Vizija, kultura i lokalpatriotizam ispoljeni kroz muzej
Etnografski muzej Kenan Javuz u malom turskom gradu Bajburtu u crnomorskoj regiji pruža iskustvo putovanja kroz vrijeme dok oživljava prošlost, čuva tradiciju i prenosi je dalje, a posjetiocima nudi noćenje u muzeju, jedinstven gastronomski užitak, bogatu kolekciju muzejskih eksponata u okviru više različitih postavki i niz kulturno-umjetničkih programa
Zamislite grad, najmanji u nekoj državi...
Taj mali grad nekada je bio veoma važan, a onda urbanizacijom i modernizacijom, možda globalizacijom, počeo se suočavati sa zanemarivanjem, odlaskom stanovništva, siromaštvom... Iako ljudi iz njega odlaze, ima i onih koji ne zaboravljaju odakle potiču i lokalpatriotizam je izuzetno jak. Djeluje blizak scenario... No, zamislite da rješenje za niz problema lokalne zajednice, sela i grada pojedinci vide u muzejima...
Da li vam Bajburt zvuči poznato? Bajburt je, uz Gumušane, najmanji grad u Turskoj, smješten u crnomorskoj oblasti. Leži na sjeveroistoku Turske, u regiji Crnog mora, u kotlini vijugave rijeke Čoruh. Njegova važnost jasna je ako se podsjeti na činjenicu da je tokom postojanja Puta svile u njemu boravio i Marko Polo, dok je za vrijeme osmanske vladavine bio značajni provincijski centar.
Ipak, bez obzira na to i činjenicu da je Turska među najpopularnijim turističkim destinacijama, za Bajburt je vjerovatno malo ljudi čulo. Ono što je evidentan problem u Bajburtu posljednjih decenija jeste iseljavanje, kako mlađe, tako i starije populacije, ali nerijetko i zaobilaženje ovog grada i njegovih ljepota na turističkoj ruti Turske, usljed niza problema i raznih društvenih okolnosti. Ipak, u pitanju je grad koji na svojoj periferiji krije, odnosno objeručke nudi, neopisivo iskustvo koje je nemoguće opisati riječima, pa čak i prenijeti fotografijom ili videom, bilo da ste krenuli ka jednom ili drugom muzeju.
Tu leži impresija!
Jer, na oko 100 kilometara udaljenosti, u Bajburtu se nalaze dva relativno mlada muzeja koji nijesu javne ustanove, državne institucije ili privremeni internacionalni projekti.
Muzeje su u skorijem periodu osnovali i utemeljili obrazovani, imućni i prepoznati intelektualci.
Sa jedne strane je Baksi muzej, muzejski kompleks koji obuhvata više jedinica, od kojih je najveća Galerija konceptualne, savremene umjetnosti, a tu su i biblioteka, sala za proslave, prostor za radionice koje sprovode sa lokalnim stanovništvom koje žele da osnaže i osamostale i koje i, ne samo da edukuju, ospoboljavaju, zapošljavaju, već i stipendiraju, pa tako pruža i duhovnu i materijalnu korist. Baksi muzej nudi i prelijepo uređene smještajne jedinice sa savršenim pogledom, a uz hranu, dojam o okolini, misiji, arhitekturi, viziji Baksija, oduševljava i oduzima dah. Baksi je udaljen oko 50 kilometara od Bajburta i pravi je odmor za dušu, unutarnje biće, um, pluća...
No, ovo nije tekst o Baksiju koji ostavlja snažnu impresiju koja traje, vjerovatno vječno.
Sa druge strane i u suprotnom pravcu od Baksija, leži, ili se uzdiže, drugi muzej - Kenan Javuz (Yavuz) etnografski muzej i ugostiteljski kompleks koji oživljava prošla vremena, čuva tradiciju i prenosi je dalje, a posjetioce definitivno uvlači u vremensku kapsulu...
