Dijelile ručak, a danas i život
Radmila Bigović već tri godine svakodnevno vodi računa o nepokretnoj komšinici Olgi Krivokapić, do koje pješači po snijegu i ledu, kiši, vjetru...
Pokušali smo zimus da stignemo da bake Olge Krivokapić koja živi u cuckom selu Rokoči. Snijeg i led nijesu nam dozvolili, pa smo posjetu odložili za neka, vremenski, bolja vremena.
Istina, prekaljenim humanistima iz Crvenog krsta, Goranu Damjanoviću i Draganu Nikoliću, ni tada nije smetalo da dva sata gaze po snijegu i ledu i dođu da bake Olge, ali potpisnica ovih redova “hrabro” je odlučila da sačeka da okopni.
Goran i Dragan su ubrzo otišli do nje, a nas troje smo je zajedno obišli prije nekoliko dana. Ovoga puta, moram priznati, nijesam otišla zbog vremešne Olge, starice koja je u maju napunila 93 godine, već zbog tri decenije mlađe Radmile Bigović, iz nikšićkog sela Jabuke, žene o čijoj se humanosti i dobroti priča ne samo u tom kraju, nego i dalje.
”Moraš je upoznati. Svakoga dana po tri puta ide kod Olge, kuva joj, sprema, čisti, noći kod nje. I ništa joj nije teško. A tek da vidiš put kojim mora preći - velika strana, šuma okolo, divljači ne fali. I samo da znaš da joj Olga nije nikakav rod”, tako su mi Radmilu predstavili humanisti iz Crvenog krsta.
Rekli su i više nego što je dovoljno da poželim da je upoznam, da joj stisnem ruku i kažem “hvala” - zbog ljudskosti, empatije, zbog čovječnosti.
Dok se vozimo izuzetno lošim makadamskim putem, razmišljam o Radmili - ni terenskim automobilom nije lako doći do Olge, a ne pješke. O zimskim uslovima, hladnim danima i još hladnijim noćima, o dubokom sniježnom pokrivaču, tragovima divljači i šuštanju drveća koje zna i da uplaši, o tamnim noćima, o kiši sa jakim vjetrom... i ne razmišljam. Teško je nešto takvo dočarati.
Kad smo stigli do bake Olge ispred kuće nas je dočekala Radmila sa osmijehom dobrodošlice i tugom u očima koju bi htjela da sakrije.
”Jeste li mogli? Dobro došli vi nama. Izvolite naprijed, Olga vas očekuje”, kaže Radmila kojoj crnina ne može da ubije sve tople boje ljudskosti na licu.
Drugovanje traje skoro pet decenija
Obradovala se Olga gostima, posebno starim prijateljima Goranu i Draganu koji je obiđu i kojima ni snijeg ni led ne smetaju da dođu do nje.
Olga od 1985. godine, od kada joj je umro suprug Pero, živi sama, a od prije tri godine je nepokretna.
”Bogami sam slabo, a nije mi ni čudo - ipak sam ja 1929. godište. Rođena sam oko sredine maja. Slabog sam zdravlja. Na noge nikud evo skoro tri godine. Ne gledam ni sunca, ni mjeseca. Bez Radmile mi nema života. Nikud s kreveta ne mogu nego me ona skine. Na vrata nijesam izlazila, bez da me ona iznese, a strah me da me nosi. Teško bi se našlo neko dijete da radi oko roditelja, koliko ona radi oko mene. Hoće kući, hoće ovamo, ne zna gdje će prije, a sve stiže. Opet joj daleko doći dovde, a posebno zimi. Nije joj lako, ali se ne žali”, priča baka Olga dok Radmila s nježnošću gleda komšinicu s kojom druguje skoro pet decenija.
