Nikome ništa

Tako to krene, naizgled naivno. Nikad lavina ne krene od krupnih stvari. Sitnice sve pokreću. Sitnica po stitnica, vremenom se nakupi, i onda kreće lavina koja sve počisti.

Isto tako, istim principom, ljudi otupe vremenom. Postane im svejedno jer se plaše. Isprva uzaludnosti u koju sebe ubeđuju, lakše sve podnose ako ubijede sebe da ništa ne mogu da promijene, i da je sve oduvijek ista matrica po kojoj se živi. Reći će ljudi: čovjek je oduvijek pokvaren, tako je, to je konstanta koja se ne da mijenjati. Tješe se.

Otupe na sve. Baš na sve. Zato brendovi mijenjaju strategije nakon nekoliko godina. Samo se vlast ne mijenja, već se presvlači kao zmija. Izmišljaju neko zdravo tkivo u sebi, kobajagi odstranjuju korov iz svojih redova, podmlađuju, rebrendiraju partije, ali srž je ista.

Ljudi oguglaju na sve, pa i na nemaštinu. Automobili gore u Podgorici skoro svakodnevno, i nikome to više ne predstavlja vijest. Jer, pas je ujeo čovjeka, ništa novo. Nikog ne zanima to, sve dok ne izgori njihov auto. Krešu funkcioneri po kancelarijama, gaće padaju, nikoga to nije briga, jer, zar to uopšte predstavlja novost? U ime naroda, samo tridesetak godina kasnije. Nikome ništa.

Hapse se gradonačelnici gradova čija imena počinju na b slovo. Otišli su gradonačelnici Budve, Bara i Berana. Da li je neko pomislio da poveže dva i dva, da poveže lupeže sa DPS centralom odakle su iznikli. Ne, plasirana je priča o zdravom tkivu, o onima koji ipak imaju časti i obraza pa hapse ove koji griješe. Eh, kakvo jaje pokvareno.

Pogine čovjek u bašti kafića danas, sjutra na istom mjestu, čim se ispere krv sa betona i završi uviđaj, sjede ljudi, imponuje im da budu na licu mjesta, da prkose životom. Sve se zaboravi.

Samo idemo dalje i koga više briga za bilo što?!

Otupe ljudi jer su prezasićeni. Ne gledaju kako da prežive, već kako da okruženi ludilom ostanu zdravi u glavi. Ostanu u svijes’, bolje rečeno. Maštaju da putuju, a izoluju se. Nalaze ventil u sportu, jogi, jeftinom alkoholu, igricama, duvanju, čitanju.

Nova tema traje manje od tri dana. I dosta. Savjetnik gradonačelnika Cetinja vozi džip i kad treba i kad ne treba. Džip. Savjetnik. Cetinje. Pogledajmo broj stanovnika Cetinja, broj koji se smanjuje. Pogledajmo odijelo, savjetnika i džip.

Bio bi to skandal u iole normalnom društvu. U normalnom društvu, ne bi se funkcioneri branili plasiranjem dezinformacijama u njima bliskim medijima, već bi podnijeli ostavke. Ali ne, ovdje se sve zaboravi za manje od tri dana. Zato se ućute, odu na vikend i miruju, posle sve prođe, naiđe nova tema, nova afera i na njih se zaboravi. Voziće se i dalje džip svuda, plaćaćemo mi i ručkove, i parfeme, i ljubavnice i sve. Dok smo ovakvi, tupi i ponizni, biće tako. Ubijedili smo sebe da promjena ne donosi ništa dobro, da su svi isti i da je sve uzalud, pa sad, berimo plodove tog ubeđenja, koje su nam vješto nametnuli. Kad zapne džip, tu smo i da poguramo ako treba.

( Đuro Radosavović )