U želji da sve to približe javnosti, Ministarstvo kulture i turizma Republike Turske omogućilo je novinarima iz Srbije, Bosne i Hercegovine, Rumunije, Bugarske, Poljske i Crne Gore (posredstvom Turskog kulturnog centra Yunus Emre Podgorica) posjetu i boravak tokom kojeg su (smo) obišli i upoznali crnomorsku oblast Turske, pa tako i boravili u Etnografskom muzeju Kenan Javuz i uživali u potpuno drugačijem festivalu kulture i umjetnosti u odnosu na onaj kakvim bi ga iko zamislio. Jer kultura znači njegovati tradicionalno nasljeđe, čuvati bogatstvo i širiti ga i unapređivati u saradnji sa novim generacijama i disciplinama...
Na putu ka muzeju ne treba zaobići Sahat kulu u Bajburtu i priuštiti sebi uživanje u ukusno i jakom čaju ili kafi u nekoj od malenih gradskih birtija. A onda se dalje sve više udaljavate, dok skroz za sobom ne ostavite gradsko jezgro. Fascinantni pejzaži, kakve crnogorsko oko naviknuto na zelenilo i bujnost prirode rijetko ima priliku da vidi, opija svojom ogoljenosti i goleti, a pomiješana svježina, vlaga i suša u vazduhu, zajedno sa seoskim mirisom stoke iznenađujuće prijaju i bude čula iskonske pripadnosti prirodi i tradiciji. Inspiriše, definitivno, podstiče na razmišljanje, preispitivanje, melanholiju i viziju.
Uskim krivudavim putem na kojem ćete rijetko na koga i naići, idući kroz na/zapušteno selo ostavljate sve za šta vam se čini da je neophodno, pogled vam kradu trošne barake, stogovi sijena na imanjima, orušene štale, torovi, neograđene livade pune niskog rastinja sa tek pomalo zelenila u blizini obale rijeke Čoruh, imanja čija se površina spaja sa svodom... I tako dalje dobrim asfaltiranim putem ubrzo stižete do kompleksa Etnografskog muzeja Kenan Javuz, po imenu osnivača.
Sa ciljem i snom da oživi i predstavi kulturno nasljeđe i svo to bogatstvo, ali i da promoviše povratak korijenima i selu, Kenan Javuz je sa svojom porodicom krenuo u tu misiju prvenstveno sa Kulturnim centrom “Kenan Javuz” koji je osnovan 2012. godine. Ideja je bila očuvati naslijeđene predmete porodice Javuz i krenuti sa odgovorom na problem iseljavanja stanovništva i zapostavljanja tradicionalnih zanata i načina života. Ubrzo je i lokalna zajednica prepoznala napore ovog uglednog mještanina i počela da donira i poklanja i svoje nasljeđe, što je dalje dovelo do osnivanja Etnografskog muzeja 2019. godine. Kao takav, u pitanju je klasični etnografski muzej, u privatnom vlasništvu, koji na autentičan način budi potencijalnu želju za revitalizacijom ruralnog načina života.
Kompleks se sastoji od više od 25 odvojenih jedinica, prostorija tematski opremljenih, uz pomoćne objekte, sve na prostoru od 15.000 metara kvadratnih. Bogate zbirke i raznovrsne aktivnosti, koje se po tačno utvrđenom planu i programu sprovode, dostupne su jednako i lokalnom stanovništvu, baš kao i turistima, radoznalim posjetiocima, slučajnim prolaznicima, “visokim” umjetnicima. Ta površina poziva vas nazad u djetinjstvo, visoka suva trava ište da zagazite, a ritam pod kojim se njiše zove da potrčite, pronađete sebe, dijete u sebi, radost u trenutku, miris u vazduhu i san u pogledu.
Kenan Javuz oživljava prošlost zemlje u kojoj je rođen i pokreće pravi centar kulture i tradicije koje prenosi budućim generacijama, što kroz interesantnu muzejsku kolekciju, a što kroz festivale koje organizuje i han-hotel koji vodi.
