Iz opuštene dječije igre nastaju neopterećeni komadi

Emotivno, pisanje je za istaknutog crnogorskog umjetnika Slobodana Slovinića sasvim identično sa slikanjem.

Iako je crnogorskoj, ali i evropskoj stručnoj javnosti i ljubiteljima umjetnosti poznat kao arhitekta i likovni stvaralac, Slovinić je i publicista, a prošle godine je objavio knjigu “Herbarijum 1899 - Don Đuro”, prvi tom iz Porodične trilogije.

U razgovoru za “Vijesti” otkriva da se do kraja godine može očekivati i nastavak koji je već spreman za štampu, ali svjedoči i o procesu kreacije te otkriva da je “motiv već bio prisutan i evidentan, a boje, valeri i nijanse zamijenjeni su slovnim znacima, riječima, sintagmama i rečeničnim sklopovima”. A ne zapostavlja ni četku, pa je kotorska publika u julu ove godine imala priliku da pogleda izložbu “Primorske strukture”, a postavka se nedavno našla i pred Baranima.

U posljednje vrijeme je inspirisan okruženjem iz djetinjstva, gradom i obalom koju pamti, porodicom kojom se ponosi, pa tako stvara i na platnu i na papiru... Vođen različitim pričama, sjećanjima, predanjima, pa i sopstvenom maštom, u romanu ne pridaje mnogo značaja društvenim okolnostima spram ličnih, već priča o životu predaka, predstavlja put (svoje) ugledne porodice, jedne od onih koje doprinesu izgradnji i prepoznatljivosti grada i njegovog života.

Kao što je za Sezana česti motiv bila planina San Viktoar u Provansi, tako su i za mene antička Budva i ostrvo Svetoga Nikole, bili i ostali, neiscrpni likovni potencijal. I ne samo Stari grad Budva i stjenoviti Školj, nego i sva ostala mala prateća ostrva, školjići, seke, škrape grote i nepregledna morska pučina...

O “Primorskim strukturama”, rodnoj Budvi, porodici, precima, ali i potomcima, kao i o umjetnosti, likovnom i književnom doživljaju i kreaciji, a prožimajući i sve druge okolnosti, Slobodan Bobo Slovinić govori više za “Vijesti”.

Za početak, kakve utiske nosite iz Bara, ali i sa prethodne izložbe u Kotoru?

Na moje veliko razočarenje, nedavno sam se uvjerio da bogougodni grad Kotor, pod Uneskovom zaštitom, nije više naša Raguza! I to zbog simulacije višestranačja. Samostalna izložba “Primorske strukture” u galeriji Centra za kulturu, (70 gvaševa), nažalost protekla je u zamračenju.

Teško se može tvrditi da sam nepoznati crnogorski autor. To je besmislica, štaviše u Dobroti u drevnom Kotoru sam proveo djetinjstvo, započeo svoju mladost i kasnije gradio dugogodišnju umjetničku karijeru. Moj otac i mati bili su profesori u gimnazijumu na Benovu u Kotoru, u Kotoru su se vjenčali, u Kotoru smo porodično živjeli, u Kotoru je moj otac bio urednik lista “Glas Boke”, dopisnik više drugih listova i svakoga ljeta sam u Kotoru na Trgu od oružja sa prijateljima. Jednostavno, obožavao sam, i dalje obožavam Stari grad Kotor!

U galeriju Centra za kulturu Bara izložba je samo prenesena. i sve je proteklo u najboljem redu i na visokom profesionalnom nivou! Ranije, u svim gradovima na primorju u kojima sam izlagao, Budvi, Tivtu, Novome, uspjeh bio izvanredan.

Ciklus posvećujete zavičaju, okolini u kojoj ste odrastali, stasavali, koja Vas je inspirisala i stvorila. Kakvu storiju kazujete i šta sve posmatrač može pronaći u više od 70 predstavljenih radova manjeg formata?

Moji preci su prije više od dva stoljeća doplovili iz Postire sa Brača u antičku Budvu. Tu je porodica nastavila da se razvija, moj đede Niko, otac Ante i ja Liberto (Slobodan), rođeni smo u Budvi. Stalni sam stanovnik Podgorice gotovo 70 godina, ali svako ljeto provodim na moru u Budvi. Mogu ustvrditi da sam tipičan Mediteranac. Moji umjetnički počeci, vezani su za more i morsko priobalje. Prva sjećanja, vezana su za morsku horizontalu i stjenovitu vertikalu. Te konstante, vertikala i horizontala, globalno definišu moj pogled na svijet. Zapravo to su najbitnije životne odrednice: Postojanje & nestajanje, život & smrt.

