U Crnoj Gori je i danas moguće očekivati umjetnost po narudžbini

Sve dok se lik Predsjednika Crne Gore nije pojavio u predstavi “Pjer Paolo Pazolini režira Strašni sud” autora Zlatka Pakovića, ansambl je nesmetano radio, da bi se zatim na različite načine postavljanje komada pokušalo sabotirati.

No, kad je Sekretarijat za kulturu i sport Glavnog grada Podgorica shvatio da su reditelj Paković i kompletan ansambl uporni u realizaciji, na jednoj od proba stigla je informacija o zvaničnom “otkazivanju podrške”, pa tako i prostora za rad.

To u intervjuu za “Vijesti” otkriva glumac Slaviša Grubiša koji u predstavi tumači lik Predsjednika Crne Gore, ali i Mitropolita Srpske pravoslavne crkve. On ekskluzivno otkriva niz okolnosti i različitih pritisaka koji su pratili predstavu, a onda izazvali i kontroverze prije nego što je predstava doživjela premijeru.

”Probe su bile jako inspirativne, sa dosta razgovora i mnogo razmišljanja. Tako je bilo sve do trenutka dok nismo počeli da pominjemo likove iz vrha tridesetogodišnje vlasti. Tada su počeli pritisci, prije svega na reditelja. U jednom trenutku, nekih desetak dana prije samog stopiranja rada na predstavi bio je prvi pokušaj Sekretarijata da se sve obustavi. Reditelju je saopšteno da nema novca za scenografiju i za kostime nadajući se da ćemo odustati da radimo u takvim uslovima jer nam je na prvoj probi rečeno da je budžet zaokružen i da ćemo realizovati svi zajedno predstavu bez problema te vrste. U ekipi je postojala čvrsta volja i želja da se nastavi sa radom na predstavi bez ta dva elementa i reditelj im je to i saopštio. Desetak dana nakon toga desio se prekid usred probe i uručenje akta o obustavi rada na predstavi, u Crnoj Gori 2022. godine”, priča, između ostalog, Grubiša.

On priznaje i da ga je začudila inicijativa Sekretarijata da producira predstavu, ali pretpostavlja da je plan bio da se taj pozorišni projekat realizuje u svrhu predizborne kampanje, koji bi išao naruku lokalnoj samoupravi.

”Jedina greška koju je Sekretarijat napravio je ta što nisu zvali dvorske umjetnike koji bi rado zatvorili oči na tridesetogodišnje urnisanje crnogorske kulture i Crne Gore uopšte, već su okupili ekipu koja ni do sad, baš nije umjela da ćuti”, kaže Grubiša.

Predstava će, saopštio je Paković, biti izvedena 22. oktobra u 22 časa, lokacija će biti najavljena 24 časa ranije, a biće realizovan i onlajn prenos. Reditelj, uz podršku ekipe, tako istrajava u namjeri da demonstrira da je “čin slobode moguć čak i u Podgorici”.

Nakon turbulentnog perioda koji se vezuje za produkciju predstave “Pjer Paolo Pazolini režira Strašni sud” sada se zna da će gledaoci moći da prate generalnu probu 22. 10. 2022. u 22 časa. Da li je simbolično (i zašto) odabran baš ovaj datum uoči lokalnih izbora i koliko je još posla i priprema ostalo do tada?

Naravno da je datum odabran ciljano ili kako ste rekli simbolično. Mislim da predstava treba da izađe prije lokalnih izbora, ne zato što ima u njoj nešto spektakularno provokativno, nego zato što je suludim postupcima gradskih vlasti dobila ovu vrstu publiciteta. Mi koji smo stvarali predstavu smatramo da u odnosu na te postupke predstava treba da izađe prije izlaska na birališta.

Predstava je u suštini završena, praktično bi mogli već za dan-dva da je odigramo.

Kako gledate na situaciju sa otkazivanjem producentske podrške Sekretarijata za kulturu Glavnog grada Podgorica? Da li je na snazi pokušaj cenzure ili pokušaj povrede autorskog djela, umjetničke slobode?

Smatram da je na snazi i jedno i drugo. Prvo se krenulo sa pokušajima povrede autorskog djela, tj. umjetničke slobode tako što se pokušavalo na samim probama skretati sa tema koje se tiču trenutka u kojem mi danas živimo. Kada to nije prošlo onda se pokušalo tako što je naprasno “nestalo” novca za kostime i scenografiju. To je bio drugi pokušaj da nam na suptilan način zabrane rad na predstavi, misleći da ćemo mi odustati ako nemamo novca za te pozorišne elemente. I pored toga ekipa je odlučila da nastavi sa radom, na šta producenti nisu računali. I na kraju došli smo do toga da se oduzima prostor za rad s obrazloženjem da tobož reditelj nije ispoštovao teme, koje pritom nisu ni dogovorene. Ono što je dogovoreno jeste da “Pjer Paolo Pazolini režira Strašni sud”.

Sve u svemu, u samom činu otkazivanja predstave postoji i jedina dobra stvar koje treba da budemo svjesni, a to je da se političke elite ipak plaše pozorišta.

