Priče o čaju, ljudima i čudesnoj zemlji

”Djevojka sa plantaže čaja” i “Tajne sa plantaže čaja” dva romana engleske spisatrljice Dženet Meklaud Troter prate sudbine Engleskinja s početka 20. vijeka u Indiji na plantažama čaja. Ovim romanima prethode “Kći plantažera čaja” i “Nevjesta plantažera čaja”. Sve četiri knjige, koje su objavljene u izdanju Lagune pripadaju serijalu Indijski čaj. Dženet Maklaud Troter je bestseler autorka 21 naslova, među kojima su najpopularniji serijal Indijski čaj, Djevojka iz Džeroua i njena autobiografija “Bitlsi i šefovi”, koja je bila emitovana na Bi-Bi-Sijevom Radiju 4. Sa 18 godina se ukrcala na autobus koji je išao za Katmandu, i kao rezultat tog putovanja nastao je serijal njenih kriminalističkih romana. Po povratku iz Indije, studirala je antropologiju i škotsku istoriju na Edinburškom univerzitetu. Gaji veliko interesovanje za istoriju i druge kulture. Počinje da piše i objavljuje već od sredine osamdesetih godina: istorijske romane, ali i kratke priče za djecu. Radila je kao urednik i kolumnista britanskih magazina i objavljivala je mnoge priče po ženskim časopisima. Za ART je govorila o svojim romanima i precima kji su vezani za indijski potkontinent.

Kako ste počeli da pišete serijal romana Indijski čaj?

- Cijela tema o čaju pokrenuta je razgovorom sa čovjekom koji je bio posljednji vozač konjske zaprege u firmi za dostavu čaja u sjeveroistočnoj Engleskoj. Odlučila sam da će čaj biti prava zanimljiva tema, jer ga Britanci toliko piju! Pa sam pratila industriju čaja do izvora u Indiji i ujedno smjestila prvi roman u doba vrhunca kupovine čaja - početkom 20. stoljeća - i tako je počela moja ljubavna veza s čajem i cijelom njegovom industrijom. Iako prvi roman, “Kći plantažera čaja”, počinje u Indiji, mnogo toga je smješteno u sjeveroistočnu Englesku i heroinin san da se napravi čajdžinica za radničku klasu Njukasla.

Vaše teme romana vezane su za Indiju. Zašto?

- Oduvijek sam se strastveno zanimala za Indiju; putovala sam kopnom tokom 1970-ih, znajući da su moji baka i djed proveli svoj radni vijek u Pendžabu i da je moja majka tamo odrasla. Onda, kada sam počela da istražujem za seriju Čajeva, došla sam u posjed dnevnika mog djeda o Indiji, pisama moje bake i starih filmova iz 1920-ih i 30-ih godina. Bila je to riznica informacija! Drugi roman, “Nevjesta plantažera čaja” prati bogatu ženu iz Edinburga i škotskog šumara koji odlaze u Pendžab 1920-ih (kao što su to uradili moji baka i djed). Detalji moje istorijske pozadine su u velikoj mjeri pozajmljeni iz dnevnika mog djeda. On bi prepoznao Palais de Danse u Edinburgu; vrhunsko plesno mjesto prije nego što je otišao u Indiju. I baki i djedu bi opisi Lahorea i okoline bili poznati, i takođe društvena scena britanskog radža i svakodnevni život u nepoznatoj klimi i zemlji.

Serijal ovih romana počinje 1904. Možete li nam objasniti istorijsku pozadinu vašeg serijala?

- Počinje na vrhuncu britanskog radža (vladavine Britanaca u Indiji) prije Prvog svjetskog rata i kada su čajna imanja uglavnom bila u vlasništvu britanskih firmi i plantažera čaja (mnogi od njih bili su Škoti). Serijal se nastavlja kroz 1920-e i 1930-e godine uz rastuće tenzije protiv kolonijalne vlasti, kroz Drugi svjetski rat i njegove posljedice. Finalni roman “Tajne sa plantaže čaja” bavi se haotičnom podjelom Indije na dvije zemlje i osvajanje nezavisnosti Indije i Pakistana. Moji likovi pokazuju kako je bilo Indijcima, Britancima, ali i mješancima rase Anglo-Indijaca, i da su imali dilemu da li da ostanu u Indiji ili napuste zemlju njihovog rođenja.