Etnografski muzej obuhvata više galerija - autentičnih starinskih kuća sa stalnom postavkom koja prikazuje predmete koji sjećaju na ranije navike i prakse ljudi, čuvajući ih tako od zaborava, dok ugostiteljski objekat pruža iskustvo boravka u sobi koja bukvalno nudi “noć u (etnografskom) muzeju”, dok gastronomski užitak upotpunjava doživljaj. Na stolu ćete naći razne đakonije, mnogo ukusnih stvari koje ćete možda probati prvi put, a ukus začina je takav da sočivo čine jednim od najukusnijih jela koje je nemoguće svrstati u bilo koju kategoriju ukusa.
Osnovna struktura muzeja je zapravo velika seoska kuća, konak, takozvani han koji prikazuje stare spavaće sobe čiji je enterijer replika one u kojoj je rođen i sami Kenan Javuz. Kuća na sprat, sa spoljašnjim stepenicama i hodnicima koji vode u različita predvorja oformljeni su u obliku slova U tako da otvoreni dio vodi ka drugim muzejskim objektima. Sve prostorije, bilo da su sobe ili predsoblja, pa čak i luksuzni apartmani nose imena junaka iz priča o djedu Korkutu (Djed Korkut, Burla Hatun, Bamsi Bejrek…)... Ta Knjiga Djeda Korkuta je najpoznatija među epskim pričama o Oguz Turcima. Priče pripovijedaju moral i vrijednosti značajne za društveni stil života turskih naroda i njihova vjerovanja. Priče koje su Turci Oguzi vjekovima prenosili na sljedeće generacije, UNESCO je uvrstio na listu nematerijalnog kulturnog nasljeđa, a Kenan Javuz ih je prepoznao kao značajne da njima prenese simboliku svoje namjere.
Vrata svih prostorija su starinska, ukrašena duborezom, oslikana različitim bojama specifičnim šarama, a otvaraju se i zatvaraju, pa tako i zaključavaju na staromodan način, bez modernih brava i automatizama. Stepenice škripe poput saundtreka u nekom dobrom filmu. Sobe su posebno inspirativne, prostrane, čiste, sa namještajem koji oživljava muzejski, seoski, etno ambijent i brzim premotavanjem vas nosi u vrijeme koje ne pamtite, ali osjećate u sebi. Gvozdeni krevet sa visokim nogarima, udobnim dušekom napravljen po starom receptu, udoban je toliko da nijedna memorijska pjena ni blizu ne doprinosi kvalitetu sna. Tu su i starinski šifonjeri, škrinja, škrabija, vitrina sa ogledalom prelijepog okvira, tepisi i ćilimi, kao i ukrašeni prekrivači od vune, lijepog pleta, a sve je savršeno funkcionalno i prijatno. Na samom ulazu u sobu dočekaće vas i poruka dobrodošlice uz neki odabrani slatkiš. Osjećaj je kao u dvorcu, a sjećanje na prvi korak unutar sobe živo. Zapamtila sam da me je jedino ražalostilo to što i kupatilo nije u starinskom stilu, već je moderno i savremeno.
Amfiteatar i bioskop na otvorenom takođe su dio muzeja, kao i izložbene galerije u zatvorenom i na otvorenom, biblioteka, kuhunja, trpezarija, soba sa kaminom u centru, ali i prostorija sa arhivom, jedna sa informacijama o pločicama koje krase zamak Bajburta i koje su takođe dio jedne od stalnih postavki muzeja, jedna sa oružjem i različitim primjercima hladnog i vatrenog oružja, a tu je i kućica za ptice..., sve veoma originalno i izvorno. Posjetioci mogu i da pregledaju knjige u bogatoj biblioteci koja obuhvata i priče Djeda Korkuta, pa se posjetioci nerijetko upuštaju u istraživanje i učenje o bogatoj kolekciji predmeta u čijem je vlasništvu porodica Javuz, a koja je proširena i predmetima koji su spašeni iz oštećenih i uništenih kuća, starih prodavnica, farmi i napuštenih mjesta u bajburtskim selima. Svi ti predmeti dokumentuju seoski život tokom prve polovine 20. vijeka, pa i ranije. Interesantno je da arhivirani predmeti obuhvataju širok dijapazon i fokuse, od mašine za šivenje, čuvene Singerice, preko mlina za kafu i/ili orahe, starinskih češljeva, makaza, ogledalaca za uljepšavanje, velikog kopir aparata, mašine za kucanje i slično...
