NEKO DRUGI
Antifašistički front žena 2.0
Prvi i posljednji put kad su žene na ovim prostorima bile ozbiljan politički faktor i društveni subjekt dogodio se u Narodnooslobodilačkoj borbi, u kojoj je ta važnost istaknuta i osnivanjem Antifašističkog fronta žena u Bosanskom Petrovcu krajem 1942.
Nekako se potrefilo da se istih dana u kojima sam se za potrebe nove knjige bavio Radojkom Lakić, Nadom Štark, Nadom Dimić i ostalim heroinama partizanskog otpora i antifašističke borbe, dogodilo još jedno ubojstvo žene, ovog puta u Bihaću. Koje je samo nastavilo crni niz femicida, njih više od šezdeset u posljednjih pet godina u Bosni i Hercegovini, kako navode organizatorice prosvjednih okupljanja diljem zemlje pod zajedničkim motom “Naš bol je vaš sram”.
Ne znači ništa
Pa kakve veze ima priča o partizankama i njihovom stradanju s recentnim femicidom i najavljenim prosvjedima? A već kod tog pitanja, odnosno činjenice da će ga solidan broj čitatelja postaviti samima sebi, jasno je da itekako ima. Prvi i zadnji put kad su žene na ovim prostorima bile ozbiljan politički faktor i društveni subjekt dogodio se u Narodnooslobodilačkoj borbi, u kojoj je ta važnost istaknuta i osnivanjem Antifašističkog fronta žena u Bosanskom Petrovcu krajem 1942. godine.
Sljedećih jedanaest godina, dok se AFŽ nije samoukinuo, predstavljalo je vrijeme poleta i zakonskog izjednačavanja žena i muškaraca, a onda se sve lagano vratilo onom dobro nam poznatom patrijarhatu koji se čak i najbolje pokazao u momentu kad je Milka Planinc, kao prva žena postavljena za premijerku Jugoslavije, to postala u momentu potpunog kolapsa ekonomije i generalnog rasula u zemlji. Odnosno kada nitko drugi to nije želio. No, i ovdje ima jedan trik. To što su se pojedine žene formalno našle na nekim od najviših pozicija u vlastitoj zemlji, realno ne predstavlja ništa u odnosu na cjelinu društvenih odnosa. Pa čak više ni na simboličnoj razini, za što je dovoljno konzultirati slučaj Ane Brnabić i svega što je pratilo nedavni beogradski Europride.
Dakle, to što je u Srbiji žena premijerka, što je to u Hrvatskoj već bila Jadranka Kosor, a predsjednica je bila Kolinda Grabar Kitarović, kao ni to što je Željka Cvijanović ušla u Predsjedništvo Bosne i Hercegovine, što nije nemoguće da na predsjedničku fotelju u RS-u zasjedne Jelena Trivić, što je Borjana Krišto nosila kandidaturu HDZ-a ili što se Sebija Izetbegović ispostavila kao jedna od najvažnijih političkih figura u zemlji, za promjenu društvene atmosfere, uopće imenovanje femicida tim imenom, primjenu Istanbulske konvencije i drugačiju sudsku praksu prema nasilju nad ženama nije značilo, niti znači išta.
Pitanje femicida i uopće dokidanja patrijarhata kao općeprihvaćene prakse življenja mora ponuditi odgovor na tri pitanja. Prvo i najteže, koje nikako ne može biti uskoro riješeno je pitanje naslijeđenih obrazaca ponašanja, kojima se nitko nikad nije ozbiljno politički bavio, s izuzetkom kratkog ranije spomenutog perioda. Drugo se odnosi na pravosudnu i zakonsku regulaciju ovih pitanja koja su pobrojana u proglasu s pozivom na prosvjede i to jeste čak i relativno jednostavno rješivo, pa i nije nemoguće da se uskoro i dogodi. No, to nas dovodi do trećeg i najvažnijeg o čemu svi u ovom društvu šute, a to je činjenica da je kompletno bosanskohercegovačko društvo, u sva tri konstitutivna konteksta, snažno klerikalizirano, a da nijedna od velikih vjerskih zajednica ne promatra ženu suštinski izvan uloge majke i domaćice.
Samo početak ili...
Drugim riječima, pitanje femicida i položaja žena u društvu jeste eminentno političko pitanje i kao takvo ga i treba postaviti, jer bez dekonstrukcije klerikalne stvarnosti i snažne uloge vjerskih zajednica u političkom životu zemlje, sve zakonske izmjene čak i da budu usvojene, neće ništa istinski promijeniti. Ili trećim riječima, odavno su se stekli uvjeti za osnivanje Antifašističkog fronta žena 2.0 i kad bi ovdje postojale ozbiljne političke organizacije kojima nije do populizma i skupljanja glasova na manipulaciji strahovima ljudi, povele bi političku borbu za stvarnu građansku državu upravo na ovom pitanju. Jer nje nema, niti će je ikad biti, ako nije utemeljena na jednakosti muškaraca i žena i ukoliko nije suštinski sekularna i progresivna. Početne rečenice koje pozivaju na prosvjed: Mi žene Bosne i Hercegovine, ujedinjene i solidarne, daju nadu već korištenjem potisnutih pojmova, ali to može biti samo početak. Ili će biti jednokratno i uzalud.
( Dragan Markovina )