U ovim mojim poznim godinama, intuitivno sam se vratio nezaobilaznom djetinjstvu i svojevrsnoj mentalnoj igri. Iz opuštene dječije igre nastaju neopterećeni komadi. Laki, lepršavi, opušteni, milozvučni, harmonizirani… Tako je i nastalo tih sedamdesetak gvaševa malog formata. Simfonična skupina morskog priobalja.

Čini se da Vas zavičaj, ali i djetinjstvo, sve više vuku. To je primjetno i ako se uzme u obzir knjiga “Herbarijum-Don Đuro” koja je prošla veoma zapaženo. Okosnica romana je pronalazak herbarijuma koji datira s kraja 19. vijeka a koji je pripadao Vašem stricu Juraju - Đuru. Kakva osjećanja i razmišljanja je u Vama pokrenula ova priča i misao o porodici, precima?

Izgleda da je neminovnost da se vremešne osobe, osobito umjetnici, vraćaju djetinjstvu kao vječnoj oniričnoj inspiraciji. Dugo sam nosio u sebi želju i ideju da o svom ocu šjor Antu (1900-1970), profesoru, novinaru, sekretaru Matice iseljenika i prvom šefu protokola države Crne Gore sačinim jednu brošuru kao zahvalu mojim precima. A na podsjećanje potomcima, osobito djeci, unucima i praunucima. Sačinio sam bio jednu faktografsku, suvu brošuru o ocu šjor Antu. Međutim, kada sam sasvim slučajno, došao u posjed školskog herbarijuma iz 19 stoljeća, moga strica don Juraja, koji je on sačinio kao učenik sa 12 godina, otvorili su mi se sasma novi horizonti.

Herbarijum iz 1899. godine moga strica me je opčinio, ljepotom, arhaičnošću, dokumentarnošću i istorijskom vrijednošću. To je autentični dokument iz tog vremena, dokument moga srodnika, koji sobom nosi pregršt izuzetnih poticajnih asocijacija. Herbarijum me je inspirisao da konačno pređem u sferu pisanja i literature. Otpočeo sam realizaciju sopstvenog projekta: Porodične trilogije. Zapravo, 2021. godine napisao sam, objavio i promovisao prvi tom porodične trilogije: “Herbarijum-Don Đuro” o stricu, đedu i prađedu. Tekuće 2022. završio sam drugi tom “Herbarijum-Šjor Ante” o svome ocu, a knjiga je u pripremi za štampu.

Osobno se veoma ponosim svojim uglednim porodičnim precima: prađedom barba Ivom, koji je sa Brača (1790) doplovio u Budvu; uglednim građaninom, đedom gospar Nikom; profesorom i novinarem ocem Šjor Antom; stricom Don Jurajem (Đurom), kako su ga u Budvi od milja zvali mještani, gdje je bio župnik katedrale Svetoga Ivana Krstitelja... Ali i svim ostalim porodičnim izdancima. Nažalost, ovdašnje, mlade generacije žive u bunilu ubrzano u nepoznavanju svojih predaka, žive isključivo samo svoje lične živote bez osvrtanja, bez ponosa na vlastite korijene. Sreće se sporadično faletanje, vezanih za crnogorska ratna zbivanja, medalje, ordenje i titule.

Poznato je da ste umjetnik na više polja, no, šta podstakne jednog likovnjaka, na pisanje? Koliko se razlikuju motiv i inspiracija prilikom stvaranja djela u jednom, a koliko u drugom izrazu?

Jedan ozbiljan zdravstveni problem iz 2019. godine, na duže vrijeme me je udaljio iz ateljea i odvojio od štafelaja, platna, palete, pinjela i boja. Ostala mi je mogućnost da radim u sjedećem položaju u okretnom sjedištu da slikam male formate na stonoj tabli. Zaneseno sam radio akvarele i gvaševe, igrao sam se intuitivno do iznemoglosti, stvarao moje minijaturne kaprićose, koji su se nedavno mogli vidjeti u Kotoru i Baru.

Bio sam vezan za ofis i radni sto, na dohvatu mi je bio ordinator, sasvim neosjetno krenuo sam putevima dalekih sjećanja, djetinjstva i jakih emocija. Arkovi vanserijskog herbarijuma iz 19. stoljeća, sasušene biljke, latinski nazivi, priče i dokumenti iz prohujalih vremena, usmjerili su me ka Porodičnoj trilogiji. Svemu tome pridodala se moja želja da vratim dug precima i da ostavim tragove budućim generacijama. Tako su nastajala tri toma Porodične trilogije: “Don Đuro”, “Šjor Ante” i “Pitore Liberto”. Veliki esteta i vizualista je četku zamijenio perom, motiv je već bio prisutan i evidentan, boje, valeri i nijanse, zamijenjeni su slovnim znacima, riječima, sintagmama i rečeničnim sklopovima. Emotivno, pisanje je za mene sasvim identično sa slikanjem.