Moglo bi se nabrajati u nedogled, ali glavno je to da svaki od izloženih predmeta čuva priču i uspomenu, a istovremeno su sve te muzealije i digitalizovane i predstavljene na sajtu muzeja sa tačnim nazivom, namjenom i objašnjenjem. I čini mi se da imam veliku potrebu da opet sve to dotaknem. Čini mi se da, dok sam dodirivala i muzejske predmete i metalni naslon od kreveta i drveni sto i starinski pirun, kao da su sijevali blicevi u mojoj memoriji, a mašta sama pisala bajke. Kao da je zaplesala djevojčica u meni koja je maštala da jednog dana živi u muzeju... Nevjerovatna je dosljednost i posvećenost čovjeka koji istinski voli svoj grad, svoju zajednicu, porijeklo i kulturu i želi da je oživi. Zamislite šta je vizija i šta je ljubav. Ne tržni centar, ne asfaltiranje prirode, modernizacija sela i neplanska staklena gradnja, već muzej(i), umjetnost, kultura...
Pored obilaska prostora i noćenja, u ponudi je i široka ponuda drugih aktivnosti, kao što su dnevne kulinarske demonstracije i radionice, muzičke i plesne radionice sa fokusom na lokalnim i izvornim pjesmama i pričama, ali i onim klasičnim, opštepoznatim, pa edukativne radionice o zanatima, o jezicima, dijalektima, tu je Festival tradicionalnih dječijih igara, festival uspjelih usjeva i slično... Za sve generacije raznovrstan sadržaj.
Svakog ljeta muzej je domaćin raznim kulturno-umjetničkim događajima, ali i manifestacijama i festivalima koji predstavljaju svakodnevne aktivnosti mještana sela. Možda je malo ko, a možda i svaki od čitalaca, imao priliku da nekada vidi cijeli proces od žetve do vršidbe pšenice i mljevenja u mlinu... Upravo to je bilo na repertoaru ovogodišnje manifestacije koja je na imanju okupila lokalno stanovništvo, turiste, umjetnike... Istog dana, kad i proces žetve upriličen je i fantastičan koncert ansambla Nacionalne opere u Istanbulu i svjetski poznate pijanistkinje Gulsin Onaj.
Zamislite samo ansambl koji nastupa na bini smještenoj nasred livade sa suvom travom iznad koljena dok se njihovi moćni baritoni i soprani sudaraju se sa oblacima i šire miljama dalje... A u publici na istim stolicama sjede i seljani i turisti i vlasnici ovog muzeja, kao i novinari, kolege umjetnici, djeca kojoj niko ne brani da priđu bini, odrasli koji se ne ustručavaju da osmotre klavir sa svih strana, a publika aplauzom prati poznate operske arije svjetske baštine... Neopisivo. Od smiraja dana u 17 časova do zalaska sunca i večeri, da bi se nakon ukusnog obroka i malo odmora druženje nastavilo uz vatru, jer noći su hladne u crnomorskoj oblasti...
Zamislite grad čiji su pokretači života muzeji. Zamislite grad koji razmjenjuje energiju u odnosu na različite muzeje koji su osnovani i otvoreni, svaki u želji da podstakne širenje svijesti, povratak selu i tradiciji, promociji prirode i ruralnih ljepota, očuvanju duha i kulturnog nasljeđa, a kroz sve to podstičući aktivizam, umjetnost, preduzetništvo, obrazovanje... Zamislite nastup najpoznatije aktuelne pijanistkinje na polju pod vedrim avgustovskim nebom... I zamislite osnivače svih tih zbivanja koji ne razmišljaju o novcu, već o dobru publike, prisutnih, građana...
