Kako smo upoznavali Ani Erno
Uskoro će u Srbiji biti objavljene četiri knjige francuske spisateljice Ani Erno, koja je dobila ovogodišnju Nobelovu nagradu za književnost. Do sada su objavljene tri njene knjige, ali još 1997.
”Kad je javljeno da je Nobelovu nagradu za književnost dobila Ani Erno, rijetko ko u Srbiji je znao ko je ona. Razumljivo: njene jedine tri knjige na srpskom jeziku objavila je Prosveta još 1997. godine - Jednostavna strast, Mesto pod suncem i Nisam izašla iz svoje noći. Objavljena su, istina, i dva intervjua, u “Večernjim novostima” 1997. godine prilikom njene posjete Beogradu zbog promocije knjiga, i 2019. godine u NIN-u, podsjeća Sonja Ćirić u tekstu za beogradsko Vreme.
A onda se ispostavilo, navodi autorka, da Izdavačka kuća Štrik upravo priprema četiri knjige Ani Erno, i da će se za dvije nedjelje, na Međunarodnom Sajmu knjiga u Beogradu, pojaviti njen roman Zaposjednutost a do kraja decembra Godine, Događaj, i Jedna žena.
Teme iz privatne sfere
Ljubica Pupezin, glavna urednica “Štrika”, za portal “Vremena” kaže da je prošle godine prvo kupila autorska prava za roman Godine, da su joj zatim ponuđena još tri naslova Ani Erno i da ih je prihvatila. “Bilo je to, znači, u vrijeme kad kandidatura Ani Erno za Nobelovu nagradu nije bila aktuelna”.
”Godinama pričam da su knjige ženskih autora namijenjene i muškarcima, sigurna sam da će ova nagrada Ani Erno to potvrditi”, kaže Pupezin i objašnjava da “žene u književnosti dominiraju u temama iz privatne sfere i da zato nisu vrednovane kako zaslužuju. Međutim, priznajmo da bez privatne sfere ne može da se gradi javna. U tom smislu, ovogodišnja odluka Nobelovog komiteta je civilizacijski pomak.”
Roman Zaposjednutost preveo je Bojan Savić Ostojić. Za portal “Vremena” on je kazao da je Ani Erno upoznao preko knjige Jednostavna strast.
”Naišao sam na nju početkom 2019, na Kaleniću, po plemenitoj cijeni od pedeset dinara, u izdanju Prosvete i prevodu Nade Bojić. To je pravi ‘francuski roman’, bez traga od tradicije kakvu su baštinile Diras ili Sagan. Umjesto da mašta na tragu svojih želja, ona ih oštro posmatra i iznosi pred nas ono najniže u njima, suštinsku opscenost koja se ne razotkriva u banalnoj pornografiji već u psihologiji.”
Bojan Savić Ostojić kaže da Ani Erno, o čemu god da piše, “bilo o odnosu sa porodicom (poput Mjesta pod suncem i Jedne žene), bilo da je njena tema razmatranje seksualnosti (Jednostavna strast, Zaposjednutost i Djevojačka priča), ona godinama mjeri svaku rečenicu i procjenjuje da li se u njoj iole štedi. Ako se ispostavi da sebi povlađuje, to je dovoljan razlog da je izbriše. Glavna ritmička jedinica njene proze zato jeste sinkopa, tišina između stavova.”
Roman Zaposjednutost koji će se pojaviti na Sajmu “silovito je ispisan, posvećen jedva prikrivenim stvarnim osobama”, kaže Savić Ostojić, i podsjeća da je “ovaj tekst koji opsesivno analizira ljubomoru ostavljene žene, doživio i filmsku ekranizaciju - Druga žena, Patrik Mario Bernar i Pjer Trividik”.
