Kada se iskaže neka žestoka istina, smijeh teško izlazi na vidjelo

Kada se istina i poštenje nazovu rušilačkim tendencijama, društvo ubijedi u to i preuzme takav model karakterizacije, onda moral i duhovnost bivaju srušeni do temelja, a stubovi društva postaju varljivi i manipulativni ljudi, lažni prijatelji, falsifikatori, razbojnici, otimači (imovine), korumpirani biznismeni spremni na sve.

Objavljena 1937. godine komedija “Pokojnik”, jednog od najvećih jugoslovenskih komediografa Branislava Nušića, otvoreno i bez ustručavanja prikazuje i provocira “demokratsku državu”, vlast/mafiju, korumpiranu policiju, senzacionalistkičke novinare koji se bogate ne radeći svoj posao, porodicu koju je nezasiti i halapljivi otimač spreman prodati zarad sopstvenog interesa, žene i muškarce koji varaju, manipulišu, mlade koji su spremni da se proslave tuđim znanjem... Satirična komedija objavljena 1937. godine savršeno oslikava i današnja društva, a to je dokazao i ugledni pozorišni reditelj Egon Savin postavljajući “Pokojnika” na crnogorsku teatarsku scenu.

U koprodukciji Centra za kulturu Tivat i Crnogorskog narodnog pozorišta (CNP), predstava “Pokojnik” premijerno je izvedena krajem jula na Festivalu mediteranskog teatra “Purgatorije” u Tivtu, preksinoć, 6. oktobra zvanično je otvorila novu sezonu u CNP-u.

Britki tekst o razočaranom intelektualcu Pavlu Mariću koji, nakon što sazna da ga supruga Rina vara, odlazi iz vlastitog doma i ostavlja sve svoje bogatstvo da bi uskoro bio proglašen mrtvim, vjerodostojno korespondira sa crnogorskim prilikama. Ipak, sticajem okolnosti, “Pokojnik” je živ, ali već je ostao bez ičega, jer se njegova supruga preudala, daleka rodbina, prijatelji i poslovni saradnici međusobno su podijelili imetak, od kuće, trospratne vile, ogromnog imanja, legalnog i uspješnog posla u oblasti hidrologije i naučnih istraživanja... Porodica i poslovni saradnici, koje povezuju oteti milioni, nepotizam i korupcija, pokušavaju ponovo da sahrane “Pokojnika”.

Savin je radnju smjestio u Podgoricu u period 1928-1930. godine, prilagodio ga jeziku, arhaizmima, toponimima, a mentalitetu i društvenim okolnostima možda i nije bilo potrebe, jer tekst poput ovoga je jedan od onih koji su vječni.

On ističe da publika prepoznaje sebe u likovima koje je Nušić kreirao, što ga čini jedinstvenim autorom. Tako se publika tokom izvođenja stominutne predstave smijala, aplaudirala, iako je na momente to bilo i tjeskobno, jer, smijemo se sebi samima i društvu koje smo izgradili. Na to podsjeća i direktor CNP-a, glumac Marko Baćović kojeg je bilo pravo zadovoljstvo gledati na sceni u liku Spasoja Blagojevića koji je lažnim svjedočenjem prigrabio nasljedstvo dalekog rođaka Pavla Marića gradeći piramidu od vrha ka temelju. Baćović dominira u zahtjevnoj ulozi i čini vezivno tkivo i ansambla i dramske radnje.

”Donijeli smo jednu mračnu komediju, posljednji završeni tekst Branislava Nušića koji je poput svojevrsnog testamenta ostavio kao svoj prekor društvu u kojem živimo, svijetu punom nemorala i korupcije. Nažalost, ispada da je i posle toliko godina tema aktuelna, ne samo u Crnoj Gori već i u regionu, ali i u svijetu. Ova priča je planetarna, ali smo je mi smjestili u Crnu Goru. Do toga je došlo tako što je prije nekoliko godina Egon želio da radi nešto za Crnu Goru i sjetio se ‘Pokojnika’. Zamolio je mene da vidim kako bi to moglo da izgleda. Počeo sam da radim na tome, čitao sa nekim akcentom čas nikšićkim, čas podgoričkim i eto, sada smo, nakon nekoliko godina tu ideju i realizovali”, kaže Baćović.

Članovi ansambla ističu nezvanično da su na pretpremijeri reakcije publike bile burnije, da su se prisutni bez ustručavanja smijali, dok je premijera, iako ispraćena smijehom, ovacijama i dugim, dugim aplauzima, bila nešto suzdržanija. Možda je razlog tome i publika, a možda je bilo mučno smijati se u lice nečemu što prepoznajemo u sebi i oko sebe.

”Kada se iskaže neka žestoka istina, a ovo je žestoka satira, onda taj smijeh teško izlazi na vidjelo. Kada se postavi ovaj komad mislim da je bitno voditi dramsku liniju koja je ovdje jako dobro postavljena. Njihovi motivi su jasni, njihovi sukobi su jasni. Ono što jeste smiješno to je sam kontekst. Pogledajte na šta je ko spreman, Spasoje Blagojević na primjer će da proda i zeta, spreman je i kćer da proda, uključiće i državu i policiju u sve to, upotrebiće bilo koje sredstvo da bi došao do cilja, a nama je smiješno, ali je i gorko”, priča Baćović.

On ističe da je u komediji možda najteži zadatak imao gostujući glumac Bojan Dimitrijević koji igra časnog Marića, jer je njegov izraz morao ostati ozbiljan i vjeran drami, a ne komediji.

