Ploča u Morinju u 16 tačaka: Šta je sporno, a šta nije sporno

Šta je logor Morinj i što se tamo dešavalo?

Logor Morinj je takozvani sabirni centar u kom su bili zatočeni zarobljenici iz Hrvatske tokom agresije na Dubrovnik i Konavle. U njemu je izvršen ratni zločin - zlostavljanje zarobljenika, civila i vojnika.

Treba li postaviti ploču na tom mjestu?

Spomen-obilježjima treba obilježiti svako mjesto gdje je počinjen ratni zločin u Crnoj Gori, pa tako i logor Morinj. Obilježiti da se nikad ne bi zaboravilo i da se nikad ne bi ponovilo.

Je li do sada išta obilježavano u vezi Morinja?

Trideset godina DPS vlasti, od čega 18 godina zajedničke DPS i SDP vlasti, a tek je prošle godine ministar vanjskih poslova u Vladi Zdravka Krivokapića Đorđe Radulović, zajedno sa hrvatskim kolegama, položio vijence. Trideset godina nije bilo vijenca, a kamoli spomen-ploče.

Je li spomen-ploča u ovom obliku sporna?

Jeste, iz barem dva razloga. Zbog spornog natpisa i zbog sporne procedure postavljanja ploče.

Šta je sporno u proceduri?

Prekršen je Zakon o spomen-obilježjima jer nema saglasnosti Skupštine opštine Kotor, na čijoj se teritoriji Morinj nalazi, niti ima saglasnosti Vlade za podizanje obilježja. Za kršenje tog zakona je predviđeno od 3 do 15 godina zatvora.

Kako svoje postupanje objašnjavaju oni koji su naložili postavljanje ploče?

Prvo su pokušali da tumače samo jedan član Zakona o spomen-obilježjima kao dovoljan, ali ne i nužan uslov, a to je da imaju odobrenje vlasnika ili korisnika objekta da postave spomen-ploču. Dan kasnije su se, u odgovoru tri NVO, pozvali na Zakon o vojsci i cijeli slučaj sveli na obrazloženje da se radi o navodno vojnom materijalu u okviru vojnog objekta i da im za to nije bila potrebna bilo čija saglasnost.

Pa šta to onda znači?

Može da znači dvije stvari. Jedna je da, kako proizilazi iz naknadnih pravnih tumačenja dvojice ministara, to zapravo nije spomen-ploča (!?) jer ne potpada pod Zakon o spomen-obilježjima. Ako je tako, postavlja se pitanje zašto je u javnosti tako predstavljena, zašto je svečano otkrivena i zašto je na tu ceremoniju pozvan hrvatski državni vrh i nekadašnji zarobljenici, koji su dovedeni u zabludu da se radi o spomen-ploči. Iz spomenutog pravnog tumačenja dvojice ministara proizilazi da je postavljena spomen-ploča istog ranga kao neko oklopno vozilo ili top, čime se dodatno degradiraju žrtve ratnog zločina u Morinju.

A šta drugo može da znači?

Može da znači i to da, vodeći se logikom dvojice ministara, svako ministarstvo ili bilo koji dio vlasti, može da podiže spomen-ploče i obilježja gdje god i kako god poželi, bez konsultacija sa bilo kim.

Ima li nekih primjera u praksi?

Ima ih pregršt. Primjera radi, u Andrijevici je prije nekoliko godina, nekolicina građana, podigla spomenik Puniši Račiću, na privatnom posjedu, a isti je ubrzo uklonjen nakon reagovanja inspekcije. Naravno, ima i primjera gdje su podizani spomenici, a da nikada lokalne vlasti nisu postupile po nalogu za uklanjanje.

Šta je sporno u natpisu?

Ploča nepotpuno informiše o dešavanjima koja su dovela do formiranja logora Morinj. Republika Crna Gora je tada nesumnjivo bila učesnik napada na Dubrovnik. Neprijatna istina, neslavan podatak, ali ipak činjenica. Ovim natpisom se takođe pokušava abolirati od odgovornosti tadašnje crnogorsko rukovodstvo, što je u potpunosti suprotno porukama koje bi takva spomen-ploča trebalo da emituje, a to su kajanje i pomirenje.

Je li još nešto sporno u natpisu?

