Džiparaš

Kad u Džarmušovom filmu “Noć na zemlji” taksista na prvoj krivini skrene pogrešno, po izrazu lica glumca vidi se da je sve otišlo dođavola. Lijevo ili desno, šansa 50/50, ili kao kad se baca novčić. Sličan princip ima Netflix u novim serijama, nudi gledaocima da koristeći daljinski učestvuju u kreiranju priče koju žele da gledaju.

Krivo skretanje, sve je nakon toga loše i nema nazad, kao što reče davno moj prijatelj Dario: “Ovo je dobar autobus, ali pogrešan broj”.

Naravno, Džarmušov “Noć na zemlji” je maestralan film o taksistima, kao što je i Skorsezeov Taksista priča za sebe. Jedan je komičan i tragičan, drugi je brutalan. Dobar je i naš “Halo taksi” ali i novi “Taksi bluz” režisera Stamatova.

Kad god neko brzopleto kaže kako su priče taksista demode, da su petparačke i bezvrijedne, grdno griješi, jer su taksisti savršeni hroničari. Frizeri imaju smjene, ne ginu do zore, a taksisti imaju uvid u grad i danju i noću.

Tajna blagoglagoljivosti podgoričkih taksista je u izvoru inspiraicije. Taksi je neuporedivo jeftiniji nego vožnje u drugim glavnim gradovima. Ljudi su zaboravili da pješače jer uskaču u taksi ako moraju da prepješače više od jednog kilometra. Svi slojevi raslojenog društva se voze taksijem, upravo zato taksisti imaju toliko tema. Ko misli da taksisti dodaju, da kite svoje priče, nije u pravu. Nema potrebe da izmišljaju, a i sve je lako provjerljivo u Podgorici, sve je za tren ili na facebook-u ili na Viber-u. Ako se nije desilo, nema vijesti na mrežama.

Posljednjih dana sam se vozio po nekoliko puta na dan taksijem sa kraja na kraj Podgorice. Tako se namjestilo. Poslom. Nekad je pozvati taksi lakši put, jer ako krenete svojim kolima tražićete parking duže nego što ste se vozili od tačke A do tačke B. Postoje razni načini da se “dobije” taksi, ljudi se dovijaju, imaju lične brojeve taksista, apliakcije, viber grupe, olakšice i preporuke. Tipično podgorički, i taksi se doziva preko veze. Ali nisu ovo novosti, nije ni puko konstatovanje, zato što “podgorički taksisti” nisu opšta mjesta. Oni su sitkom, svakodnevica, uđete na 15 minuta da čujete što ima novo u Podgorici!

Otkud primat priči o taksistima u odnosu na politiku? Zato što na kružnom toku kod City kvarta, bahati džip je nasrtao da uđe prije taksija, iako nema prvenstvo. Zatim je nezadovoljan, jurio ispred taksija da ga presječe, zaustavi. Bahati džiparaš pozvao je taksistu da izađe iz vozila da se obračunaju. Taksista je penzioner, otac četvoro djece, pecaroš, Podgoričanin, izuzetan i radan čovjek, koji ipak ne dozvoljava da ga iko vuče za rukav i steže za mišku. Čovjek je pokazao da je spreman da se brani. Ima petlje. Džiparaš je odustao od sile, na kraju je odabrao sistem ogovaranja i psovki, ali postoje i dalje ljudi o koje se laži i klevete odbijaju jer su vremenom izgradili sebe kao ljude kojima se vjeruje. Kad god neko izgovori “taksisti su najgori” ili “svi su taksisti isti”, treba dva puta da razmisli, jer ima sjajnih ljudi i sjajnih pripovjedača među njima.

( Đuro Radosavović )