”U decembru će biti pune tri godine od kako vodim računa o njoj. Bilo mi je žao. Od kada sam došla u Bigoviće, ima 45-46 godina, s njom sam vazda lijepo živjela. Vazda sam došla kod nje, s njom popila kafu, posiđela, popričale, ručale. Žao mi je bilo. Sve sam mislila ogriješiću se da se ne primim da joj dam kap vode, ne pripazim je. Ujutro odem kući, pa kod nje dođem oko podne, opet se vratim kući i kada sve namirim, bude to i devet-devet i po uveče, krenem od kuće kod Olge gdje i noćim”, prepričava Radmila kako joj dani, evo tri godine, teku.
Preči komšija no brat
A nije da kući nema posla, ali, kako kaže, tako je odlučila.
”Imam skoro 70 brava, dvije krave i konja. Čuva ih muž. Djeca mi uvijek kažu - majko nemoj se ogriješiti, primila si se. To im je jedina riječ. S njom sam dosta vremena provela i popile smo zajedno dosta kafa. Znala je da skuva ručak i da me čeka da dođem da zajedno ručamo. Ne kaže se zalud da je sprečniji komšija, đe je sreće, nego brat. Muka neka, evo ti komšije odma’. Dok brat dođe može čeljade da bude mrtvo. Ne bih nikada nikoga pustila u komšiluku, ko je sam i nemoćan, a da mu ne pomognem”.
Od njene do Olgine kuće je oko dva kilometra, a kakav je put najbolje govori koliko vremena ostavi u pješačenju.
”Zimi, kad zamete snijeg, treba mi sat i po do kuće jer je teško gaziti. Kad nije zima ostavim sat dok dođem, jer mi je sve uzastranu. Imala sam četiri operacije svega i svačega, imam šećer i štitnu. Muž me isprati uveče, pa me opet izjutra sretne kada krenem”.
”Daj im rakiju i skuvaj im kavu”, prekida je baka Olga.
Uvijek su kuće Krivokapića i Bigovića bile domaćinske, a njih dvije nijesu navikle da goste lijepo ne dočekaju.
”Kuvam, perem, čistim, kupam je. Ništa mi nije teško, kad sam se primila, da radim oko nje. Teško mi je samo palo ovo kad mi se desilo, kad su mi unuk i sinova đevojka poginuli. Nijesam mogla u dan da dolazim, jer nam je kuća stalno bila puna, ali sam i tada svako veče došla i noćila s njom jer nije imao ko da me zamijeni, a morala sam doći. Greota je. E tad mi je teško palo što nije imao ko da me pošalje sedam-osam dana, nego sam morala i iz kapele i s groba unuku da ovdje dođem. E to mi je baš teško palo. A drugo mi ništa teško nije oko nje, da se zakunem”, jedva zadržavajući suze priča Radmila.
Ima šestoro djece - tri kćerke i isto toliko sinova. Olgin đeveričić je svakog mjeseca novčano časti, ali ne postoji novac kojim se može platiti njena humanost, ljudskost, njena pažnja. Znaju to mnogi, a posebno baka Olga.
”Ko je mogao misliti da ću ove godine dočekati. Muka je pomisliti koliko godina imam, a ne ih prebroditi vazda u patnji. Teško je ovdje kada snijeg napada. Da nas pazi Bog sa drugijem kao sa snijegom, ne bi nas bogatijih bilo. Ne pitaj me - propala sam, ne samo što ne mogu na noge, nego od sveg života. Ali, kad Radmila zovne s vrata, sunce me ogrije”, reče starica umjesto pozdrava.
A njeno “sunce” nas isprati s nadom da ćemo ponovo doći, jer im razgovor najviše fali.
”Dođu nam iz Crvenog krsta i dosta nam njihov dolazak znači. Posebno zimus kad su došli pješke. Nema niko da progovori s nama, samoća je. Dan i nekako prođe, ali kad se uveče zatvorim među ova četiri zida s njom, vjeruj mi da mi teško pad noć. Ali, tu sam, uz nju. Grijeh je ne pomoći”.
A grijeh je i ne napisati koji redak o Radmilinoj plemenitosti.
( Svetlana Mandić )