ZAPISI SA UŠĆA
Retimno - bašta puna nara
Rado putujem na preporuku. Ako se nekom oči zažare kada spomene neko mjesto, želim da saznam zašto. Retimno se - kad smo već na Kritu - ugurao na listu prioriteta, jer ga je jedna Nišlijka spominjala kao parče raja
Od Hanije do Retimna vožnja traje sat vremena. Kritski vozač melje bez prestanka u svoj spikerfon, ali jutro je besprekorno vedro, pa ništa ne može pokvariti izletničko raspoloženje. Autobus nas je istovario oko devet sati, ispred nas je fudbalski stadion, lijevo od njega more, a iza tvrđava. Instinkt bi nam rekao da bi trebalo ići uz more. Srećom postoje elektronske mape. Savijamo desno iza igrališta, idemo običnom ulicom ali sa naše lijeve strane odjednom počinu da iskrsavaju starogradski sokaci. Skrećemo kod Velike kapije u centar. Danas je Grci zovu Megali porta, a Mletačka Republika koja ju je izgradila kao dio bedema dala joj je naziv Porta Guora. Nije mnogo ostalo od gradskih zidina. Retimno se polako budi. I nama je potrebna kafa. Naći ćemo je u samom centru, u kafeu Brew Your Mind - nije loše, ako se prevede kao „skrčkaj svoj um“. I tako ćemo ritualno onjušiti grad. Piješ odličan tamni napitak, preko ruba šolje gledaš trgovce kako otvaraju radnje i dovikuju se, poznanici ćaskaju na ulici. Stigli smo.
Mada su u doba Minojaca svu slavu pobrali susjedni, veći gradovi, Iraklio sa Knososom i Hanija, Retimno je takođe bio dovoljno samosvjesna varoš pa je kovao sopstveni novac. Na jednom novčiću bili su prikazani delfini - ti su se pametni morski sisari nekoliko hiljada godina kasnije preselili sa novčića na gradsku zastavu.
Rabija Evmanija
U ovom gradu su rođeni značajni ljudi. Emanuil Cuderos je predvodio grčku vladu u egzilu za vrijeme Drugog svjetskog rata. Atanasije III carigradski patrijarh u 17. vijeku rođen je takođe u Retimni pod svjetovnim imenom Aleksije Patelarije. Bilo je tu i slikara čuvene kritske škole i pjesnika, ali po moći koja je bila plod moćne ljepote, nenadmašna je Evmanija Vorija. Rođena je 1642. jedni kažu u mletačkoj, a drugi u grčkoj porodici. U turskom pohodu na Retimno 1645. djevojčica Evmanija je kao plijen odvedena u Istanbul i tamo je odgajana u haremu. Kao djevojka je zapala za oko sultanu Mehmedu IV. Rodila mu je šestoro djece, od kojih su dva sina bili sultani. Kažu da je poslala svilen gajtan u odaje jednoj novoj sultanovoj miljenici - pa ta druga nesrećnica nije dočekala jutro. Za vrijeme vladavine sina Mustafe ova Krićanka je bila najmoćnija žena Otomanskog carstva. Skoro da zaboravim: Evamanija Vorija se u svom drugom životu zvala Haseki Emetulah Rabija Gulnuš. Njen rodni grad je ionako u naredna dva i po vijeka bio u njenoj carevini.
Forteca: slikar i pozorište
U vizantijsko vrijeme se brijeg na kojem je izgrađena tvrđava zvao Paleokastro - Staro utvrđenje. Nepouzdane hronike iz antičkih vremena pominju Apolonov hram i Artemidino svetilište. Ono što je sigurno - utvrđenju je moćnu strukturu i značaj, kao uostalom i cijelom gradu, dala mletačka vladavina od početka 13. do sredine 17. vijeka. Utvrđenje su gradili 17 godina. Kažu da je u gradnji učestvovalo preko 100 000 ljudi i preko 40 000 životinja. Po tome zaključujem da su magarci tih 17 godina živjeli manje naporno od Retimnjana. Kada je 1590. bila završena, Forteca se mogla podičiti statusom najvećeg kritskog utvrđenja.
Iz centra Retimna penjem se ulicom uz brijeg koji sa obje strane nudi lokale sa baštama u hladu. Osvrnem se i vidim da je ovdje, na visini, stanovala moć, a dolje, u gradu, njena logistika. Pored ulaza koji se naplaćuje četiri eura - čupavi sjedobradi čovjek svira saksofon. Zagledan je u tačku koju samo on vidi. Uđem u tvrđavu i pažnju mi odmah privuče izložba u kamenim prostorijama s desne strane. Umjetnik Stavros Jakumidis ima paletu boja koje oslovljavaju neku mediteransku žicu u meni. On je tu, radi za jednim velikim stolom i rado razgovara sa publikom. Kaže da njegovo majstorsko djelo ispred kojeg stoji (na njemu u lijepom haosu prepoznajem i Minotaura) košta 5 000 eura. Da imam te pare bio bih kupac za ovu sliku. Umjesto toga fotografišem Stavrosa i njegovo glavno djelo. On rado pozira, odličan je u marketingu.
Na tvrđavi su napravili i binu na otvorenom, vrstu neoantičkog pozorišta. Iz nekog razloga tu sam sjeo i uživao u odsustvu glumaca i publike, maske i hora. Dovoljno mi je bilo da gledam predstavu koju je pravila igra sunčevih zraka sa sjenkama velikih krošnji drveća.
Sa tvrđave se najbolje vidi grad. Možda se i najbolje razumije njegova istorija. Egejsko more je skoro nestvarno plavo. Kamen puškarnica kao blještav okvir za sliku.