Vaš roman “Djevojka sa plantaže čaja” smješten je u Indiju pred kraj britanske vladavine i dali ste dobru sliku o tome kako je funkcionisalo britansko kolonijalno društvo...

- Da bih napisala “Djevojku sa plantaže čaja” otputovala sam u Indiju sa svojim mužem (koji je postao jednako fasciniran zemljom i prošlošću moje porodice), prateći neke od dnevnika moga djeda. Neko vrijeme je bio šumar u podnožju Himalaja, išao je na duga kampovanja iz Simle radi nadgledanja sadnje i sječe drveća. Moja neustrašiva baka insistirala je da ide i povede moju majku, tada bebu. Posjetili smo Simlu i dogovorili se sa vodičem da nas odvede dijelom u planine da vidimo kuda su moji baka i djed pješačili mjesecima. Djed je također bio rani entuzijasta filmske trake i napravio je mnogo snimaka, o šumarskom radu kako obučava svoje indijske đake, ali i o porodičnom životu.

Imali smo vrlo emotivan trenutak kada smo uspjeli pronaći zdanje Christ Church Lodge u Simli gdje su se smjestili u zimu 1928. Bila je to jedna od najstarijih kuća u gradu i bila je preimenovana, ali smo uz pomoć vodiča uspjeli da uđemo unutra i razgledamo. Još uvijek je bila opremljena tepisima i namještajem iz prethodnog doba. Doslovno sam osjetila drhtavicu niz kičmu od pomisli da gledam u tepih preko kojeg je moja dvogodišnja majka puzila i trpezarijski sto za kojim bi gosti koji plaćaju jeli - sve je to bilo opisano u dnevniku. Simla je postala važno okruženje za roman i moju heroinu (tinejdžerku koja žudi da bude glumica kao moja majka!) Junak radi gore u brdima i biva upetljan u opasnu dnevnu politiku.

Kako je čaj postao najpopularnije piće u Britaniji?

- Ono što su ovi plantažeri čaja iz ranog 19. vijeka uspjeli bilo je to da su promijenili britansku paletu ukusa. Odvikli su se od delikatnih, zadimljenih kineskih čajeva i prešli na jače, zemljanije sorte koje se uzgajaju u Indiji i Cejlonu.

Našla sam kolonijalni izvještaj o industriji koji to lijepo sumira: “Izvanredna je činjenica da se ukus u Britanskoj imperiji postepeno mijenjao, iako su britanske sklonosti ispijanju čaja bile njegovane kineskim čajevima, sve dok indijski i cejlonski čajevi nijesu postali dominantni. Veliki dio zasluga za ovaj razvoj imaju blenderi za oprezno stapanje u ranim danima industrije, a javnost je vođena blagim koracima do toga da cijene dobro “tijelo” u svom čaju. Britanci, gdje god da žive, najveći su svjetski konzumenti čaja, i njihov prioritet je fini čaj punog ukusa sa stimulativnim svojstvima…”

Do kraja 19. vijeka, industrija čaja u Indiji je bila veliki biznis. Bilo je 4.264 plantaže koje proizvode 345 miliona funti čaja (funta, mjera za težinu prim. V. Og.). Bašte su vođene kao fabričke farme a obrada - uvenuće, valjanje, fermentacija i sušenje lišća - bila je vrlo visoko mehanizovana. A te mašine? Nosile su imena poput Britanije i Viktorije i bile su napravljene u industrijskom srcu matične države Carstva. Zbog industrijalizacije pravljenja čaja, cijene su pale i čaj je postao piće radničke klase, a ne samo srednje klase. To je takođe bilo sigurnije piće - voda koja se prokuva - od normalne vode iz 19. vijeka. Tokom Prvog svjetskog rata cijena čaja je bila zaštićena i ogromne količine su poslane vojsci. Što se mene tiče, moj omiljeni čaj mora biti Darjeeling! Otkako sam prvi put počela da istražujem ​​za moje indijske romane, razvila sam strast za lagane, mošusne, ćilibarne čajeve himalajskog podnožja. Svaki dan počinjem sa osvježavajućom šoljicom Darjeelinga - First Flush koji mi je omiljeni. Upijanje njegovog gotovo voćnog ukusa vraća me u vrijeme kada sam posjetila Darjeeling i okolinu, šetajući njenim čajnim vrtovima na blagoj sunčevoj svjetlosti.

