, strukturi, poetici), on na sličan (razuđen) način uspostavlja i svoju komunikaciju sa čitaocem: kroz prizmu eseja, kritičkog osvrta, monološkog ogleda, filozofskog, književno-teorijskog traktata, dnevničkih bilješki, monografskog, biografskog dokumenta…

Riječ je, u stvari, o tome da je Janjušević svijet svoga romana sproveo kroz ispit složenog interpretativnog modela koji se iskazuje kroz veoma originalnu, osvježavajuću spekulativnu signaturu, a koja će od čitaoca čitavo vrijeme zahtijevati budnost i jačati njegov osjećaj za kritičku validaciju svijeta koji ga okružuje. Proza Branka Janjuševića je do tog stepena osobena, iznenađujuća i teško prijemčiva za bilo koji unaprijed sročen ocjenjivački instrument, da će svaki pokušaj u tom smjeru, bojati se, ostati nedorečen, parcijalan, a moguće je, i pogrešan. Ni potpisnik ovih redova ne gaji iluziju da će, koliko god bio inspirisan i motivisan da kroz Janjuševićev svijet dublje pronikne u opšteljudski ovozemaljski univerzum, u tome i uspjeti.

Koji su to problemi koji zaokupljaju pisca, kakav je njegov odnos prema njima, u čemu se ostvaruje i na koji način manifestuje njegov lični integritet u odnosu na opštecivilizacijski korpus koji ga prati, koja je to idejna i filozofska praksa na osnovu koje se ostvaruje u punoj formi Subjekta?

U principu, to su dvije opozitne sfere, dvije strukture, makro i mikro, dva otvorena, odjelita svijeta: pisac, s jedne, a sav ostali svijet s druge strane, izmedju kojih gotovo i da nema spojnih tačaka. Ako se i pojave, onda je to u veoma tankoj, sporadičnoj formi.

Na prvi pogled, u kritičkoj, stvaralačkoj percepciji, takav antagonizam nije ni nov ni nepoznat postament. U različitim varijantama, on, zapravo, postoji otkada i književnost, odnosno umjetnost. Ali jeste specifikum u slučaju Branka Janjuševića, prema kojem se, u “tim drugima, tom mnoštvu” mogu naći kako oni koji svoj personalitet nijesu ni tražili izvan dnevnog, anonimnog životnog domašaja, kakav inače nudi depersonalizovana masa, tako i osviješećeni pojedinci, duhovni akteri, pisci stvaraoci, čija se ideja nije potpuno i do kraja istrgla iz okvira slijepe društvene jednoobraznosti. Naravno, nije ih obznanio imenom i prezimenom, ali je za sve te priče, slučajeve, doživljaje i procese koji su ga, kao pisca i misleću jedinku, izvodili na “megdan”, fiksirao manje-više u prepoznatljiv milje.

Pisac, paralelno sa pričom o drugima, sagledava i svoju moć i nemoć, istrajavajući do kraja, za njega jedino prihvatljivog, životnog principa: ne utopiti se u već praktikovane zakone življenja, u istrošivost njegovih ideja, i ne zavaravati se njegovom fiktivnom djelotvornošću a, pri tom, ostati sebi dostatan, slobodan i svoj.

Koliko god ne pristajao na diktate neposrednog ili šireg opštezemaljskog društvenog miljea i raskrivao ga do golog besmisla, Janjušević kroz jaki introspektivni vizir potvrđuje da sebe ipak ne može potpuno izopštiti iz njegovog konteksta. Jer, nije više u pitanju samo hladno promišljeni odsječni gest, u stilu: ovo prihvatam, a ovo ne, ovo vrijedi, a ono ne, ovo je smisleno, a ono prizemno, profano, jednokratno…

Sve to iz razloga što čovjekovim JA ne upravlja samo racio, analitički diskurs, već i čitav spektrum složenih psiho-emotivnih vibracija, često nepredvidivih, veoma disperzivnih i teško kontrolisanih upravo zbog toga što izviru iz zone duboko individualizovanog, jedinstvenog čovjekovog Ega. Jednom piscu veoma izoštrene stvaralačke percepcije, kakav je Branko Janjušević, takvo saznanje nije moglo promaći, a niti se on od njega mogao distancirati. Ono je, zapravo,i apostrofiralo uzročno-posljedičnu povezanost pisca sa svijetom, i natjerala ga da po tom osnovu objelodani svoju životnu filozofiju.

Kod Janjuševića je, zapravo, svaki analitički potez, bilo da razmišlja o sopstvenoj poziciji pisca, bilo o ženi, ljubavi, neposrednom životnom okruženju, ili o istorijski apsolviranim vremenima, akutnim i aktuelnim političkim trvenjima, socijalnim rascjepima, duhovnom pregnuću - dakle, o bilo kojoj temi pojedinačnog ili kolektivnog predznaka - prvenstveno diktat njegovog unutrašnjeg bića. A diktat bismo mogli iskazati mišlju: da je samo kroz esencijalnu čistotu bilo kojeg životnog čina moguće doći do prave, istinske slike o čovjeku - njegovoj naravi, ideji, duhovnoj snazi, moralu, jednako kao i mržnji, ograničenosti, podložnosti…

Međutim, kad u svojoj projekciji i dođe do takve vrednosne punoće, autor je dodatnim analizama i, prije svega, sopstvenom nesigurnošću i sumnjom nanovo dovodi u pitanje. Jer, sve ono što je ostvarivo i što se ostvari, s vremenom postaje istrošeno i samo na prvi pogled uspješno, a u suštini, konstantno je “sklono padu”.

