Produbljivanje Mrtvog Dubokog!

Da li smo spremni da se suočimo sa Zlatkom Glamočakom(?), logično je pitanje nakon njegove izložbe u Modernoj galeriju u Podgorici, ovog mjeseca, ove godine. Glamočak se već jednom izrazio, na svoj način, na istu temu, u istom mjestu (Umjetnički paviljon 15. 2. 2000. 19h!). Ona izložba je bila ubitačna. Ova dotuca našu savjest i savjest novim izražajnim sredstvima i porukama. Ova slikarsko-vajarska manifestacija njegovog likovnog djelanja je djelo proisteklo iz njegovog i našeg iskustva, na ovim prostorima, sa asocijacijom na uneverzalnu Njegoševu poruku “svjet je ovaj tirjan tirjaninu a kamoli duši blagorodnoj”. A Glamočakove univerzalne opomene i poruke su; ne ubijajte se, vi obični ljudi! Inače, neobični koji nama vladaju, manje, ili uopšte ne stradaju. Uostalom sva stradanja dolaze od nečijeg lošeg vladanja. Zbog te suštine je, prva rečenica ovog teksta upitna!?

Naslov izložbe je ”Božanstvena komedija”. Zlatko Glamočak je povodom one preve izložbe, na pragu novog milenijuma (2000.) dao kratki CV, po kome je tek u 33. godini, rođen u Mrtvom Dubokom. Goru adresu nije mogao izabrati zreo čovjek, ali nam je on zrelo poručio da je adresa izbarala i njega i nas. Pa je ”Mrtvo Duboko”, u njegovoj likovnoj izvedbi, možda i bolji naslov od Danteovog , a najbolji i najdublji domaći naziv za Pakao. Od “praga” milenijuma prošlo je 17 godina a mi ni smjesta makli nijesmo, ni u svijesti ni u javnosti. Kljukaju nas paklenim naumom, pa nas umjetnik podsjeća da se maknemo ili makar odmaknemo od te tradicije i jahača apokalipse. No ti biblijski jahači, gotovo da izgledaju utješno, kao neka modna revija zla, u odnosu na domaće izvođače istog, i umjetnikovu likovnu, smrtonosnu izvjesnost.

Zlatko nas tu gađa i pogađa “u sridu”. Kod njega, na ovoj izložbi, nema popusta a najvišu cijenu ima zlo. Nema ni Čistilišta, ni Raja, čak ni Limba, predgrađa Pakla za neodlučne. Smrt je užasno uznapredovala u nas, pa se umjetnik slobodno izrazio u naše ime… Prosto rečeno, umjetnika smo ovlastili zlodjelima da nas izrazi do neslućenih granica… I naš zločin, u njegovoj intrpretaciji, ima budućnost i dobru perspektivu! Uslovi su tu, tradicija je na upornom podgrijavanju a stvarnost počiva na tradiciji. Imamo sve uslove! Jedina moneta kod Glamočaka, kojom se plaća zlo, je čapra. Nema je niti na jednoj skulpturi izobraženih likova; zguljena je na živo sa tijela. Svjedok su svježi tragovi krvi. Ona je i moneta za potkusirivanje dželata koji svojim učinkom najavljuju, isključivo, život bez šanse. Sve je plaćeno. Zato nas Glamočakova izložba opominje da se upametimo. Ona je ustvari predstava. Njegove likovne i vajrske forme i figure su ličnosti koje su uvijek u pokretu; imaju čak i mizanscen. Svako novo gledanje vas vara, jer izgleda, kao da ta silna bića i nebića, nijesu na onom mjestu đe ste ih prvi put viđeli. Smrt je inače činjenica bez karaktera ali kod ovog umjetnika, svaka smrt kao i svaki čovjek ima svoj karakter. Stoga je ova izložba predstava sa mnogo karaktera.

Njegove slike i skulpture su jeziva ispovijest umjetnika o vremenu koje ga je zateklo zajedno s nama u Mrtvom Dubokom, i koje se širi kao koncentrični krugovi na svijet. Nijedna verzija ”Strašnoga suda” niti njegove replike, ne mogu da repliciraju strašnoj likovnoj presudi umjetnika, koju se usudio da nam prikaže. Desilo se ne ponovilo; opominje nas Zlatko Glamočak.

( Mihailo Radojičić )