Džaba su krečili

Petak, 7. oktobar - Tek danas pogledah jučerašnji samit rogova u vreći, bog me ubio ako razumijem kako je ova Crna Gora još ucijelo.

Dobro, 'ajde, da ne mračim previše, pr(a)vo pitanje je - kako Vlada u ovakvom sastavu još funkcioniše. Ne zbog prejakih riječi, nego zbog njihovih posljedica po budućnost države i svih nas u njoj.

Kad u normalnoj zemlji premijer kaže da "ministar vanjskih poslova instruira diplomatsku mrežu da radi protiv interesa Vlade i države", onda se taj ministar ne samo smjenjuje nego i prosljeđuje vrhovnom tužiocu zbog sumnje u veleizdaju.

A kad šef diplomatije te normalne zemlje uzvrati da je "premijer ugazio građansku Crnu Goru", da je "vođa nacionalizma, i to onog najopasnijeg nacionalizma u ovoj državi i u ovom regionu" - onda on sam napušta Vladu, inače (p)ostaje saučesnik u gaženju države koju navodno brani i saborac u širenju tog "najopasnijeg nacionalizma".

Ovo je, nažalost, Crna Gora i zato su njih dvojica do kraja sjednice ostala u istoj prostoriji. I ostaće, na još veću žalost, bar do 23. oktobra.

A poslije? E, odgovor na to pitanje i njima i nama uskoro će dati - izvještaj Evropske komisije i rezultati lokalnih izbora.

Zbog tih izbora, ministar vanjskih poslova je i na ovoj sjednici Vlade nastupao isključivo kao - lider SDP-a. I to ne počasni nego pravi, ako je suditi po samouvjerenosti s kojom je najavljivao negativne ocjene iz Brisela.

Što ako njegova očekivanja ne budu ispunjena? Ako evropski komesari ne presude da država "nazaduje u pregovorima", da je "razbijen pregovarački sistem i rastjerani ljudi", da "postoji progon po nacionalnoj osnovi"... Ili da potpisivanje temeljnog ugovora nije "zaustavilo evropski put Crne Gore"...

Žali bože članstva te partije, ne vjerujem da bi ijedan predsjednik lokalnog odbora SDP-a ovako nagrdio mjesni odbor protivničke partije, a kamoli Vladu u kojoj sjedi.

Žao mi je i članstva Ure, ali iz drastično suprotstavljenih razloga. Moraće ta partija da na lokalnim izborima plati cijenu nekih nepopularnih odluka svog lidera, uprkos uvjerenju da on te odluke nije donosio vodeći se partijskim nego državnim interesom.

A temeljni ugovor, je li i on bio u državnom interesu?

Evo ne znam, bila sam ubijeđena da nije sve dok ponovo ne preslušah izjavu Ranka Krivokapića:

- Žestoko sam bio protiv tajminga, a ne protiv odluke o potpisivanju temeljnog ugovora. Jedino što sam tražio je da ostavimo to za novembar, da dobijemo završna mjerila, da krenemo prema Evropskoj uniji. A onda potpišite ugovor, ako valja - trajaće, ako ne valja - pašće.

Baš tako je rekao... ne "istorijska prevara", ne "ništavan akt oktroisan u Beogradu, koji udara u ustavne temelje Crne Gore", ne "sredstvo zaustavljanja Crne Gore na putu ka EU", ne "poklanjanje crnogorske istorije Crkvi Srbije koja nas naziva kopiladima i izmišljenom nacijom"...

Poslije onolikog dizanja tenzija, ispade na kraju da su problem bili samo tajming i zvanice.

Da ugovor jeste trebalo potpisati, ali - tri mjeseca kasnije.

I na svečano potpisivanje ugovora sa Srpskom crkvom pozvati ne "samo 30 sveštenika i četvoricu iz Vlade" nego i - predstavnike Crnogoraca...