Kad god bi joj u hram ušao
Na mjestu gdje su Mleci ostavili biskupsku crkvu Svetog Nikole, u slavu sultana Ibrahima zvanog Ludi, napravljena je džamija. Crkvena građevina natkrivena je kupolom, a tamo gdje je bio mihrab, niša okrenuta prema Meki, sada postoji jedini sačuvani zapis iz Kurana: Kad god bi joj Zekerijja u hram ušao… Taj dio ajeta iz 37. sure je na prvi pogled misteriozan. Kome, njoj? Mariji, Isusovoj majci, koja je u Kuranu Merjema, a Zekerija je biblijski Zaharija, otac Jovana Krstitelja. Nije li ovo osmansko ukazivanje na Isusovu majku bilo svjesna kopča između onoga što je bila crkva i onoga što će biti džamija? Ne znam. Kupola je lišena ukrasa. Neobičan mir u bivšoj crkvi i bivšoj džamiji. Koja je sada tek lijepa ljuštura za vjekove koji se ispred mene u plesu sjenki talože.
Vraćam se drugim putem, obilazim sjenovite prolaze ispod čempresa, još jednom gledam Retimnu. Moje korake između kamenja i mora, između kaktusa i čempresa, odozdo prati zvuk saksofona. Otegnuta improvizacija koja kao da koristi ritam udaranja talasa o stijene. Prije nego što sam izašao, vidio sam gomilu đuladi, naslaganih na jednom platou. Neiskorišćena municija prethodnih vjekova, lišena svrhe. Njemački tinejdžeri pokušavaju đonom skupih patika da gurnu jedno đule, ali ono je preteško za simulaciju fudbalskog gega. Odustaju i odlaze.
Iza kapije saksofonista još uvijek svira. Pamtiću ovu tvrđavu kao jedno od najljepših bivših vojnih kompleksa koje sam vidio. I pamtiću ga po svirci ovog čovjeka. Dao sam mu euro i produžio dolje, u stari grad.
Kroz krvotok varoši
A grad je ljepši od fotošopom nalickanih turističkih prospekata. Splet uličica, vreva. Najprije nailazimo na Petihaki trg. Na jednoj strani je Rimondijeva česma na kojoj glave lavova rigaju vodu. Za trenutak ste potpuno u mletačkom filmu, sunce, arhitektura, atmosfera. A nekoliko koraka dalje nalazi se Gazi Husejinova džamija. Ona je najprije bila mletačka crkva posvećena Mariji, potom avgustinski manastir, da bi turski osvajač Husejin paša građevinu pretvorio u džamiju. Danas je ona kulturni centar i koncertni prostor.
U švrljanju gradom vidimo dvorišta sa grmovima nara otežanim od ploda, crkvice, lokale sa lijepim enterijerima, zanatske radnje u kojima se ne prodaje kineski treš kao u mnogim mjestima sjeverne Grčke, već predmeti domaće radinosti.
Izlazimo na obalu kod venecijanske luke. Kritski gradovi su upravo zbog ovih, naizgled suprotstavljenih slojeva, izuzetno zanimljivi - antičko-vizantijsko-grčka estetika, uklopljena u venecijanski i orijentalni smisao za lijepo. U luci dominira Venecija.
Kritske đakonije
Ponovo skrećemo ka centru grada, i skoro izgubljeni u sokacima naiđemo na mjesto koje nam je bilo suđeno za naredna dva sata - taverna Gospođa Marija. Na raskršću dvaju uličica lokal izgleda kao kućica za lutke. Vino domaće, kritsko. I sve kako treba. Posle vidim na internetu da lokal mnogi hvale ali poneko i kudi. Mi smo bili oni srećnici kojima se sve dopalo. Miran razgovor uz vino van gužve, dobri kritski mezetluci, umjerena cijena.
Odlučili smo da prošetamo duž obale. Ovaj dio je najsličniji splitskoj Rivi. Lokal do lokala s pogledom na palmorede i more. Posle poduže šetnje svratimo na kolač u poslastičarnicu Meli. Tu nas je uz solidnu kafu razvedrio Ekmek kaimaki ice cream. Savršen orijentalni kolač sa sladoledom. Sjetio sam se da su prodavci u Istanbulu jutrom uzvikivali „Ekmek, ekmek“, noseći vruć hljeb. A onda sam se sjetio da smo na Siciliji u gradiću Ćefalu jeli sladoled u pogačici. Mediteran je čudesan i bizaran. A Krit, i u njemu Retimno, u samom su srcu te čudesno-bizarne civilizacije.
Da Đorđo vidi ovo
Ostalo je da prošetamo do plaže. Čisto da vidimo da li je Retimno zaista i sa te strane vrijedan hvale. Već se pomalo hvata sumrak, oblaci plešu na besprekornoj površini neba, šaljući sjenke po osunčanom pijesku. Nema skoro nikoga, ljudi su otišli na večeru, pa će u grad koji pali svoja svjetla i mami muzikom i mirisima.
Plaža bez ljudi - da je Đorđo de Kiriko, rodonačelnik metafizičkog slikarstva, vidio ovo mojim očima, uključio bi u svoj program praznih mediteranskih trgova i bezljudnu plažu kod Retimna.
Vraćamo se nazad bulevarom koji nas vodi pored Crkve četvorice mučenika - Osmanlije su ih pogubile 1824. Opet smo se obreli kod Velike kapije. Jutros je u pospanim ulicama bilo malo ljudi. Sada kroz kapiju osvijetljenu večernjom rasvjetom virim kao kroz ključaonicu u staro gradsko jezgro u kojem ključa život.
Kada osjetim ovako nešto nakon samo jednog dana provedenog na nekom mjestu onda nikada ne kažem zbogom, već do skorog viđenja. Tako se lakše rastajem od ljepote.
( Dragoslav Dedović (Deutsche Welle Beograd) )