Šta nam govore sudbine vaših junakinja? Da li su žrtve okolnosti, istorije ili nepromišljene akcije?

- Sve moje junakinje u serijalu Indijski čaj su prilično različite. Klarisa, u prvom romanu je žrtva okolnosti kada se suoči sa propašću porodične plantaže čaja zbog očevog alkoholizma i lošeg menadžmenta. Ostala je bez novca i nema druge alternative nego da sa svojom mladom sestrom živi sa udaljenim rođacima na sjeveru Engleske, gdje moraju započeti svoje nove živote. Ali Klari je snažan i snalažljiv lik koji se suprotstavlja nasilnicima i odlučna je da ostvari uspjeh u svom novom životu u mnogo siromašnijem okruženju. Ona odbija da vidi sebe kao žrtvu i daje sve od sebe da i nju i njenu sestru izvuče iz siromaštva. S druge strane, junakinja “Djevojke sa plantaže čaja”, Adela, je duhovita i impulsivna mlada žena. Lako se zaljubljuje i spremna je na rizik. Ali njeno nepromišljeno ponašanje pokreće niz nepredviđenih kriza i tragedija. Ona uči iz svojih grešaka i dobitaka u zrelosti, pokušavajući da ispravi akcije koje je pokrenula.

Vaši romani “Djevojka sa plantaže čaja” i “Tajne sa plantaže čaja” pokrivaju oba perioda, i tokom i nakon Drugog svjetskog rata. Kako ste u ovim romanima opisali indijsku borbu za nezavisnost, koju su stekli nakon Drugog svjetskog rata?

- Iako se ovi romani koncentrišu na živote britanskih i anglo-indijskih porodica uzgajivača čaja, oni daju i uvid u borbu za slobodu od britanskog Radža koju doživljavaju neki od indijskih likova. Najvažniji od njih je hrabri i prostodušni Gulam Kan iz bogate muslimanske porodice, koji se pobuni protiv svog privilegovanog odgoja da pomogne u donošenju promjena i oslobodi njegovu zemlju od britanske vladavine. U “Djevojci sa plantaže čaja” on je uključen u kampanju za građanska prava u Simli i Himalajskoj državi i Adela i drugi mu pomažu da pobjegne od policije. U “Tajnama sa plantaže čaja” Gulam je novinar koji radi za nezavisnost, ali se nada da će njegova zemlja ostati ujedinjena a ne podijeljena. On želi sekularnu, demokratsku Indiju za sve. Tenzije i nasilje koje je zahvatilo zemlju uoči nezavisnosti takođe razdvaja njegovu sopstvenu porodicu i izaziva tugu među onima koje on voli. Kroz druge likove - na primjer, Flauer Danlop hrabre mlade medicinske sestre - pokazujem dilemu anglo-indijske zajednice (britanskog i indijskog porijekla). Razapeti su između emigriranja ili ostanka u novoj Indiji; a ni Britanci ni Indijci ih ne vide kao pripadnike svojih zajednica.

Vaši romani iz ovog serijala mogu se čitati zasebno, ali i kao serijal. Šta ih zapravo spaja?

- U svojoj srži oni su povezani porodičnom sagom. Ovo je priča o Klarisi Belhejven i njenoj porodici - plantažera čaja iz Asama - čiji su usponi i padovi sreće i nesreće odraz svjetskih događaja prve polovine dvadesetog vijeka. Članovi moje porodice su bili ekonomski migranti koji su (kao i mnogi Škoti) otišli u Indiju nakon Prvog svjetskog rata zbog mogućnosti zaposlenja u šumarstvu kojim je upravljao kolonijalni režim. Bio je to jedinstven period istorije i okolnosti koje povezuju Britaniju i Indiju, a romani prikazuju kako je to izgledalo sa svih strana.

Koliko je danas jaka svijest o Indiji kao bivšoj koloniji u Velikoj Britaniji?