Jeste. Relativizuje se zločin, jer se kao žrtva navodi „duh i ime Crne Gore“, a tek onda namučeni ljudi koji su tu svašta doživjeli. Na taj način se zarobljenicima simbolički oduzima pravo da su isključiva žrtva, a od odgovornosti se odriče zvanična Crna Gora (koja je itekako bila odgovorna).

Je li natpis osporavan zato što piše da je sve posljedica velikosrpske agresije?

Ne, niko nije rekao jednom riječju da to ne treba da piše, već da to nije jedino što treba da piše, u pogledu odgovornosti. Dakle, radi se o klasičnom spinu.

Ko je sve osporavao taj natpis?

Natpis je osporila Jovana Kolarić iz Fonda za humanitarno pravo. Evo par citata:

„Cio događaj je udžbenički primjer kako ne treba da izgleda državno odavanje počasti žrtvama jer ono ne uključuje nedvosmisleno priznanje i prihvatanje odgovornosti, naprotiv, relativizuje ih. Crna Gora se time pridružila drugim zemljama bivše Jugoslavije u spomeničkoj relativizaciji događaja iz prošlosti.“

“Crna Gora ovom spomen-pločom nije prihvatila svoju odgovornost i nije se izvinila žrtvama. Crna Gora je ovim samoizvinjenjem kao svoju odgovornost prihvatila samo svoju navodnu naivnost i ukorila sebe zbog nje. Crna Gora se nije obraćala hrvatskim civilima i braniocima zatočenim u Morinju, obraćala se i praštala samoj sebi, a cjelokupnu odgovornost prenijela je isključivo na Srbiju. Crna Gora, koja je 2000. godine uputila izvinjenje Hrvatskoj, danas je to izvinjenje relativizovala, a odgovornost izmjestila van svojih institucija, iako je prije samo nekoliko godina isplatila odštetu bivšim zatočenicima logora Morinj. Porazno je to što sudsko priznanje ratnih zločina admirala Jokića zvuči iskrenije i otvorenije nego odavanje počasti žrtvama trideset godina kasnije.”

Osporila ga je i novinarka i aktivistkinja Ratka Jovanović-Vukotić:

“Kakvo crno vađenje na veliku Srbiju, logor u Morinju bio je dio autohtonog crnogorskog projekta čiji su izvođači okupljani pod himnom "Crnom Gorom teče Zeta, uskoro će i Neretva". Nosilac tog projekta bio je crnogorski državni vrh i za to je, po njegovom okončanju, nagrađen dvotrećinskom podrškom državljana Crne Gore. Da je krečenje te sramne prošlosti neophodno jedinom preživjelom, i bukvalno i politički, članu takvog državnog vrha - može da se razumije. Da Hrvatska na to krečenje pristaje zbog dobrosusjedskih i evroatlantskih razloga - može da se objasni. Ali da zločinačku prošlost bivšeg režima kreče antiratni aktivisti - e za to nema ni razumijevanja, ni objašnjenja, a naročito ne opravdanja. Nije te zločine počinio neko drugi "da bi se osramotili ime i duh Crne Gore", počinila ih je - Crna Gora. Niti je "Crna Gora išla u rat za ubijanje same sebe", upravo suprotno - otišla je ničim izazvana u najsramotniji i jedini okupatorski ratni pohod u svojoj četiristogodišnjoj ratnoj istoriji.”

Osporio ga je i pisac Ilija Đurović:

“Ne postoji taj pisac koji će sklepati rečenicu na spomen-ploči i učiniti da ti ljudi koji su ratovali u Bosni i Hrvatskoj, koji su granatirali Dubrovnik, isporučili Bošnjake Karadžiću, dozvolili Štrpca i logor Morinj, ne budu Crnogorci, nego tamo neki otpadnici i „velikosrpski agresori“. Ne, bili su Crnogorci, kao što su Crnogorci bili i ljudi koji su tih godina vodili crnogorsku politiku u propast, a crnogorske državljane u ratove.”

“Ovih dana na jedno od mjesta crnogorske ratne sramote okačen je pokušaj odavanja počasti, lažan jednako koliko i bezobrazan (iako je „obraz“ najskuplja crnogorska riječ)…pokušaj da se riječ „crnogorska“ sakrije iza riječi „velikosrpska“, kao i da se logor Morinj predstavi kao enklava velikosrpskog agresora na teritoriji Crne Gore, uvredljiv je i sramotan.”