* * *

Subota, 8. oktobar - Predizbornim krečenjem vlastite prošlosti temeljno se bavio i Predsjednik države, takođe u svojstvu lidera DPS-a. Ali drastično mudrije, nije farbao sebe od juče nego iz ratnog doba, ciljajući glasove onih koji nijesu mogli da svjedoče njegovim ranim radovima...

- Kada god se Crna Gora našla u nekoj kritično važnoj situaciji, uvijek je pravilno odlučila - vratio se velemajstor manipulacije istorijskim devedesetim u finišu kampanje za još jedne istorijske izbore.

I to tako pun sebe kao da stvarno vjeruje u ono što govori.

- Pravilno je odlučila ranih devedesetih, kada nije dozvolila rat ovdje - počeo je Đukanović, računajući na sklonost Crnogoraca kolektivnoj aMNEziji.

Zaludu, sve te odluke bile su ne samo nepravilne nego i zločinačke.

Najtragičnije posljedice tih odluka nije moguće sakriti ni za još trideset godina. Zato što su etničko čišćenje i genocid dva oblika ratnih zločina najtežih poslije Hitlerovog doba.

Nije zaboravljen ni politički cilj Momira Bulatovića, Mila Đukanovića i Svetozara Marovića - prisajedinjenje Crne Gore velikoj Srbiji, koje je zaludu kamuflirano imenom SRJ.

Isto kao i 1918, samo sa mnogo više žrtava, i to širom SFRJ.

Odluka da Crna Gora krene u okupatorski, rušilački i pljačkaški pohod na dvije susjedne države - Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu donešena je u Titogradu. Pri punoj svijesti rukovodstva i članova najbrojnije partije - DPS-a, zatim Vlade, a na kraju i Skupštine.

Odluka da se krivica za ratne zločine zakamuflira formiranjem nove države donesena je referendumom u Crnoj Gori.

Protiv ulaska Crne Gore u tu veliku Srbiju, osim liberala, monitorovaca i esdepeovaca, bila je najbrojnija partija crnogorskih Srba - Narodna stranka.

Nažalost, DPS je bio jači i uspio da organizuje grupno zaokruživanje tragičnog DA na šoferšajbnama, po ulicama, za kafanskim stolovima, po stanovima, kancelarijama...

Sa Srbijom vazda, pod Srbijom nikad - to je 1991. i 1992. bio slogan Narodne stranke, ali Milo Đukanović je tada pravilnim smatrao da bude veći Srbin od Dragana Šoća, Predraga Drecuna i Novaka Kilibarde zajedno.

Slobodane, pošalji salate/ biće mesa, klaćemo Hrvate; Muslimani crni vrani/ crni su vam došli dani - bio je dio repertoara DPS-a.

Zbog kratkog pamćenja Crnogoraca Predsjedniku sad može bit' da kaže kako je Crna Gora "pravilno odlučila 1999. kada se nije svrstala u rat protiv NATO saveza".

Da izjavi kako "nije bila bombardovana" ne da nije smio, nego nijesam sigurna da je Predsjednik uopšte svjestan što je rekao...

Crna Gora nije bila bombardovana?!...

Je li ikad čuo onu pretužnu priču o Saši Stajiću, djetetu od 19 godina koje nije moglo da podnese vojnički dril. Svi u kasarni su to znali, pokušavao je i da bježi, zabilježili su novinari tada priču njegovih drugova kako je, navodno, tog 24. marta po kazni poslat na stražu... Poginuo je i smatra se prvom žrtvom NATO agresije...

Je li mu iko rekao kako je Paška Junčaj poginula od šrapnela koji ju je pogodio u glavu... Šipčanik je tog dana bombardovan u tri talasa.

Je li ikad u novinama pročitao imena - Julija Brudar (10), Olivera Maksimović (12), Miroslav Knežević (13), Vukić Vuletić, Manojlo Komatina i Milka Kovačević...

Njih šestoro poginulo je u Murinu...

U Crnoj Gori koja "nije bombardovana"....