- Mislim da je većina britanskog stanovništva prilično neuka o jakim vezama s Indijom koji sežu skoro tri stotine godina unazad. Ne uče ih o tome u školama niti o tome kolonijalnom nasljeđu onoga što su Britanci radili u Indiji ili drugim njihovim kolonijama. Osim što se ne uči o eksploataciji koja se odvijala vjekovima, ovo takođe dovodi do vrlo kratkovidog pogleda na Britansku istoriju i mit da je Britanija “stajala sama” u svjetskim ratovima. To nije bio slučaj, jer su se milioni ljudi iz Indije i drugih kolonija borili i umirali u ovim sukobima za Britanske oružane snage. Nikada nijesu pravilno priznati. Međutim, od nedavnih godišnjica indijske nezavisnosti i podjele (2017. godine navršilo se 70 godina), emitovalo se dosta TV emisija o toj eri i onome što se dogodilo običnim ljudima u Indiji i Pakistanu. Britanci azijskog porijekla pitali su svoje starije o onome što su doživjeli i otkrili su bolne porodične priče o kojima se nikada prije nije pričalo.

Kako vidite modernu Indiju? Njene razlike su veoma lijepe, ali kako zapravo vladati tom zemljom sa toliko različitih jezika, ljudi i običaja. A opet, šta ih spaja?

- Ovo je zanimljivo, ali izazovno pitanje! Posljednji put sam posjetila Indiju 2018. godine i ponovo sam bila zapanjena njenom živahnošću, energijom, ljubaznošću i ljepotom. Prešli smo od užurbane Kalkute do strmih, zelenih čajnih vrtova Darjeelinga. Vizija osnivača nezavisne Indije bila je raznolika, sekularna, demokratska, sveobuhvatna zemlja u kojoj bi slobode svih etničkih i vjerskih grupa bile zagarantovane. To su pokušavali da postignu tokom mnogo decenija i jesu u tome donekle uspjeli. Ali jako sam zabrinuta zbog smjera u kojem Indija ide sa njihovim liderom Modijem, koji podstiče ultra-hinduistička nacionalistička osjećanja protiv manjina – posebno protiv njihovih državljana muslimana. On je populista koji veoma otežava život manjinama i jeste uveo drakonske mjere u Kašmiru i pokušao da obespravi muslimane u Asamu. Ovo je daleko od ideala ljudi kao što su Mahatma Gandi i Nehru. Nadam se da će Indija preživjeti ovaj zamah udesno i u budućnosti i da će se odnosi sa Pakistanom poboljšati.

Nedavno je preminula britanska kraljica Elizabeta. Bila je velika vladarka, za koju se može reći da jeste umnogome obilježila vijek koji je iza nas, ali i početak ovog vijeka. Kakvo je vaše mišljenje o ovoj tvrdnji?

- Kao neko ko je republikanac i ne želi da njime vlada monarhija, nijesam sigurna da se slažem! Moje je uvjerenje da modernu demokratiju ne bi trebalo da vodi neizabrani šef države koji vlada doživotno. Iako je pozicija monarha uglavnom ceremonijalna, oni još uvijek posjeduju veoma mnogo moći i vrlo su bogati i ne podležu poreskim zakonima zemlje. Uprkos tome kraljica Elizabeta je bila izuzetna žena koja je uspjela (u cjelini) da se izdigne iznad politike i bila je veoma vrijedna i savjesna u ime svoje zemlje. Nisam sigurna da će bilo koji budući monarh biti tako popularan; ona je bila narodu omiljena baka!

Vi ste lično povezani sa Indijom preko majčinih roditelja. Kada ste prvi put posjetili Indiju i kakvi su bili vaši utisci?