Priču o životnom putu Vašeg strica, katoličkog sveštenika, ispričali ste prepoznatljivo Vašim stilom prefinjene književnosti kakva danas izlazi iz mode. Kako je tekao taj proces, kako ste ga Vi doživjeli?

Dugi niz godina sam aktivno u sferi pisanja i zapisivanja, vjerujem da sam kao likovni kritičar sa više od hiljadu objavljenih tekstova ovladao kratkom formom. Međutim, dugačka forma bila je nešto sasvim novo. Ušao sam u romaneskni oblik, sasvim intuitivno, uz samo kraće reperne i temporalne zabilježbe. Nisam isuviše razmišljao o stilu, slijedio sam vremensku epohu, služio se autentičnim jezikom i izrazima iz rodnoga budvanskog kraja. Pratio priče i pripovijedanja o precima, slijedio običaje moga malog mjesta, pratio gastronomske i kulinarske vještine iz rodnog doma moga đeda i strica. Pripovijedajući kao unuk spisatelj o svojim korijenima i precima, a za buduće potomstvo, uz dozu kreativne fikcije, mislim da sam ostvario tu prefinjenu književnost, koja izlazi iz mode. Na tu činjenicu sam ponosan, osobito jer sam ostvario jedan autentični roman, svoj prvijenac iz porodične trilogijske skupine. Imao sam jaku potrebu i dug prema svojoj uvaženoj i uglednoj porodici, koja je starinom sa otoka Brača, u budvanski kraj pustila duboke korijene i razvila veliku krošnju.

Najavili ste još dva toma knjige. Iako Vam nije strana forma, koliko posvećenosti zahtijeva pisanje?

Kada sam prije par godina počeo da stvaram zamašnu literarnu formu Porodičnu trilogiju, shvatio sam da je čin pisanja istovjetno kreativan, kao i čin slikanja. U nekim momentima i zanosniji, podobniji, poetičniji. Mogu ustvrditi da je riječ često ubojitija od boje. Jasnija, ubjedljivija, sugestivnija, moćnija… To je lično iskustvo i ubjeđenje. Kada god pišem, osjećaji su identični kao prilikom slikarskog postupka. Sada se vodim globalnim slikarskim iskustvima, nije primaran racio, već anima. Oslonac su emocije i emocionalnost. Kao i kolorit, riječi, sintagme i sklopovi izviru iz mene bez stroge kontrole, kao što se boja istiskuje iz tube.

Šta možemo očekivati u nastavku “Herbarijuma”?

Završio sam drugi tom porodične trilogije “Herbarijum-Šjor Ante”, u tehničkoj je pripremi i prelomu u PDF-u za štampu, očekujem krajem godine pojavu knjige. Glavni protagonista romana je moj otac šjor Ante, profesor jezika, književnosti i novinar, a o njegovom životu na osnovu saznanja, priča, dokumenata i kreativne fikcije, svjedoči njegov unuk Saša, inžinjer informatike i savremenik novog doba. U romanu nije isključivo obuhvaćena njegova profesorska i novinarska karijera, već je većinom prikazana njegova životna odiseja, koja je izuzetno sadržajna i interesantna.

Upravo kao i u prvom tomu, pored načelno obuhvaćene svešteničke profesije don Đura, prikazan je životni tok jednog sveštenika, koji je bio izrazito plemenit, pravedan, pravičan, duhovan i human. Pisanje me je sasvim zavelo, kao što me je svojevremeno potpuno uzela likovna umjetnost. Magnetski me privlači kreativna strana pisanja, jer u razuđenoj maštovitosti se ne naziru krajnji dometi.

Intenzivno radim na trećem tomu porodične trilogije: “Herbarijum-Pitore Liberto” o životnom putu jednog umjetnika, sa naznakama o njegovoj profesiji. Narator u romanu je Libertov unuk Vito. Nakon nestanka njegovog đeda umjetnika, na osnovu saznanja, dokumenata i mašte, unuk razjašnjava tokove njegovog osobenog života. Svakako, knjiga će sadržati, autobiografske repere...

Poznato je da će u trećem tomu narator biti Vito kojeg ste predstavili kao “savremenika najnovije generacije i koji će pripovijedati o svom đedu i babi”. “Herbarijum-pitore Liberto” i u njemu će biti prikazan životni tok jednog umjetnika, slikara i publiciste. Jasno se naslućuje - Liberto piše/govori o sebi, o Slobodanu. Da li biste otkrili kako se dalje odvija priča i znate li već i razvoj treće knjige?

Ovih dana, intenzivno radim na trećem tomu porodične trilogije: “Herbarijum-Pitore Liberto” o životnom putu jednog umjetnika, sa naznakama o njegovoj profesiji. Narator u romanu je Libertov unuk Vito. Nakon nestanka njegovog đeda umjetnika na osnovu saznanja, dokumenata i mašte, unuk razjašnjava tokove njegovog osobenog života. Svakako, knjiga će sadržati, autobiografske repere.