Reditelj Paković je na svom Fejsbuk profilu u par navrata otkrio (potencijalnu) radnju djela. Mislite li da je možda nešto iz sadržaja isprovociralo Sekretarijat da otkažu podršku?

Mi smo do sadržaja predstave dolazili kroz istraživački rad, s tim što je reditelj svakako imao ideju u kom pravcu treba ići. Ono što je isprovociralo gradske vlasti je pojavljivanje na sceni Predsjednika Crne Gore, i to je jasno jer smo sve do tog trenutka nesmetano radili i imali probe.

Šta, prema Vašem mišljenju, znači to što je Sekretarijat prvobitno pokrenuo pozorišnu produkciju, sa uvjerenjem o određenom rezultatu, a onda kasnije otkazao podršku?

Moram da priznam da sam u startu bio začuđen kada sam dobio poziv da budem dio projekta koji finansira Sekretarijat za kulturu Podgorice jer sam mislio da Sekretarijat kao organ vlasti ne može producirati predstavu. Takođe, mislim da se planirao projekat baš u svrhu predizborne kampanje, koji bi išao na ruku lokalnoj samoupravi, jer očigledno da nije ni Pazolini slučajno izabran kao tema. Jedina greška koju je Sekretarijat napravio je ta što onda nisu zvali i dvorske umjetnike koji bi rado zatvorili oči na tridesetogodišnje urnisanje crnogorske kulture i Crne Gore uopšte, već su okupili ekipu koja i do sad, baš i nije umjela da ćuti. Samo otkazivanje i praktično zabrana rada na predstavi znači, kao što sam već rekao, da se neko ipak plaši pozorišta, što me na kraju krajeva izuzetno raduje.

Pored sjajne ekipe koja čini glumački ansambl, kao što ste već kazali prepoznatljive po slobodi izraza i bune, ko prati regionalni teatar zna i ko je i šta radi Zlatko Paković. Kako onda doživljavate obrazloženje Sekretarijata o temi koju su očekivali i sadržaju koji “ne smatraju adekvatnim” i odgovoru za “Vijesti” da “sadržaj dramskog teksta nije odgovarao traženom”? Da li je moguće danas očekivati umjetnost po narudžbini i o čemu nam to govori?

Očigledno da je i danas moguće u Crnoj Gori očekivati umjetnost po narudžbini čim je takvo obrazloženje stiglo, a to nam ujedno i govori i da je praksa naručivanja tema, naslova, sadržaja koji se obrađuje postojala i postoji, s tim što je moje lično mišljenje da se sve to vrlo sistemski i planski radilo. Ne znam samo kako su mislili da sa ekipom koju su okupili, na čelu sa Zlatkom Pakovićem, dobiju naručenu predstavu? Neko je napravio ozbiljnu grešku u koracima.

U Crnoj Gori gotovo i da nemamo politički teatar, alternativno pozorište, a nezavisna scena se guši. Kakav je položaj i percepcija teatra generalno u našoj zemlji? Da li postoji određena doza autocenzure ili (in)direktne cenzure, te kontrolisanja umjetničke slobode i izraza?

Rekao bih da postoji u nekoj mjeri autocenzura prije nego li cenzura. Sada se dešava prvi put da imamo klasičnu cenzuru i pritom praktično dobijemo napismeno akt o cenzuri. Znam da se u pojedinim predstavama koje su bile kao politički i društveno angažovane, a koje su rađene u institucionalnim pozorištima, i te kako vodilo računa da se ne pretjera u kritikama koje bi mogle da, uslovno rečeno, naškode režimu koji je na vlasti. U tim slučajevima su ili glumci sami sebe cenzurisali ili su direktori institucija skretali pažnju akterima da neke stvari ne bi bilo dobro da budu dio predstave. Sa te strane, neka vrsta kontrole postoji. Takođe, jako su rijetke predstave koje se bave konkretnim ovovremenskim problemima i problemima ovog društva ovdje. Imam osjećaj da se izgubila vjera kod samih dramskih umjetnika u to da mi svojim angažmanom možemo i moramo da mijenjamo svijest cijelog naroda. Posao je dug i mukotrpan, ali je promjena moguća.

Kako su se odvijale probe i kako je tekao proces, do trenutka kada je stiglo obavještenje o otkazivanju i kasnije? Da li je postojao određeni pritisak i dilema da li postaviti predstavu?

Meni su probe bile jako zanimljive od samog početka jer smo se bavili našim problemima, i kako bi sam Pazolini, da može, danas u Crnoj Gori obrađivao te probleme. Bilo je jako inspirativno, sa dosta razgovora i mnogo razmišljanja. I tako je bilo sve do trenutka dok nismo počeli da pominjemo likove iz vrha tridesetogodišnje vlasti. Tada su počeli pritisci, prije svega na reditelja. U jednom trenutku, nekih desetak dana prije samog stopiranja rada na predstavi bio je prvi pokušaj od strane sekretarijata da se sve obustavi. Reditelju je saopšteno da nema novca za scenografiju i za kostim nadajući se da ćemo odustati da radimo u takvim uslovima jer nam je na prvoj probi rečeno da je budžet zaokružen i da ćemo realizovati svi zajedno predstavu bez problema te vrste. U ekipi je postojala čvrsta volja i želja da se nastavi sa radom na predstavi bez ta dva elementa i reditelj im je to i saopštio. Desetak dana posle toga desio se prekid u sredprobe, i uručenje akta o obustavi rada na predstavi, u Crnoj Gori 2022 godine. Poslije obustave sami smo nalazili prostor za probe. Kako je rekao Piter Bruk, pozorište se može stvarati u bilo kojem praznom prostoru.