- Kada sam imala osamnaest godina, uhvatila sam autobus u Londonu i tri mjeseca kasnije stigla u Katmandu! Bio je to vrhunac hipi staze širom Azije 1970-ih i morala sam da vidim neka nevjerovatna mjesta koja su sada preopasna za posjetu. Vidjela sam drevne Bude iz Bamijana u Avganistanu prije nego što su uništeni. Putovanje mi je bilo inspiracija za misteriozni roman, “Nestanak Rut”. Odgajana sam na pričama o životu mojih bake i djeda u Indiji i na ranim sjećanjima moje majke. Sjeća se kako je premjeravala koracima utrobu tigra kojeg je moj djed ustrijelio, jer je bio ljudožder i terorisao je lokalno selo. Još uvijek imam broš koji je napravljen od jedne od tigrovih kandži! Čudno je to, da je jedna od stvari koja me je pogodila prilikom ulaska u Pakistan (a zatim u Indiju) bila osjećaj poznatosti. Postojali su jelovnici napisani na engleskom, služili su kajganu! Mnogi ljudi su govorili engleski sa nama putnicima i otišli smo u bioskop u Lahoreu gdje su prikazivali britansku komediju. Gledali smo kako se igra kriket na Majdanu (veliki central park). U kućama na vodi u Kašmiru jelovnici su bili mješavina karija i britanskih jela kao što je pita od jabuka i krem. To su bili znaci dugogodišnjih veza sa Britanijom. Uglavnom me je zapanjila raznolikost, ljepota zgrada, vrtova i sela, ali takođe i krajnosti rame uz rame bogatstva i siromaštva. Indijski potkontinent je bio napad na čula. Na primjer, buka bazara. Na neki način ništa ne priziva živost, bogatstvo i frenetičnu stranu Indije više od zvukova koncentrisanih u gužvi ulica njenih starih kvartova. Kada sam prvi put otišla u Indiju 1970-ih, saobraćaj je zvučao tako što su dominirala zvona biciklističkih rikša, zujanje motornih rikša uz povremenu huku taksija. U nadmetanju protiv njih da se čuju bili su povici prodavaca i vika nosača koji pregovaraju oko lutajućih krava i kupaca u uskim saobraćajnicama. Možda zvuči kao kliše, ali pogled na sunce koje izlazi iznad himalajskih vrhova je nešto što će mi dovijeka ostati u mislima. To su bile planine kroz koje su moji baka i djed pješačili - s mojom majkom kao bebom podignutom u kolicima na motkama i nošenom zajedno sa prtljagom! Prvi put sam ugledala zoru na Himalajima iz Namče Bazara u Nepalu na kraju mog kopnenog putovanja autobusom, penjući se uz padinu u mraku da uhvatim prve zrake, opčinjena dalekim Everestom.

Drugo iskustvo koje nikada neću zaboraviti bio je prizor Tadž Mahala na mjesečini. Izvrstan mermerni mauzolej u Agri izgledao je sablasno i eterično pod jarkim mjesecom. Mogla sam da pošaljem razglednicu svojoj baki u Edinburg, Škotska, da kažem da sam stigla u Pakistan i bila u Lahoreu gdje se udala za mog djeda. Znala sam da leži u bolnici teško bolesna zbog moždanog udara. Ali razglednica joj je stigla nekoliko dana prije smrti i moja majka je mogla da joj pročita.

Autorka ste brojnih serijala romana, od kojih se radnja mnogih dešava u Indiji, ali ste autorka i serija knjiga škotskih istorijskih romana o romantičnim heroinama i jakim junacima. Zašto Škotska? To je zemlja vaših predaka, zar ne?

- Da, svi moji preci su bili Škoti. Pišem priče od malena. Moj otac bio je profesor istorije i sjajan pripovijedač o klanovima i porodičnoj istoriji, a moja majka nam je uvijek čitala beletristiku naglas kad smo bili mali, tako da sam odrasla sa žeđi za pričama. Dodati tome treba i ljubav prema istoriji, tako da je bilo prirodno da želim da svoje priče smjestim u prošlost Škotske.

Koliko dobro poznajete istoriju Balkana i Crne Gore? Da li su vam ove regije kao piscu interesantne?

- Volim da učim uopšte o istoriji Evrope i svaki dan, uz kafu, moj muž čita naglas neke dokumentarističke knjige - često putopisne ili istorijske knjige. Mnogo toga je bilo o istočnoj Evropi (naš sin živi u Češkoj), a čitali smo i o Balkanu. Jedna od mojih omiljenih spisateljica trenutno je Kapka Kasabova (bugarska spisateljica koji sada živi u Škotskoj) koja piše i o Balkanu. Kada sam istraživala za svoj roman, “Afera smaragd”, moja junakinja je bila škotska medicinska sestra tokom Prvog svjetskog rata u Srbiji. Tokom zime sa vojskom se povlačila kroz Crnu Goru u Albaniju. Pročitala sam neke zanimljive prikaze ovih zemalja iz toga vremena.

( Vujica Ognjenović )