Fašizam se oživljava u Moskvi, ne u Rimu

Povodom pobjede Đorđe Meloni iz stranke Braće Italije, slušaocima radija BBC je rečeno da će Italija nakon parlamentarnih izbora prošlog vikenda dobiti "svog prvog lidera krajnje desnice nakon Benita Musolinija". Istina je da je, kao mlada žena, Melonijeva postala strastveni sljedbenik jedne neofašističke partije i da je jednom opisala Musolinija kao "najboljeg političara u posljednjih 50 godina". Ali predstavljati je danas kao nacionalnog lidera u direktnoj liniji od Musolinija je pretjerano.

Sa svojom žestokom retorikom "bog, domovina i porodica", Meloni je nesumnjivo desničarska populistkinja koja se protivi imigraciji, snažna društvena konzervativka i evroskeptična nacionalistkinja. Ona predstavlja problem za Brisel i nevolju za mnoge potencijalne imigrante u EU. Čestitke su odmah stigle od liderke francuskog Nacionalnog okupljanja Marin le Pen i srodnih duša iz Mađarske, Poljske i Španije. Izbori u Italiji dodatno unose ove tendencije u glavne tokove evropske politike.

U Italiji postoji snažna ustavna kontrola i ravnoteža. Italijanska demokratija je danas manje ozbiljno ugrožena nego američka demokratija

Osim toga, postoji jedna crta svojstvena Italiji: pomalo opušten, čak popustljiv stav prema Musolinijevom fašizmu, posebno u djelovima italijanske desnice. Istoričar Pol Korner istražuje ovaj fenomen u svojoj pravovremenoj novoj knjizi "Musolini u mitu i sjećanju". Musolini je radio i "pozitivne stvari", rekao je Antonio Tajani, kada je bio predsjednik Evropskog parlamenta 2019. Silvio Berluskoni, čija je partija Forca Italija jedan od koalicionih partnera Đorđe Meloni, izjavio je za časopis "Spektejtor" 2003. da "Musolini nije nikoga ubio". Dvoje Musolinijevih unučadi kandidovalo se za izbore pod neofašističkim trobojnim plamenom na zastavi Braće Italije. Prosto je nemoguće zamisliti bilo šta uporedivo u savremenoj njemačkoj politici.

Ipak, ove dvije stvari zajedno ne doprinose ozbiljnoj optužbi za fašizam - ne u vjerovatnoj politici nove vlade, a kamoli u širem političkom sistemu Italije. U stvari, Italija je nakon 1945. imala neobičnu kombinaciju političke nestabilnosti i institucionalnog kontinuitetaust. Postoji snažna ustavna kontrola i ravnoteža. Italijanska demokratija je danas manje ozbiljno ugrožena nego američka demokratija.

Ideologija Melonijeve je možda reakcionarna i nacionalistička, ali u njoj ima malo ili nimalo veličanja ratnog nasilja, a kamoli stvarnog nasilja, što je karakteristično za fašizam. Italijanski pisac Umberto Eko izdvojio je parolu španskih falangista Viva la Muerte! (živjela smrt).

Međutim, postoji ozbiljan kandidat za ovu etiketu: Rusija Vladimira Putina. Tu se mogu naći mnoge istorijske karakteristike fašizma. Državno-organizovani kult jednog vođe. Njegovanje dubokog osjećanja istorijske ozlojeđenosti. Indoktrinacija omladine i demonizacija neprijatelja. Propaganda velike laži - u Putinovom slučaju, da su Ukrajinci fašisti. Ideologija dominacije jednog naroda nad drugima: za Putina, Ukrajinci zapravo ne postoje, oni su samo varijanta Rusa. Estetika borilačkog mačizma i herojskog krvoprolića - sjetimo se pohvale ruskog predsjednika na račun brigade odgovorne za zločine u Buči. Prije svega, praksa žestoke represije kod kuće i genocidnog nasilja u inostranstvu.

Od vrtoglavog evropskog optimizma ranih 2000-ih došli smo do toga da zavisimo od demokratski izabranog postneofašističkog lidera da nam pomogne da pobijedimo fašističkog diktatora

Dugi niz godina sam dijelio oklijevanje drugih naučnika i analitičara da riječ fašizam upotrijebim u sadašnjem vremenu. Jedan polimorfni fenomen čak i na svom vrhuncu 1930-ih, fašizam je kasnije patio od viška definicija. Vikati "fašista!" ukazivalo je na lijeno izjednačavanje sa Adolfom Hitlerom, totalnim ratom i holokaustom. Krajnja ljevica je dodatno obezvrijedila taj termin rabeći ga naveliko kako bi osudila sve, od kapitalističkih šefova do strogih nastavnika.

Putinizam ima novu postsovjetsku dimenziju, dok su istorijski karakteristični elementi kao što je aktivna masovna mobilizacija uglavnom odsutni u današnjoj Rusiji. Ali nijedan istorijski fenomen se ne ponavlja u potpuno istom obliku. Gubimo nešto važno u razumijevanju pune raznolikosti savremene desničarske politike ako sebi zabranimo da govorimo o fašizmu, kao kada bismo se odrekli bilo kakvog pominjanja komunizma kada govorimo o ljevičarskoj politici. Uz sva dužna upozorenja, možemo govoriti o ruskom fašizmu.

I Berluskoni i drugi koalicioni partner Melonijeve, Mateo Salvini iz Lige, sa divljenjem govore o Putinu. Na svu sreću, žena koja će izvjesno biti sljedeći premijer Italije izrazila je čvrstu podršku ujedinjenom zapadnom stavu protiv ruske agresije u Ukrajini. To je pokazatelj koliko smo daleko stigli od vrtoglavog evropskog optimizma ranih 2000-ih do toga da sada zavisimo od demokratski izabranog postneofašističkog lidera da nam pomogne da pobijedimo fašističkog diktatora.

Autor je britanski istoričar i pisac

Komentar je objavljen u "Fajnenšl tajmsu"

Prevod: A. Šofranac

( Timoti Garton Eš )