Ko je i kako opstaje njegov lik u današnjem društvu, spram stubova koje je Marić u predstavi etiketirao kao “perverzna žena, lažni prijatelj, falsifikator, razbojnik i otimač imovine”, Dimitrijević odgovara:

”U današnje vrijeme on je gubitnik. To je neko ko, iako je u pravu i iako je istina na njegovoj strani, nema načina da to dokaže zato što je cijeli državni aparat korumpiran. On je jedan od onih ljudi koji su, jer je sredina takva kakva je, primorani da napuste zemlju. To je i dan-danas veoma aktuelno, barem u Srbiji gdje se godišnje iseli oko 55 hiljada ljudi, a među njima su najbolji od nas. Najbolji odlaze. Nema jedne porodice koja nema nekog bližnjeg da živi u inostranstvu. Zbog toga mislim da je moj lik i te kako aktuelan danas”, kaže Dimitrijević.

On u predstavi pokušava istinom, obrazovanjem i poštenjem da sruše izgrađene stubove, pa kao takav predstavlja opasnost za porodicu isprepletanu ličnim interesima i milionima. Okupljeni oko preduzeća “Ilirija” potežu veze kako bi dobili koncesiju za isušivanje Skadarskog jezera, najbolja kvalifikacija za mjesto direktora je poznanstvo, a kada koncesija najavi nove milione onda se oro lako zaigra (na sceni).

U ulozi supruge i ljubavnice, Branka Otašević je medijima nakon premijere kazala da joj je bilo teško ući u lik prema kakvome ima otpor, ali ističe da ih je danas mnogo. Ona od predstave očekuje da uzdrma i probudi gledaoce.

”Najviše očekujem da publika uvidi i čuje rečenice koje izgovara Marko Baćović, a koje su sadašnjica u kontekstu kako se jednostavno regulišu stvari i kako sve može da se riješi milionioma, pa i ubistvo čovjeka. Danas je lakše eleminisati nekoga iz naših života nego da se mi sami popravimo ili pružimo šansu nekome da se popravi”, smatra glumica.

Kao direktoru CNP-a, ali i glumcu koji maestralno oživljava svoj lik, na pitanje Baćoviću da li je reakcija publike koju osjeća dok je na sceni ili kasnije rezimira kao upravnik, pokazala da ovakvih komada fali, on odgovara potvrdno i pohvaljuje ansambl.

”Hvala na toj konstataciji. Mislim zaista nam fali ovakvih komada. Ekipa je sjajna, reditelj je fantastičan - jedan od najboljih poznavalaca Nušića, tu je i gost Bojan Dimitrijević, jedan prilično specifičan karakter u ulozi koju je jako teško igrati. Pored njega, ali i svih ostalih koji su bili odlični, moram da istaknem i naše mlade glumce Lazara Dragojevića i Stevana Vukovića koji su sjajni”, zaključuje Baćović.

Ostatak ansambla čine: Goran Vujović, Aleksandar Radulović, uvijek autentičan i zanimljiv Slavko Kalezić sa sposobnošću da pokrene i oslobodi publiku, uvjerljivi Slobodan Marunović i Dragan Račić, Dejan Ivanić, Stevan Radusinović, Radmila Božović, Jadranka Mamić, i Slobodan Vujadinović.

Savin: Nušić piše o balkanskom čovjeku

Na pitanje da prokomentarišu to što Nušića u crnogorskom teatru nije bilo skoro tri decenije, Bojan Dimitrijević i Egon Savin pokazali su da ih to čudi, s obzirom na aktuelnost i bliskost Nušićevih djela.

”Očigledno je repertoarska politika u tom periodu vođena drugačije. Čudno je malo, s obzirom na to da je Nušić fantastičan pisac, možda i najbolji ne samo komediograf, već i dramski pisac. Čudi me ta pauza, ne znam šta je razlog tome, da li su se više radila dramska djela ili je nešto drugo u pitanju?”, pita Dimitrijević, a slično razmišlja i Savin:

”Pravo je čudo da nije više igran u ovom pozorištu. Nušić je možda i najduhovitiji pisac kojeg smo imali u 20. vijeku. On piše o balkanskom čovjeku, a razlike između srpskog i crnogorskog mentaliteta, građanskog društva i nema”, poručuje Savin.

Glas Crnogorca, ijekavica, crnogorsko oro...

Skromnu, sa mjerom i ukusom, ali pravu za ovu priliku, scenografiju je uradila Vesna Popović. Kostime u duhu vremena kreirala je Jelena Stokuća, a izbor muzike je napravio reditelj Egon Savin.

Scenografija sa zidovima na kojima je prikazana stara arhitektura, prepoznatljiva svima u publici, uz još par elemenata dokaz je onoga da je “manje-više”, a pritom je snažno doprinijela utemeljenju predstave i adaptaciji u crnogorskoj sredini, uz sve Glas Crnogorca koji glumci listaju u nekom trenutku.

”Nušić koristi jezik i toponime Beograda, jer se radnja događa tamo, ali mi smo uveli ijekavicu i za mjesto radnje izabrali Crnu Goru, odnosno Podgoricu. Ispostavlja se da Nušić, kao i svi veliki pisci, na crnogorskom jeziku zvuči odlično”, ističe reditelj Savin koji je pored scenografije, ijekavice i autentičnih izraza, poznatih toponima, Glasa Crnogorca, pa i muzike, za sjajno rješenje našao i element crnogorskog ora.

( Jelena Kontić )