Opčinjava okruženje koje opominje na ljepotu planete kojom linearno koračamo podsjećajući na blaga vrijedna podneblja koja su nerijetko i omalovažena i zanemarena. Kao da nije dovoljno, dodatno je tu i gostoprimstvo ovog muzeja, ali i kompletnog područja koje čini da se osjećate kao da ste u posjeti bliskim rođacima. Kvalitetom ponude slika se zaokružuje i čini kompletnom, dok ljubaznost i gostoprimstvo Kenana Javuza i kompletne njegove porodice, od majke, supruge, sinova, pa do tima ljudi koji su zaposleni u muzeju, bilo kao kustosi ili ugostitelji, pružaju veliku životnu lekciju o bogatstvu, ljubavi, sreći, misiji, zajedništvu.
Keramičke pločice uzidane u blokove dvorca Bajburta
Dvorac Bajburta, iliti njegovi ostaci, zidine, kule, nalazi se na obaveznoj ruti između Baksija i Kenan Javuz muzeja. Zauzima komandnu poziciju, gordo i stameno se uzdiže i čuva grad pružajuči fantastičan pogled na Bajburt, na njegov urbani, ali i ruralni predio, kao i na rijeku Čoruk koja ga obmotava kao da ga grli i štiti.
Datira iz perioda srednjeg vijeka, a vjeruje se da su njime vladali Rimljani, Bizantinci i Arapi, prije nego što su ga zauzeli Turci. Zamak je kao i mnogi u Turskoj dosta sličan i nekima koji su nakon turske vlasti ostali kao nasljeđe u drugim državama. A pošto sam iz Nikšića prvo mi na pamet pada Bedem, stamena tvrđava Onogošt oko koje je grad izgrađen i formiran, pa tako Stara varoš bila centar života i vibracija.
Poput nasukanog broda na uzdignutom brdu iznad grada, baš kao i nikšićki Bedem, sa odličnom pozicijom i taktičkim položajem dvorac, zamak Bajburta, i da -danas, poput visokog zida koji ograđuje carstvo, predstavlja granice velikog unutrašnjeg prostora koji je nekada davno bilo sjedište stanovništva iz visokog društvenog staleža.
Mnogi ovaj zamak smatraju najatraktivnijim dijelom grada Bajburta. Nosi mnogo zanimljivosti i svjedoči raznim vremenima i vjetrovima. Uzdignuti zaštitnik grada koristi prednost položaja, a ono što posebno impresionira je nešto što je teško primijetiti dok se zidinama ne približite. Naime, dvorac je karakterističan po mnoštvu ukrasnih pločica karakterističnih dezena, paterna u tirkiznoj, ljubičastoj, nebeskoplavoj i zelenoj boji. Keramičke pločice pravilnog oblika, pažljivo raspoređene određenim redom, savršeno snažno popunjavaju mjesta u duplim blokovima. Prva ideja je da su nekada te pločice služile da popune praznine u zidu, eventualno da zatvore puškarnice, najbanalnija zamisao bila bi estetska. No, keramičke pločice prelijepih dezena uklesane su u zidine dvorca i njihova namjena impresionira. Proračunato postavljene keramičke pločice raspoređene su tako da sve zajedno, odbijajući sunčevu svjetlost, zaslijepe neprijatelje koji dolaze ili pak prelamanjem svjetlosti učine da se u dolasku postojanje visokog dvorca donekle i zamaskira.
Jedan od najznačajnijih osmanskih putopisaca, Evlija Čelebija posjetio je dvorac 1647. godine i zapisao da se u njemu nalazi kvart od 300 kuća i džamija. Kada ostavite podnožje za sobom, a pristup je relativno lak ili težak, zavisi od toga kako gledate, energija i huk stopa i poteza napravljenih tim stazama od davnina do danas odliježe u svakom od napravljenih koraka...
Dvorcu se možete približiti automobilom, kombijem, pa i autobusom, ali ćete svoje vozilo parkirati u podnožju i dalje nastaviti pješke... Dodirujući zidine primijetićete da je materijal gradnje drugačiji, nije klasična kamenita tvrđava. Kada prođete prvu i glavnu kapiju, tada vam se otvara vidik i pogled na grad unutar grada, grad iznad grada, grad.