* * *

Nedjelja, 9. oktobar - A kako prolaze oni koji se ne uklope u akciju predizbornog krečenja bivšeg režima, pouzdano svjedoči slučaj Zlatka Pakovića, autora i režisera predstave "Pjer Paolo Pazolini režira Strašni sud".

- Nalogodavac sadržaj dramskog teksta ne smatra adekvatnim za ciljeve i vrijednosti koje Nalogodavac promoviše - tim riječima je glavni grad Podgorica, dostavljajući autoru preko kurira pečatiran nalog usred probe, zabranio rad na predstavi.

Sadržaj dramskog teksta poznat je djelimično, ali dovoljno da se primijeti kako su likovi Predsjednika i Gradonačelnika drastično drugačiji od njihove predizborne slike namijenjene biračima.

Vrijednosti koje Nalogodavac promoviše poznate su u potpunosti i primjetne već tri decenije, novo je samo njihovo jezičko oblikovanje.

Neispunjavanje obaveza, tako se sad na crnogorskom kaže cenzurisanje i zabranjivanje pozorišne predstave.

Uprkos tome, predstava će biti odigrana. Kad i gdje, saznaćemo neposredno prije početka.

Za svaki slučaj, sa ovakvim gradskim ostacima bivšeg državnog režima nikad se ne zna, može im pasti na pamet da neko iznenađenje prirede i usred premijere...

* * *

Ponedjeljak, 10. oktobar - Ne samo da iznenade svu Crnu Goru nego i da šokiraju sve njene antiratne aktiviste s početka devedesetih uspjeli su danas autori i režiseri pozorišne predstave u Morinju - ministri Raško Konjević i Ranko Krivokapić.

Tako to biva sa groteskom, karikaturalno-fantastičnom i iskrivljenom slikom stvarnosti koja ne izaziva komična već - zastrašujuća osjećanja.

A strava je bio već početak, otkrivanje spomen ploče na kojoj piše:

“Tokom velikosrpske agresije na Hrvatsku na ovom mjestu bio je logor, takozvani Centar Morinj (3.10.1991 - 18.8.1992) za zatočene hrvatske civile i branioce”.

Logor Morinj, tako su ga doživjeli svi zatvorenici i tako su ga zvali svi antiratni aktivisti, nalazio se u Crnoj Gori.

U tom logoru nalazili su se muškarci koje je država Crna Gora zarobila dok je okupirala teritoriju susjednih država.

Za 145 ratnih zarobljenika iz Hrvatske i BiH državi Crnoj Gori presuđeno je da plati 1.400.000 eura.

Kakvo crno vađenje na veliku Srbiju, logor u Morinju bio je dio autohtonog crnogorskog projekta čiji su izvođači okupljani pod himnom "Crnom Gorom teče Zeta, uskoro će i Neretva".

Nosilac tog projekta bio je crnogorski državni vrh i za to je, po njegovom okončanju, nagrađen dvotrećinskom podrškom državljana Crne Gore.

Da je krečenje te sramne prošlosti neophodno jedinom preživjelom, i bukvalno i politički, članu takvog državnog vrha - može da se razumije.

Da Hrvatska na to krečenje pristaje zbog dobrosusjedskih i evroatlantskih razloga - može da se objasni.

Ali da zločinačku prošlost bivšeg režima kreče antiratni aktivisti - e za to nema ni razumijevanja, ni objašnjenja, a naročito ne opravdanja.

Nije te zločine počinio neko drugi "da bi se osramotili ime i duh Crne Gore", počinila ih je - Crna Gora.

Niti je "Crna Gora išla u rat za ubijanje same sebe", upravo suprotno - otišla je ničim izazvana u najsramotniji i jedini okupatorski ratni pohod u svojoj četiristogodišnjoj ratnoj istoriji.

Za ono da je "ne manja žrtva od vas u ovom logoru bila i Crna Gora" - e za to nema odgovarajuće riječi.

U stvari ima, ali one ne mogu u pristojne novine.

A za druge teme poslije Morinja - praštajte, nemam snage...

( Ratka Jovanović-Vukotić )