Umjetnost na pogon motorne testere
"Volio bih zaista da jednom organizujem izložbu. Bila bi to prilika da i od umjetnika dobijem iskrenu ‘povratnu informaciju’ o onom što radim. Do sada sam nekako stidljivo gledao na ta svoja djela, nijesam dobijao, ali nijesam ni tražio savjete od sugrađana koji imaju formalno obrazovanje iz oblasti umjetnosti"
Da motornom testerom može da upravlja inspiracija, mašta i kretivnost, već godinu i po dokazuje tridesettrogodišnji Kolašinac Saša Dulović, stvarajući od komada drveta nesvakidašnje skulpture, ali i predmete praktične namjene.
Već na početku razgovora s mladićem, koji je po formalnom obrazovanju konobar, jasno je da je svojevrsna životna nepravda što svoj talenat nije potvrdio i diplomom neke umjetničke škole. Ipak, interesovanje drugih za ono što stvara i prezentuje na društvenim mrežama, omogućava mu luksuz da živi svoj san - da zarađuje od onog što najviše voli da radi.
Osim motorne testere “stihl osamnaestice”, kaže da rijetko koristi drugi alat. Brusilicu i glijeto upotrebljava, priča, samo kad mora, za sitnije detalje.
Kad je na poklon dobio šiljati “mač” za testeru, to mu je, objašnjava, omogućilo i veću preciznost i kvalitetniju materilizaciju onoga što je zamislio. Drvo oblikuje ponekad satima, teško prekida rad, a ako mora da nastavi sljedećeg dana, kaže Saša, jedva čeka da prođe noć.
Tvrdi da je motornu testeru prvi put uzeo u ruke prije godinu i po i da je tada i nastala prva skulptura.
”Najviše volim ono što oblikujem samo testerom, jer je prirodnije. Naravno, nekad to što radim, što mi je naručeno, zahtijeva i upotrebu drugih alata, ali to su samo neki detalji. Svoj talenat za oblikovanje drveta na ovaj način sam otkrio slučajno, kad sam krenuo da uređujem svoju kolibu na Sinjajevini. Ideju sam dobio na Discovery Channelu, gdje sam gledao koliko ljudi uspijevaju da stvore ‘čuda’ samo testerom. Znao sam da ću umjeti, ali zaista nijesam znao da ću baš toliko dobro umjeti. Prvo sam uradio glavu konja, a zatim i orla…”, priča Dulović za “Vijesti”.
Da ima talenta za likovnu umjetnost, odavno zna i on, ali i njegova okolina. Nastavnici su to otkrili još u osnovnoj školi. Mnogi su mu sugerisali i da upiše Akademiju. Okolnosti su ga, ipak, odvele drugim putem, daleko od umjetnosti. Završio je srednju ugostiteljsku školu, ali priznaje da u poslu konobara nikad nije uživao, iako je pokušavao i od toga da živi.
Prvi “umjetnički rad” napravio je s osam godina, i to je bio duborez u drvetu.
”Međutim, to se neslavno završilo jer sam se povrijedio dlijetom, koje je, zbog mog neiskustva i nepoznavanja tehnike rada, završilo u mojoj butini i povrijedilo me. Tada su mi moji zabranili da to više radim. Nastavio sam da slikam, ali se sjećam da sam, kao tinejdžer, u kamenu iznad moje kuće u Morači, uklesao čekićem manastir Ostrog. To je privlačilo pažnju i mještana, ali i nekih televizijskih ekipa”, kaže mladi Kolašinac.
Formalno umjetničko obrazovanje nije dobio, jer je, objašnjava, zbog društva u kojem se kretao u mladosti, imao dosta predrasuda prema umjetnicima.
No, kako kaže Saša, od onoga što se voli - teško je pobjeći.
Dok je u Podgorici radio kako konobar, pokušao je dodatno da zarađuje od slikarstva.
”Materijal je bio preskup, pa od prodaje slika nijesam uspjevao ni da obezbijedim sredstva za rad. Jako sam zadovoljan što sam otkrio i ovaj talenat za oblikovanje drveta, od toga sada živim. Sve što uradim - to i prodam, a nekad mi i naruče dok sam u procesu rada. Međutim, zaista se teško odvajam od toga što uradim, iako sam prinuđen. Dok radim - ulažem dio sebe, svojih osjećanja, inspiracije… Najviše bih volio kad bih bio u mogućnosti da radim samo za svoj merak”, priča on.
Teško mu pada i da radi kopije komada koje je već uradio. No, i to mora, jer traže kupci. Djela koja vještinama Kolašinca nastaju iz drveta javora, jasena ili lipe, najčešće kupuju vlasnici restorana ili etno-turističkih naselja. Jedina reklama Sašinog rada je na njegovom Instagram profilu.
”Naravno da mi prija interesovanje za ono što radim, kao i činjenica da brzo nađem kupca. To mi omogućava da zarađujem od onoga u čemu uživam. S druge strane, priznajem da najviše volim onaj neponovljivi osjećaj kad ispod ‘mača’ testere prvi put ugledam obrise svoje mašte i inspiracije. Volio bih zaista da jednom organizujem izložbu. Bila bi to prilika da i od umjetnika dobijem iskrenu ‘povratnu informaciju’ o onom što radim. Do sada sam nekako stidljivo gledao na ta svoja djela, nijesam dobijao, ali nijesam ni tražio savjete od sugrađana koji imaju formalno obrazovanje iz oblasti umjetnosti”, kaže Dulović.
Priča da je pobornik stava da je ljepota u jednostavnosti, a životno zadovoljstvo u prihvatanju sebe.
Objašnjava da ga ne privlači mnogo ono što interesuje većinu njegovih vršnjaka. Ne voli gužve, a kako kaže, uvijek nastoji da je pred ljudima onakav kakav je zaista. Ne čezne za luksuzom i tvrdi da ne sanja o velikoj zaradi.
Najsrećniji je kad mu je testera u rukama, a ispred njega drvo koje će satima oblikovati.
Običaj mu je da nakon što završi skulpturu, nekoliko puta prođe pored nje, jer tada, objašnjava Kolašinac, primijeti neki sitni nedostatak, pa to i ispravi…
Dulović je od ljudi koji ne mistifikuju sopstvene vještine i talente. S ponosom priča o svom selu Trnovica u Gornojoj Morači i svojoj kolibi na Sinjajevini koju je nazvao Crvena greda, po lokaciji pored kuće njegovog đeda.
( Dragana Šćepanović )