Na pitanje koliko je Ani Erno u Srbiji cijenjena, Bojan Ostojić Savić kaže: “Pa kao i sve ostalo: sezonski i bez pretjerivanja. Prevođena je krajem devedesetih, kada su se poslije Strasti pojavile Mjesto pod suncem i Nisam izašla iz svoje noći (dnevnik pisanja Jedne žene). Poslije 2000. je naprasno zaboravljena. Kada je 2019. ušla u najuži izbor za međunarodnog Bukera (knjigom Godine), ona je u jednom dijelu srpske javnosti pozdravljena kao i svaka druga novotarija sa Zapada. Kao da niko nije čuo za nju. Zapravo, interesovanje javnosti su pobudile tek kladionice za Nobelovu nagradu. Nije prvi put da konstatujem da u našoj kulturi, ne samo onoj usko knjiškog tipa, među decenijama ne postoji kontinuitet. I moj iznenađeni susret sa Strašću na svoj način svedoči o tom jazu”.
Jergović: Ona je veliki pisac
Miljenko Jergović oglasio se tekstom o francuskoj spisateljici u kojem podsjeća i na hrvatska izdanja njenih knjiga.
”Annie Ernaux veliki je pisac. Bila je to i prije petnaestak ili već dvadeset godina, kada je u Nakladi Vuković&Runjić objavljen njezin rubno fikcionalni roman “Samo strast”. Pamtim tu delikatno napisanu te, naročito za pisce, izvedbeno veoma poticajnu knjigu, ali nekako se ne mogu sjetiti da su je tada u nas drukčije čitali nego kao nešto ambiciozniji ljubić, emocionalnu pornografiju, famoznu žensku književnost… Naprosto, bila je diskvalificirana u to doba kada je započinjalo novo tisućljeće (...). Uopće tad nije bilo jasno o čemu to piše Annie Ernaux.
Zatim je, nekoliko godina kasnije, Disput objavio “Mjesto”. Remek-djelo o ocu, koje sam, tako mi se to činilo, ovdje samo ja pročitao. Ili, možda, nisam? Kada mi, uskoro zatim, umre otac, imat ću, ne imajući to na umu, savršen urnek za svoju knjigu o ocu. Nisam ga iskoristio, ali tomu urnek u književnosti i služi: imaš ga da bi mogao pisati po svom. Nemaš li ga, ne možeš ni pisati. Zatim su uslijedile godine u kojima se Annie Ernaux u nas nije prevodila, što ne znači da njezini pažljivi čitatelji nisu mislili o njoj. I onda su objavljeni “Jedna žena” i “Događaj”, dvije vrlo kratke, čudesne i čudnovate knjižice, izdala ih je zagrebačka MaMa, i izazvale su niz reakcija i posvemašnje zaglušujuće brbljanje, po kojemu smo znali da je Annie Ernaux u Hrvatskoj u modi. S koječim ta moda ima veze, ali je zanimljivo kako najednom rulja sačinjena od književnih antitalenata, piščića i pišulja kreće da slavi pisca (spisateljicu) i način pisanja nad kojim su se prethodno gadili. Ili kojeg se i dalje gade, ali ga u slučaju Annie Ernaux ne konstatiraju.
Ona piše jednostavnu, gotovo uvijek linearno ispripovijedanu priču, koja obično nije vođena logikom teksta, nego logikom zbivanja. Zbog nečega, naši će piščići i pišulje, usred svojih preteških društvenih angažmana, te poneseni stilsko-estetskom odlučnošću, u linearnom pripovijedanju naći najgoreg neprijatelja istinske književnosti. Osim ako je u pitanju Annie Ernaux. Njezin slučaj obrađivat će u ključu “klasnog autanja”. To je nešto kao priznanje da nisi iz bogataške obitelji. U Francuskoj važna stvar. U zemljama bivše Jugoslavije, savršeno irelevantno, ali i nepronično. Mi zapravo ne možemo shvatiti, ni emocionalno doživjeti, tu cijelu stvar. Ili je možemo shvatiti samo kao društvenu konvenciju unutar romaneskne fikcije. Ali ne, naš novinski jad, i naša kritičarska bijeda o tome će pisati kao o nečemu što se upravo nama i upravo ovdje zbiva”, kaže Jergović.
( Kultura Vijesti )