Neki možda i neće biti raspoloženi ili u mogućnosti da se penju skroz do vrha, ali ko može, bilo bi šteta da to ne napravi. Pritom, gledajući Bajburt sa obje strane dvorca i kroz visoke kule, tek tada ćete doživjeti metež koju ovaj dvorac nosi i pruža. Zakoračićete u originalni zamak, šetati istorijom, gledati ka budućnosti, svjedočiti fascinantnoj arhitekturi i osjetiti se kao na tronu, usred zamka. Ulaz je besplatan, a iskustvo nenaplativo!
Iskrenost, autentičnost i jednostavnost u osnovi rada
Etnografski muzej Kenan Javuz je porodična neprofitna organizacija sa sjedištem u Bajburtu, u Turskoj. Sa ciljem da sačuva i oživi materijalno i nematerijalno kulturno nasljeđe Bajburta, osnivači i domaćini Muzeja svojim posjetiocima nude interaktivna iskustva koja su osmišljena u saradnji sa lokalnom zajednicom, na obostrani interes. Troškove izgradnje i održavanja muzeja finansira osnivač Kenan Javuz, uz doprinos od novca koji plaćaju posjetioci.
Svjestan da je ekonomski razvoj neophodan kako bi se predstavio turistički potencijaln ovog mjesta, bogato nasljeđe, ugostiteljski užitak, Kenan Javuz sa svojom porodicom radi na otvaranju novih radnih mjesta, edukaciji i zapošljavanju mještana.
Njegova dostignuća prepoznata su i na svjetskom nivou, čemu, pored posjećenosti, svjedoči i to što je muzej laureat nagrade Evropskog muzeja godine (EMIA) “Stiletto” za 2021. godinu, a koja se smatra Oskarom u kategoriji muzeja. Nagrada se dodjeljuje u znak zahvalnosti za izvrsnost muzeja koji rade sa lokalnom zajednicom.
”Etnografskom muzeju Kenan Javuz dodijeljena je nagrada ‘Stiletto’ za izvođenje uspješnih i primjernih projekata za promovisanje oživljavanja društvenog i ekonomskog života, potencirajući problem imigracije usljed dramatičnih društveno-ekonomskih transformacija u prošlom vijeku. Na dnevni red stavlja prikaz života i prenošenje istorijskog i kulturnog nasljeđa regiona, doprinoseći društveno-ekonomskom životu zajednice. Muzej je uspio da pronađe kreativne načine da oživi materijalno i nematerijalno nasljeđe regiona Bajburt i da podrži svjesni povratak lokalnim korijenima, a uprkos tome što je mlad muzej, svakako je zaslužio da dobije tako značajno priznanje”, navodi se u saopštenju.
Nakon dobijanja priznanja, porodica Javuz je napomenula da su iskrenost, autentičnost i jednostavnost u osnovi njihovog rada. Napominju da uvijek nastavljaju da zadiru dublje u kulturne vrijednosti regiona Bajburt, kazali su...
”Osvojivši nagradu Silletto, sada ćemo moći dodatno da jačamo našu institucionalnu strukturu i dobijemo možda i veću podršku javnosti. Naše poruke će biti isporučene efikasnije, a uticaj koji želimo da ostvarimo na lokalnom nivou biće podržan ovim divnim međunarodnim priznanjem koje smo dobili”, istakli su dobitnici nagrade prilikom onlajn ceremonije.
Etnografski muzej preuzeo je širi društvenu i kulturnu misiju za zajednicu Bajburt, a sve kroz izražene napore, ali u želji da svima predstavi jedinstvo i bogatstvo regiona.
U kontekstu jedinstva, ovog septembra su na drvenom plafonu biblioteke urezana imena svih jermenskih sela koja su pretvorena u turska, nakon osnivanja Republike Turske. To su uradili iz poštovanja prema svim entitetima, nacijama, korijenima, s obzirom na to da je stanovništvo Bajburta do Prvog svjetskog rata bilo uglavnom jermensko i romsko. Oni takođe i podržavaju restauraciju mnogih istorijskih mjesta, bez obzira na etničku pripadnost ili porijeklo.
( Jelena Kontić )