Jurnjava za životom preko mreža i telefona nam uzima dušu
Rediteljka i scenaristkinja Ana Đorđević specijalno za CNP napisala je novu verziju, svoje drame “Crna kutija”, nastale po uzoru na film “Savršeni stranci”, a nazvanu Bladi mun. Radnju je smjestila u crnogorskom miljeu, sa donekle izmijenjenim odnosima, produbljenim sukobima i sa dodatim još jednim licem - Sunčicom
Skoro svaka od bivših jugoslovenskih republika u jednom od svojih pozorišta ima predstavu “Crna kutija”, koja je u Crnogorskom narodnom pozorištu postavljena prethodne sezone. Rediteljka i scenaristkinja Ana Đorđević specijalno za CNP napisala je novu verziju, svoje drame “Crna kutija”, nastale po uzoru na film “Savršeni stranci”, a nazvanu Bladi mun. Radnju je smjestila u crnogorskom miljeu, sa donekle izmijenjenim odnosima, produbljenim sukobima i sa dodatim još jednim licem - Sunčicom. Ova uloga povjerena je crnogorskoj glumici Branki Otašević.
Ovim povodom Vijesti će sjutra imati nagradnu akciju podjele ulaznica.
Inače, u sklopu oktobarskog programa CNP-a, Bladi mun će se igrati sva puta. Prvo igranje zakazano je za srijedu 19. oktobar, a svi oni koji propuste ovaj termin istu mogu pogledati i naredne sedmice, tačnije u ponedjeljak 24. oktobra. U saradnji sa CNP-om, portal Vijesti nagradiće dva naša čitaoca sa po dvije karte za predstavu koja će biti odigrana ove sedmice.
U predstavi, pored Branke igraju i Sanja Vujisić, Nikola Perišić, Kristina Stevović Obradović, Aleksandar Gavranić, Filip Đuretić, Maša Božović i Stevan Vuković.
O tome, kako je bilo donijeti novi lik u koliko je slična sa Sunčicom, priča Branka Otašević....
Iako je predstava Bladi mun (Crna kutija) postavljena u gotovo svim pozorištima u regionu, lik koji si ti dobila pisan je isključivo za ovu postavku. Je li ti zbog toga bilo lakše da isti doneseš?
Ne, baš zbog toga je bilo teže, jer sam prva i velika je odgovornost, a upravo zbog dodatog lika koji je upravo ovo što jeste sam i prihvatila da igram. Ana je znala da sam ja Sunčica i dan-danas je ta uloga nešto što me obilježilo.
Sunčica je potpuno drugačija od ostatka društva, i pokušava da se uklopi iako ima potpuno drugačija interesovanja. U predstavi sve ono o čemu priča, ostali izvrću ruglu. Zašto su ljudi poput Sunčice uvijek u društvu osobe na kojima se liječe frustracije?
Sunčica jednostavno nije IN, uvijek su OUT ljudi koji žive dušom, idu istom i kažu šta misle. Ne vole filtere ni životne, ni telefonske, niti išta nalik sakrivanju istine, uljepšavanju laži... To su ljudi koji samo znaju da vole, da daju sebe i da su tu kad treba i nekad ne, ali empatija ih ubija.
To su ljudi kojima se smiju, jer nije lako u očima tih ljudi koji stoje iza svakog svog poteza i bez ikakvog ustručavanja kažu sve - ko su, šta žele, šta bi radili, gdje su bili, jer onda tada, u tim očima tih ljudi vide sebe, svoju laz koju žive i nemoćni su, i iz nemoći najlakše je ismijavati Sunčice, drati se na njih, histerisati okolo... Ali, Sunčica je rijetkost, Sunce koje mrak društva jede, bojim se da će brzo pomračenje.
Gledali smo te u raznim ulogama, ali nikad nijesi igrala nesigurnu ženu. S obzirom na to da glumac uvijek treba da se poveže sa ulogom, koja je to nit koja je povezala tebe i nju?
Ne bih se slozila sa vama. Igrala jesam razne uloge, i svaka žena je žena koja ima bol, i nesigurnosti, sudbine ohole. Sunčica je uloga najbliža meni, mom habitusu, možda smo se zato tako razumjele. Duša nas je spojila i ona knedla da pomognete, koja vas guši kad vas boli nepravda.
U predstavi su sjajno oslikana današnja “prijateljstva”, ali i način na koji živimo. Koliko nas je primijenila zavisnost od telefona i potreba da sebe, a za to su krive uglavnom društvene mreže, predstavimo na način na koji želimo da nas ljudi vide, a ne onakve kakvi jesmo?
Telefoni i društvene mreže su nam ubili zadnje niti nas, grickaju nas danima i hajde da kažem da će nas vrlo brzo dokrajčiti, ako nas umjetnost ne spasi i ljudi nalik Sunčici. Nemamo nas, nemamo naše misli, naše lice, oči, usne, kilažu... Sve je nametnuto, imamo viđen život koji ganjamo - tuđi život, tuđe nestvarne oči, lica i obrazi iscrtani... Na šta ličimo? Kako jedemo, šta jedemo, kako živimo, kakav je enterijer, eksterijer, kuda idemo, šta lovimo i gdje stižemo? Ja vam kažem - nigdje. Bićemo sve više usamljeni sa iskrivljenim osmijehom, jer nam jurnjava za životom preko mreža i telefona uzima dušu.
Kako ti gledaš na predstavu Bladi mun, zašto je za tebe posebna i zašto publika treba da je pogleda?
Obožavam Bladi mun, Anu koja mi je dala Sunčicu, koja je stvorila, i nas koji živimo radost igre igrajući je. Obožavam nas tamo koji igramo i taj odnos koji imamo na sceni kada dišemo svi kao jedan, to je rijetkost. Bladi mun je osmijeh. Bladi mun je život.
( Marija Vasić )