“Srednji dio ploče, ispisan najkrupnijim slovima, posebna je uvreda za žrtve mučene u logoru Morinj. Prva rečenica srednjeg dijela ploče glasi: „Sjećajmo se zločina počinjenih da se osramoti ime i duh Crne Gore“. Tek onda slijedi: „Izražavamo žaljenje za sve patnje koje su proživjeli zatočeni. Da se nikada ne ponovi!“.

Na nivou znakova, to znači da su prva rečenica, najkrupnija slova i centralno mjesto na ploči rezervisani ne za realne, ljudske žrtve, nego za metaforičku žrtvu agresora, za „ime i duh Crne Gore“ koji je u tom logoru, navodno, stradao jednako koliko i mučeni Hrvati”.

Osporio ga je i glavni urednik Dubrovačkog vjesnika Jadran Kapor:

“Na ploči postavljenoj u nazočnosti našeg visokog državnog izaslanstva, našeg gradonačelnika i naših civilnih i vojnih žrtava stradalih u tom logoru piše - "Sjećamo se zločina počinjenih da bi se osramotili ime i duh Crne Gore". Dakle, nisu ti zločini počinjeni u pokušaju da se osvoji dio hrvatskog teritorija (od kojeg Crna Gora i danas spori Prevlaku i morski pojas), nego su zločini - a na ploči piše da su velikosrpski - počinjeni da bi se naštetilo Crnoj Gori. Što apsolutno nije točno! Današnji predsjednik, tadašnji premijer Crne Gore objasnio je 22. listopada 1991. godine čitateljima Pobjede da je - "Crna Gora napadnuta od ustaša". Isto je tako rekao da "jednom za sva vremena treba ispraviti pogrešku komunističkih kartografa" i usput još da mu se šah ogadio zbog hrvatske šahovnice. Te riječi, i činjenica da je tijekom rata u napadu na Dubrovnik sudjelovalo ukupno 60 tisuća građana Crne Gore, da ih je 300 poginulo prilikom osvajanja Dubrovnika govori nam da agresija koju spominje ova ploča nije napravljena da bi se naudilo Crnoj Gori, nego baš Dubrovniku.”

Pa šta se sad dešava?

Dešavaju se dvije stvari. Uprava za inspekcijske poslove je naložila da se ploča ukloni, jer je nezakonito postavljena, dok postavljači ploče pokušavaju sebe prikazati kao političke žrtve.

Što se dešava sa tim nalogom?

UIP je dao nalog Opštini Kotor da ukloni ploču, ali nije jasno zašto je prvo dat nalog, a tek onda traženo izjašnjenje ministarstava koje su postavile ploču. Problem može da bude i to što odjednom vojska čuva logor Morinj, iako tamo nije bila 16 godina i nema adekvatnih uslova za boravak, uzme li se u obzir da vojnici moraju da spavaju u vozilima, a fiziološke potrebe da obavljaju u šumi. Ministarstvo odbrane i Generalštab ćute, pa se postavlja pitanje šta će se desiti kada tamo zaista dođe neko od nadležnih sa namjerom da ukloni ploču.

Pa o čemu se tu radi?

Iako niko nije osporavao namjeru, potrebu i moralnu obavezu postavljanja spomen-ploče na tom mjestu, ovaj nakaradni čin se pokušava sada odbraniti teatralnom konstrukcijom dvojice ministara da se osporavanjem natpisa i procedure, navodno pokušava osporiti ratni zločin u Morinju. Ide se čak i dotle da se ministri Krivokapić i Konjević, od strane jednog od bivših savjetnika, predstavljaju kao gerilci koji etiku stavljaju ispred zakona i pokušavaju da se maloruki izbore sa hegemonističkim velikosrpskim silama i obilježe mjesto ratnog zločina, iako su na najvišim državnim funkcijama i imaju svu i moć, ali i obavezu da to urade u skladu sa propisima.

Suština je u sljedećem: niko ministrima ne osporava da obilježe mjesto ratnog zločina, ali na legalan način i sa natpisom koji neće biti u duhu nemoralne revizije prošlosti.

( Srdan Kosović )