Ograđujući se od drugih do granica isključivosti, Janjušević nerijetko time povlađuje sopstvenom Egu, uporno ga “pročišćavajući” od nanosa prizemne egzistencije, potrošačke psihologije i potrošive ideologije, postavljajući ga na taj način na pijedestal uzvišene, jedino ispravne promisli.

U pojedinim analitičkim varijacijama takav stav priziva na vidjelo autorov narcizam, njegovu bespoštednu okrenutost sopstvenim dilemama, ali i onome što je, prolazeći kroz mnoge scile i haribde na prostorima svog angažmana, uspio da stvori na poetskom planu. Međutim, pažljivim čitanjem romana, ukomponovanog sa mnoštvom tematskih odjeljaka, dolazimo do saznanja da su upravo ti “drugi” inspirativna varnica mnogim piščevim nedoumicama i glavni izazov i razlog da pokrene sopstvenu kreativnost i vizionarske ideje. Da to bude njegova zapamćena, unikatna, pionirska uloga! Janjušević kaže: “Moja jedina šansa da dođem do drugih je u tome da ne dopustim da oni dođu do mene” (str.123). Autor je okrenut sebi prvenstveno iz razloga što samo iz te vizure, iz slobodne nutrine svog bića može progovoriti o sebi i o svijetu. Nikome potčinjen i ničem podložan, vjeran do srži svojoj senzibilnosti, po kojoj i tumači stepen svoje stvaralačke i, uopšte životne, samostalnosti.

Otuda i osjećaj kod čitaoca, nakon što razgrne svaku stranicu, svaki odjeljak romana, da Janjušević, kojeg god pitanja da se dotakne, to čini sa uzvišenog stepenika svoje stvaralačke intuicije, oslobođen svih društvenih uzusa.

Jedino tako postaje i sam slobodan. A kao slobodan subjekt, ima pravo, po riječima Ratka Božovića (čiji je osvrt također uvršten u roman), “da sve dovodi u pitanje”. Međutim, dovodeći sve u pitanje, Janjušević uporedo propituje i sebe, još nemilosrdnije nego druge. Neprekidnim traganjem za samim sobom, on time samo podiže vrednosni prag za svoje stavove, promišljanja, ukratko, za konzistentnost i kompetentnost svog duhovnog habitusa.

Takvom sistemskom presijom na sopstvena čula, na emotivni i intelelektualni personalitet, pisac sebe, kao stvaralačkog Subjekta, provlači kroz još zahtjevniji test - egzistencijalnu mučninu.

Ovome možemo dodati i sioranovsku prazninu, od koje se autor, upravo zato što ju je itekako svjestan, želi distancirati time što će je maksimalno relativizovati.

A to čini na dva načina: prvi je - što će je naprosto razlučiti od svog mejnstrima, ne dozvolivši ni da najpovršnije okrzne njegovu magistralnu ideju po kojoj je on sam, kao autor, već ostvaren kao nezavisan Subjekt unutar dnevnog društvenog, i onog višeg stvaralačkog univerzuma.

Drugi način: Janjušević i prazninu doživljava kao izazov i podsticaj, primoravajući sebe, ukoliko ne želi da ga preplavi i do kraja amortizuje, da pokrene sva svoja čula - etička, duševna, misaona - da je preusmjeri u spiritus movens njegovom beskrajnom tragalačkom putu ka punom ostvarenju autorovog Ja. A Ja je, kako kaže Janjušević, “autorovo neponovljivo središte” (str.105).

Očigledno, nije problem u tome što “Svi mi živimo pod pritiskom nedostatka nečega”, kako na 229. strani zapisuje autor, već u tome koliko smo se saživjeli sa takvim stanjem. To je, prema Janjuševiću, suštinska odrednica od koje kreće i egzistencijalna i moralna dilema svakog čovjeka, a za osviješćenog pojedinca, k tome još, i stvaralačka. S razlogom možemo reći da je na takvom podestu iznikla svaka stranica ovog romana.

I još jedan, ne tako nevažan parametar: iako je kompoziciono maksimalno fragmentizovan (sadrži 55 cjelina), u problemsku nit romana filigranski je utkan i jasnom dinamikom vođen svaki, i najmanji autorov emotivni i misaoni napor u prevazilaženju opšte dnevne statike i - u pronalaženju samog sebe. Svaka autorova rečenica i svaka pokrenuta misao, kao i postupak i ritam kojim je dograđivana njena poruka, gotovo da nema pandana u današnjoj crnogorskoj književnosti, a vjerovatno i šire. Jasno polazište, problemski veoma koherentna materija i zavidan analitički pristup - tri su temeljna polazišta romana “Vas je mnogo a mene je više” Branka Janjuševića, koji će tek izazvati čitalačku i književnokritičku javnost u Crnoj Gori i šire.

( Jovanka Vukanović )