Odakle zovem?

Kad je direktorica CGO Daliborka Uljarević ocijenila da je šef ANB-a Savo Kentera izgleda smijenjen po naređenju spolja, nije se dogodio ni djelić one senzacije koju bi pošten građanin očekivao. Prvakinja NVO sektora osumnjičila je premijera za veleizdaju, a ipak se nije pokrenulo ništa.

Što se to dešava sa našim društvom? Đe smo omanuli kad ovako važne objave skliznu sa naslovne strane kao da ih nije bilo. Šta treba jedna NVO liderka da uzvikne pa da neko ozbiljno reaguje na njene riječi, i to nakon dvije decenije javnog stvaralaštva!

Evo konkretnog udara iz NVO svijeta prepunog uvijanja i magle, pomislio sam, optužba se najzad hitnula na očigled istražnih organa. Ali sve je ostalo na dramatičnom tonu, kakav od Uljarevićke nismo navikli. A na takav ton nismo navikli iz objektivnih razloga, budući je NVO sektor godinama umekšavao politički govor i trošio EU novce da se javna riječ uljudi, iznad zakulisnih paušalija i kleveta.

Upravo taj visokoparni sektor decenijama šarmira publiku pasivnim glagolskim oblicima, dosadnim fact checkingom i transparentnošću, pa svi mi koji možda sumnjamo da je Dritan Abazović inostrani špijun nećemo nikada povjerovati nekome ko takve optužbe iznosi u vidu političkog proglasa ili salonske prozivke. Možda je javnost upravo zahvaljujući NVO eliti i njenim prosvetiteljskim dometima ostala uspavana na ovako snažan J’accuse, koji je prvakinja CGO po svemu sudeći bacila u prazno.

Ako je istina da je Abazović po nalogu Vučića ili Putina smijenio Sava Kenteru, kao što direktorica CGO sugeriše, onda bi državni tužilac trebalo odmah da pozove sve koji o tome nešto znaju. S tim u vezi, još jedna legenda NVO sektora, Zlatko Vujović oglasio se kao zviždač, no opet nije jasno odakle - iz diplomatskih kuloara, ili iz skladišta cigareta. Kako god bilo, u nešto opreznijoj analitici direktor CEMI-ja progovorio je o Abazoviću kao samozvani portparol „naših zapadnih prijatelja“ koji su izgleda toliko mutavi da bez Zlatka ne umiju da nam se obrate.

Abazović je sumnjiv autoritet, to nije sporno. Sabirati dva i dva može svaki kafanski inteligent i ploditi špijunske zaplete za prije i poslije ručka. Ali mene ovdje zanima sa koje pozicije govore NVO lideri kad prozivaju premijera za tako ozbiljna sagrešenja. Ko su zapravo naši direktori centara za ovo i ono, i da li nam za njihovu vrstu društvenog profila treba novo ime?

Analitičari nisu, jer oblikuju politike, vode organizacije i zagovaraju aktivizam. Obavještajci nisu, jer djeluju kroz javni sektor. Političari nisu jer su previše pametni da zaglave u partijama. Privrednici nisu, mada upravljaju značajnim fondovima.

Da bismo dali odgovor na ovo pitanje, moramo se vratiti u prošlost, u pozne devedesete, ili na početak milenijuma, kad je veliki novac sa zapada upumpan u politički sistem. Političari u Crnoj Gori bili su odveć masni i nepismeni da bi sproveli prvobitnu akumulaciju evropskog demokratskog kapitala. U godinama kožnih jakni i prevrata, balvana i bombardovanja, javila se ekipa uglađenih diplomaca, asistenata u sakoima od prevrnute kože, a zapravo sposobnih i anglofonih mudrica koje su preuzele sektor i nekoliko glavnih organizacija.

Neko je prosto morao da posreduje između bizarne političke kaste u opancima i evro-američke političke čizme koju je tako dugo i prilježno, do granica dobrog ukusa, zastupao i pomenuti Kentera. Iz istog miljea ponikao je sadašnji direktor Javnog servisa Boris Raonić, zatim ministar Raško Konjević, ali i šef ASK Momčilo Radulović, još jedna zvijezda minule sedmice, čovjek famozan u nečinjenju, onaj koji ti dobro dođe kad si premijer i treba da progutaš račune iz Dubaija ili Sen Tropea.

Da skratim nabrajanje, godinama sam pratio razvoj sektora, povremeno sarađivao kao novinar, ali uz par izuzetaka tamo nikad nisam čuo ništa politički hrabro, da ne kažem životvorno. Pomirio sam se da ta sorta power brokera mora da postoji i da njihov glas zaista ima težinu u samoobmani ovog društva da proizvodi nekakvu politiku. Neki su odlučili da kontrolišu izborni proces, neki da šuruju sa medijima, neki da prevode briselske poruke, ili drže EU fondove kao franšizu.

Ipak, s obzirom na to da su decenije prošle, da je Crna Gora prevalila mnogo toga, očekujem da lideri sektora ne govore više uprazno, nego da izađu sa svojim dragocjenim informacijama i raskrinkaju ovu tešku igru za sirotinju iznad koje tako prosvijetljeno stoje.

Političara imamo već dovoljno, sve su mlađi i elastičniji, što NVO prvake dovodi u nezgodan položaj da ih neko neupućen može zamijeniti sa starim partijskim kadrom.

Nakon svih ovih godina, mislim da moraju bolje definisati poziciju sa koje istupaju. To je pravi način da osvijeste i vlastitu odgovornost za stanje u kojem se društvo nalazi.

( Brano Mandić )