Međutim, želim da izbjegnem obimnu faktografiju, koja je manje više poznata, a koja bi mogla biti dosadna. Takođe želim da se izmjestim iz stvarnosti, kako ne bi bila banalna. Svjestan sam opasnosti da bi pripovijedanje moglo skliznuti u trivijalnost. Mislim da se moram odaljiti od objektivističkog i otisnuti se na fikcijsku pučinu. Kreativna maštovitost, trebalo bi da nadjača egzaktne modulacije.

Poznata mi je globalna šema trećeg toma, ali kao i kod slikanja, iako postoji skica i kompoziciona postavka, direkno na platnu igrajući se intuitivno, nastaje kreativno djelo. Tako će biti i sa pisanjem trećeg toma porodične trilogije. Igra i mašta moraju prevladati faktografiju. I naravno, poetizirani i arhaičan herbarijum, kao vezivno tkivo ostaće okosnica sva tri toma porodične trilogije.

Kao zaključak ovog razgovora, citirala bih Vaše riječi sa otvaranja izložbe u Baru: “Ako čovjek, vremešan kao ja, odluči i tada da se igra, ili se igra dok slika, to je velika stvar, jer u igri se stvaraju najljepše stvari”. Sigurna sam da Vi svoju igru nastavljate i ne zapostavljate?

Mislim da je period dječaštva i igre najdražesniji period ljudskog trajanja. Što je to ljepše od dječije bezbrižnosti, nevinosti, opuštenosti. U tome je vrhunac života i življenja, barem ja tako mislim. A u opuštenoj igri, stvaraju se najbolja djela, nepretenciozna, jednostavna i lepršava. Da, ja sam sretan kada uspijem da se u ovim poznim vremenima opustim i kroz igru stvaram male slike, male knjige, malu literaturu…

Budva iz sjećanja i danas

I u prethodnim knjigama govorite o nekadašnjoj Budvi. Da li će se i kako i taj grad na primorju razvijati u nastavku knjige? Takođe, Budva nekad i sad... Prestiž starosjedjelaca, skromnost i intelekt, spram današnjeg građanstva i turista koji je umnogome oblikuju i mijenjaju. Kako Vi gledate na sve to?

U prethodna dva toma, prikazao sam ondašnje moje rodno mjesto, koje je bilo siromašna naseobina pretežno trgovaca, zanatlija ribara i težaka. Ali autentična, neposredna i prisna sredina u kojoj su bitisali građani, opušteno, neometano i mirno. Takva je poslijeratna Budva bila sve do tragičnog zemljotresa 1979. Nakon toga perioda, i pored stručnih planova i projekata, u Starom gradu, a osobito u Budvanskom polju, počinje haotična gradnja prvo individualnih objekata, a zatim enormna betonizacija kompletnog kraja. Veoma visoki objekti nikli su kao pečurke poslije kiše, nastaje nekontrolisana trka za stambenim prostorima, vikend stanovima, umjesto ribarstva, mediteranskih kultura, zanatstva, zabave i sporta na moru, izdavanje prostora, kao lepra, okužilo je cjelokupnu budvansku zonu.

U trećem tomu, na moju veliku žalost, nadam se samo u naznakama, tangiraću to opšte građevinsko ludilo. Naravno, samo onoliko koliko to bude neophodno u romanu, kao mjesto zbivanja raznovrsnih događanja. Neću pišući o životnom putu umjetnika, dozvoliti da se knjiga pretvori u kritiku ružnog, odvratnog i degutantnog.

Što je za Sezana bio San Viktoar, to su za mene antička Budva i ostrvo Sveti Nikola

Budva, ostrvo Sveti Nikola, mitski grad Ostrva blaženih, priroda i okolina Budve, šta sve kriju, odnosno nude, umjetnicima, starosjediocima, mještanima, ali i brojnim turistima, a prema Vašem mišljenju?

Upravo, Budva i jeste mitski, antički grad sa ostrvom Svetoga Nikole, zvanim Školjem. Nekada davno Ostrvo blaženih, bolesnih i nestalih nesretnika, koji su se preselili u nebeska prostranstva. Od samih početaka Budva i Školj su moji inspirativni motivi. Kao što je za Sezana česti motiv bila planina San Viktoar u Provansi, tako su i za mene antička Budva i ostrvo Svetoga Nikole, bili i ostali neiscrpni likovni potencijal. I ne samo Stari grad Budva i stjenoviti Školj, nego i sva ostala mala prateća ostrva, školjići, seke, škrape grote… istodobno i nepregledna morska pučina.

( Jelena Kontić )