Moramo da prepoznamo znakove "tihe patnje"

Crnoj Gori je hitno potrebna nacionalna strategija za prevenciju samoubistava, kao i SOS linija za građane, ali nikakva dokumenta nijesu od pomoći ako jedna karika u sistemu zakaže.

To je, u razgovoru za “Vijesti”, ocijenila psihološkinja Anđela Golubović.

Na Svjetski dan mentalnog zdravlja, 10. oktobar, stanovnike Crne Gore zatekla je vijest o tome da je u Morači pronađeno beživotno tijelo dvanaestogodišnjakinje i da se sumnja na samoubistvo.

”Taj događaj je alarm za sve roditelje, nastavnike, stručnjake iz domena mentalnog zdravlja, kao i sistem u cjelini. Ova vrsta alarma nam ukazuje da su Crnoj Gori hitno potrebne nacionalne strategije za prevenciju suicida, kao i nacionalna SOS linija za suicidalne ljude. S druge strane, nikakve strategije na nacionalnom nivou nisu od pomoći, ukoliko jedna od karika u sistemu zakaže, pa stoga psiholozi uvijek naglašavaju da zbog same specifičnosti i razvojnih promjena mladih ljudi, mi stručnjaci i roditelji ih moramo posmatrati ‘srcem da bi smo ih vidjeli očima’”, ocijenila je Golubovićeva.

Ona upozorava da uz sva naučna dostignuća, ni Crna Gora, a ni zemlje svijeta, ne uspijevaju da se izbore sa problemom suicida.

Govoreći o uzrocima suicida kod mladih, ona je kazala da su mnogobrojni.

”Teško da laici, pa nekad i stručnjaci, mogu da prepoznaju svu višedimenzionalnost ovog problema. Dok neke osobe zaista sebi oduzimaju život iznenada, implusivno i bez predumišljaja, većina mjesecima ili godinama promišlja prije nego što pokuša suicid. Moramo naučiti da prepoznamo znake ‘tihe patnje’. Djeca nerado govore o suicidu, i teže korišćenju negacije i potiskivanja, kako bi očuvali svoj integritet, a tako problem može da tinja godinama. S druge strane, kada oslabi nagon za životom, a prevlada onaj drugi nagon, u organizmu se dešava psihološka agonija, uslovljena neravnotežom ova dva nagona. Ova biološka, hormonska, psihološka, sociološka neravnoteža može biti akutnog i hroničnog toka”, poručila je Golubovićeva.

Psihološkinja je pojasnila i da suicidalni tinejžeri ponekad izražavaju prezir i čak uvrijeđenost što se bilo ko usuđuje da ih savjetuje da ne izvrše samoubistvo.

”Pitaju ‘U krajnjem slučaju čiji je to život’.’Ko si ti da mi kažeš da vrijedi živjeti kada nisi u mojoj koži?’ Dobronamjerni članovi porodice ili terapeuti često preklinju suicidalnu osobu ili zahtijevaju da ne izvrši samoubistvo, povremeno čak pribjegavajući izazivanju krivice ili taktikama pritiska”, kazala je.

Golubovićeva je istakla da roditelji treba kontinuirano da se bave djecom, te da komunikacija bude otvorena, a poruke koje upućuju jasne.

”Ovo zvuči jednostavno, ali vidjećete da u praksi roditelji ne znaju osnovna načela pozitivnog roditeljstva, pa djeci upućuju ambivalentne poruke, poput ‘Ja ti ne dam, ali ako ti tata dopusti onda možeš’. To je jedna od osnovnih grešaka komunikacije koju roditelji prave”, rekla je ona.

Psihološkinja tvrdi i da roditelji moraju da prate da li postoje značajne promjene kod djeteta, u njegovom ponašanju ili aktivnostima.

”Bitno je da roditelji ne pomiješaju simptom kao dio razvojne faze i signal koji nam dijete upućuje da se ne osjeća psihički dobro. Alarmi su sve situacije u kojima je dijete utučeno bez očiglednog razloga, gubi volju i entuzijazam za školu i učenje, ne viđa se sa druogm djecom, ne posjećuje (često) drugu djecu ili ih ne dovodi kući, lošije spava, neočekivano dobija lošije ocjene u školi, pokazuje znake depresije, nedostatak samopouzdanja ili se samopovređuje”, pojasnila je ona.

Golubovićeve je istakla da obazriv razgovor može pomoći da se “otvore”, a da su najugroženija djeca čiji su roditelji često ili u stalnim konfliktnim odnosima.

”Frustracije se dešavaju zbog nepažnje i manjka posvećenosti djetetu, pa dijete bježi iz svijeta koji je stvaran u virtuelni svijet, kako bi u tom virtuelnom svijetu pronašlo spas. Istraživanja navode da su djeca čija su braća ili sestre zavisnici od alkohola, droge ili kocke, podložnija zavisnosti od intereneta. Dodatna opasnost je što su korisnici interenta upravo ti mladi ljudi, kod kojih proces sazrijevanja u emocionalnom i psihološkom smislu još nije završen”, pojasnila je ona.

Golubovićeva je poručila i da obrazovni sistem može da pomogne, ali i da je uloga medija od izuzetnog značaja, pojasnivši da danas postoji velika debata o uticaju suicidalnog rokenrola na mlade, kao i da religija može i te kako da bude od pomoći.

Istakla je da je adolescencija najvažniji i prelomni period u životu djeteta, čiji je najvažniji zadatak prihvatanje sebe i formiranje identiteta.

( Ana Komatina )