Kako komentarišete reakciju javnosti na svu situaciju, od medija, kolega iz struke, institucija kulture, nadležnog ministarstva? Šta njihova reakcija, ili nepostojanje, govori o našem umjetničkom kontekstu i pitanju sloboda, tolerisanju preispitivanja granica autorskog izraza?

Mimo par medija i nekoliko osvrta crnogorskih pisaca/kolumnista praktično da i nije bilo reakcije. Ono što me najviše brine, ali nažalost ne čudi, jeste to što nije bilo reakcije kolega iz struke. Osim par poziva od kolega sa kojima se i privatno družim i jednog intervjua u vašem mediju, apslolutno nije postojala bilo kakva reakcija i to jeste pokazatelj da je misija pozorišta u Crnoj Gori poražena, a misao umjetnika - kritičara društvenih anomalija, ne postoji. Moram opet da ponovim, 2022. godina, XXI vijek, Crna Gora, zabranjena predstava, a umjetnik je odsutan.

Šta biste Vi rekli, o čemu nam govori predstava “Pjer Paolo Pazolini režira Strašni sud”, šta će publika imati priliku da vidi?

Predstava govori o borbi za dušu i kako se u duši izboriti protiv volje za moć. Publika će imati priliku da vidi jednu iskrenu predstavu i predstavu koja suštinski nema u sebi ništa provokativno, osim istine.

Pošto je najavljeno da će predstava biti izvedena, očekujete li možda i neke pokušaje i uticaje da se to ne desi?

Pa, jedini problem koji imamo jeste taj što još uvijek nemamo adekvatan prostor za izvođenje predstave, a uticaja već ima jer su nam sva vrata gradskih prostora zatvorena.

Šta kompletna situacija govori o crnogorskom društvu u političkom i umjetničkom kontekstu i da li se sve ovo moglo i može dogoditi bilo kom umjetniku? A ako može, šta onda prosječan građanin ove države da očekuje i kako (da) živi?

Ovakvi događaji nam govore da kao društvo nismo sazreli ni u kom smislu, ni u umjetničkom, ni u političkom, ni u kulturnom/kulturološkom. I uopšte se ne radi o tome da li je u pitanju ugledni, manje ugledni ili neugledni umjetnik. Bitno je samo da se ne dira u moćnike i u njihovo tuđe, ukradeno vlasništvo. To je svetinja, a mi smo izgleda tu dirnuli.

Kako će izgledati demonstracija slobode (premijera) uz glavne aktere predstave: predsjednika Crne Gore i patrijarha Srpske pravoslavne crkve, a obojicu Vi igrate?

Mogu Vam reći da nekako idu zajedno. Zanimljivo ih je ponovo vidijeti na istom mjestu u istom društvu.

Da li se nakon onlajn izvedbe može u budućnosti očekivati i uživo igranje?

Naravno da može. Svakako mislim da je jedan od glavnih razloga zašto je predstava zabranjena taj što je trebalo da izađe usred predizborne kampanje, a ova predstava svakako ne ide naruku nijednoj strani.

Koja je NVO trebalo da producira predstavu?

Ko je (bio) producent ove predstave, a ko izvršni producent? Iz perspektive umjetnika, šta znači produkcijska podrška koju je Sekretarijat otkazao?

U procesu rada sam od samog početka, (maj, 2022) i tada se u pregovorima oko rada na predstavi pominjala neka nova nevladina organizacija koja će biti producent predstave i kojoj će to biti prvi projekat. Onda se u pregovorima pojavio i Sekretarijat za kulturu Glavnog grada, ali se ta informacija iz nekog razloga držala u tajnosti. Sekretarijat je čak i na konkursu Ministarstva kulture i medija konkurisao sa ovim projektom i na konkursu dobio 11.000 eura, što se sve može vidjeti i na sajtu Ministarstva. U svakom slučaju od te NVO nije bilo ništa i na kraju smo svi potpisali ugovore sa Sekretarijatom za kulturu Glavnog grada. Iz umjetničkog ugla znači da predstavu radimo, završavamo partizanski, bez mogućnosti izrade kostima, scenografije i svega što bi nam ta vrsta podrške značila da nam je nisu uskratili. Ovako smo prisiljeni da promijenimo koncept same predstave, ali eto, igrom slučaja, predstava je dobila jednu potpuno novu dimenziju i jedan novi kvalitet, a sami tekst predstave je ostao više-manje isti.

( Jelena Kontić )