Deset godina poslije...

Poslije skoro 10 godina od kada sam napustio Crnu Goru zbog ogromnog broja fizičkih napada, prijetnji po moj život i onih oko mene riješio sam se ponovo javiti. Da u jednoj rečenici podsjedtim da najveći razlozi su bili ti da u jednom trenutku u tom periodu nisam osjetio sigurnost niti zaštitu od crnogoskog tužilaštva i našeg sudskog sistema.

Mnogima iz tih vremena je poznata ta priča, pa ne bih da se ponavljam niti da zvučim kao žrtva. Mnogo godina poslije mog odlaska sam odbijao intervjue, ili imao svega nekoliko, jer sam smatrao da treba da dam prostora onima koji su hrabro ostali iza mene da nastave da se bore za bolju budućnost svih.

Sada se javljam isključivo povodom osvrta na trenutno stanje ljudskih prava i kvaliteta života LGBTIQ+ osoba u našoj zemlji. Imao sam priliku da dosta godina posmatram 'razvoj' Crne Gore odnos vlasti i institucija prema vladavini prava i ljudskih prava. Moje javljanje danas je podstaklo osvrtanje na ono za šta sam se borio i još uvijek borim dušom i tijelom. Osvrtanje i razmišljanje je podstakla izuzetno napisana analiza "Teatar pravde: istina iza stvarnosti", autora dr Jovana Kojičića, koja je jedna od rijetkih štiva koje me podsjetilo da je zemlja koju sam napustio prije više od devet godina daleko od napretka.

Ova analiza otkriva duboko slojevite društvene probleme pred kojima crnogorske vlasti i donosioci odluka decenijama unazad zatvaraju oči. Na površini sve čini promjena, ali kada zagrebemo površinu, ispod nailazimo na isti stari i zarđali sistem. Smatram da se u tome nalaze korijeni svih aktuelnih problema u zemlji, pa i političkih. Zato su promjene veoma spore, a ideje i dobri primjeri i prakse su sve manje vidljivi u stvarnosti. Štaviše, u konceptualnom okviru studija 'Teatar pravde' kroz različite naučne, pravne, političke, institucionalne, sociološke i humanističke pristupe i teorije, kroz primjere, ilustracije i dokaze, slikovito pokazuje čitaocu i čitateljki sve ono što međunarodna zajednica naziva 'nefunkcionalnom državom' i zbog čega u Briselu i postoji razočarenje na Crnu Goru.

Posebnu vrijednost ove studije vidim u tome što ona raspravlja o pravima za sve ljude jednako, dok kroz priču o stvarnom položaju LGBTIQ+ osoba u crnogorskom društvu nedvosmisleno ukazuje na nefunkcionalnost i nepovezanost institucija i javnih politika, i to na svim nivoima. Analizu dominantno prožimaju zahtjevi prava na zdravlje i socioekonomske determinantne, tako da je svi mogu čitati sa lakoćom i zaključiti, da su zapravo i sve druge grupe i građani/ke Crne Gore (djeca, starije osobe, lica s invalidetetom, žene, manjine itd.) jednako ugroženi takvim nefunkcionalnim i nedjelotvornim javnim politikama.

U tome se jasno ogleda nefunkcionalnost i nemoć demokratije i države koju smo dobili za rezultat u Crnoj Gori. Kada ne postoje stvarne vrijednosti, ali ni politička volja - ili ne u kapacitetu da vodi rješavanju stvarnih problema, onda se stvaraju "izmišljotine" i razna mišljenja koja nemaju svrhu i svrsishodnost. Autor ove analize pronalazi odgovore u teorijima političke akcije Hane Arent i tzv. "međuigrama" u teoriji normi profesora Hokana Hajdena. I zaista, na intersekcijama sa različitim doktrinarnim pristupima i naukama, čitaocu postaje jasno uočljivo da u Crnoj Gori zaista nemamo funkcionalne politike, niti se poštuju pravila i metodologije koje je država usvojila.

Na taj način, postaje razumljivo da vladavina prava, dobra javna uprava i funkcionalnost javnih politika samim tim nijesu karakteristike kojima se Crna Gora može hvaliti ili biti primjer drugima. Tako se zapravo rasipaju i resursi, ali i gube se vrijednosti - umjesto da ih stvaramo. Čak i finansijski! A za efekte smo dobili konfuziju administracije: U „izmišljenim“ floskulama o savršenom napretku, s jedne, i brojnih nerješavanih problema zajednice, s druge strane.

Sve to je upravo ono što ova analiza donosi čitaocu i čitateljki. Ono što me posebno impresionira, i volio bih da je postojala dok sam ja bio u Crnoj Gori, jeste da ova analiza uzima svako društveno pitanje u vezi sa životima LGBTIQ+ osoba u Crnoj Gori i pokazuje pravo lice crnogorske stvarnosti.

Mogu da konstatujem da ignorantskim odnosom i nebrigom države Crne Gore LGBTIQ+ sklonište je zatvoreno, LGBTIQ+ planovi se ne sprovode, sudska praksa gotovo da ne postoji, pravo na zdravlje je potpuno limitirano, usvajaju se zakoni koji ne mogu da se primijene… I još mnogo toga.

Pa da li je ovo 2010 godina kada se u Crnoj Gori tvrdilo da nema gejeva ili 2022 godina??? Dobijamo skup 'ružičastih' riječi, srdačne poruke i tvitove o tome da država naporno radi o čemu u stvarnosti zapravo uopšte i ne brine.

Prema tome, uspjeh se ne može desiti kada zavisi od fabrikacija i pretvaranja. Te iste fabrikacije se transformišu u sintagmu o 'patrijarhalnoj kulturi', i služi kao izgovor za nefukcionalan i nedjelotvoran rad administracije. Samim tim su promjene teške. Međutim, kada budemo svi radili na jačanju funkcionalne države i funkcionalnih, stvarnih, javnih politika koje će tretirati stvarne probleme ljudi, kada ih budemo analizirali i uložili napore tada će se jedino promjene i desiti. Drugačije ćemo umjesto stvarne i dalje imati "tviter brigu o LGBTIQ+ zajednici".

Broj uspješnih sudskih gonjenja na prvom mjestu će odraziti odlučnost crnogorske države u borbi protiv govora i zločina iz mržnje. Propuštanje da se suoči sa stvarnim problemima država pokazuje odsustvo volje i obezvređuje sopstvene kapacitete da se rješavaju problemi u zajednici. A problem su brojni, od diskriminacije i nasilja, pa sve do suptilnih efekata i metoda stavljanja u nepovoljniji položaj jedne čitave grupe ljudi.

U takvim okolnostima, za LGBTI osobe, najvažniji aspekti njihovog života u pristupu pravdi, zdravstvu, zapošljavanju, stanovanju, socijalnim uslugama i drugo, su veoma ograničeni.

Primjera radi, za 10 godina u borbi za LGBTIQ+ prava postoji samo 1 (jedna) pravosnažna presuda koja se odnosi na zločin iz mržnje. Diskriminacije LGBTIQ+ osoba u pristupu zapošljavanju, kao i na radnom mestu je 0%, jer podaci ne postoje.

Socijalne determinante takođe ne postoje, a usvojeni zakon o istopolnim zajednicama postoji na način da nije usklađen i da ne može da se primijeni. Javno je saopšteno da je na takvom zakonu rađeno pet punih godina? Zar to samo po sebi nije objašnjenje o postojanju strukturalne seksualne stigme, nedostatku političke volje i suptilnim metodama i efektima u pretvaranju i skrivanju stvarnih namjera od domaće i međunarodne javnosti?

Džaba nam je zakon ako ne možemo da ga koristimo u potpunosti! Kada je već riječ o tome, u rezoluciji Evropskog parlamenta od 23. juna 2022. godine, o Izvještaju Komisije o Crnoj Gori (2021/2247), u stavu 44 Rezolucije, Evropski parlament je jasno pozvao Crnu Goru „da nastavi da usklađuje i mijenja druge zakone i podzakonske akte, posebno o socijalnim davanjima i boravku, u cilju potpune primene zakona o registrovanom partnerstvu; poziva na dalje mere protiv govora mržnje, socijalne isključenosti i diskriminacije LGBTIQ zajednice, kao i na poboljšanju njihovog pristupa pravdi…”

Država Crna Gora i dalje nema rješenja. Država takođe i dalje ne nudi odgovore ni povodom prava na zdravlje, mentalnog zdravlja sopstvenih građana, servisa socijalne podrške… Nema odgovore ni povodom zatvorenog LGBTIQ+ skloništa. Nasuprot tome LGBT Forum Progres konstantno upozorava na izuzetno visok nivo mržnje, nasilja i diskriminacije, što se najviše manifestuje kao govor mržnje na društvenim mrežama i javnom prostoru, ali i kroz zabrinjavajući trend rasta porodičnog i vršnjačkog nasilja i viktimizacije.

Drago mi je da je upravo LGBT Forum Progres izdao analizu našeg sistema koju je izuzetno i pod pravnim okom pripremio dr Jovan Kojičić. Upućen sam takođe da se ova analiza već koristi i preporučuje na prestižnim univerzitetima kako u Evropi, tako i u drugim sličnim institucijama van Evrope.

Iskreno se nadam da će crnogorski političari/ke, donosioci/teljke odluka u svakoj pomenutoj oblasti, kao i kolege i koleginice iz nevladinih organizacija, imati priliku da detaljno pročitaju ovu analizu i bude im kao vodič koje prepreke trebaju da se otklone u našem društvu kako bi crnogorsk LGBTIQ+ populacija, a i cjelokupno društvo, živjela u skladu sa onim što nam sa pravom i pripada.

Autor je prije deset godina napustio Crnu Goru zbog nasilja i prijetnji koje su mu upućivane zbog seksualne orijentacije. U Crnoj Gori je godinama zastupao prava LGBTIQ zajednice, i dugo je bio prepoznat kao jedini javno deklarisani gej

( Zdravko Cimbaljević )