Život i ostalo
Psihološka prednost
I kad god čujem „Predaj se srce“ vratim se u školu „Meksiko“, u prvu klupu učionice u paviljonu lijevo. I osjetim onu istu nelagodu, onaj stid
Koliko malo treba čovjeku da bude zadovoljan sobom ujutro: da ga ništa ne boli, da nije ustajao „po radi sebe”, da pojma nema koji je dan i da, kad se probudi, još malo otkunja…
* * *
Ekonomisti su jedinstveni u ocjeni da predstoji kriza planetarnih razmjera. Koliko god sa zebnjom čekamo ono što će da uslijedi, toliko nas interesuje kako će Zapad da se prilagodi ekonomskoj krizi. Tu smo u psihološkoj prednosti: mi smo stalno u krizi, oni na svakih stotinu godina…
* * *
Ponekad mi se čini da, kao dječak, nikad ništa nisam uradio dobro i pametno. Samo pamtim neke svoje gafove i gluposti, poslije kojih mi je bilo nelagodno. I tu nelagodu i dan danas mogu da osjetim i gotovo opipam.
Recimo, u osmom razredu, na času engleskog, mlada nastavnica, Mirjana D, tražila je da otpjevam „Predaj se srce“, od „Indeksa“. U toj pjesmi ima stih „volio sam čak i pjege na malenom, lijepom nosu“. Otpjevao sam: „volio sam svaki greben na malenom...“ Ona me diskretno ispravila a ja sam u licu dobio boju barskog sunca kad zalazi. I kad god čujem „Predaj se srce“ vratim se u školu „Meksiko“, u prvu klupu učionice u paviljonu lijevo. I osjetim onu istu nelagodu, onaj stid. Još da nije bilo te mlade djevojke koja mi se, mimo običaja većine svojih kolega, nije nasprdala, nego mi je šapnula: „čak i pjege“, taj „greben“ bi mi, zavazda, ostao kost u grlu.
* * *
I kad smo kod „kost u grlu“...
Probam da pišem bez fraza i opštih mjesta, ali mi se omaknu. A čim vidim kod drugih u tekstu: kiša lije kao iz kabla; pobjegli su glavom bez obzira; kao da je u zemlju propao; on vedri i oblači; spavao je kao zaklan; nema ni za lijek; mrtvo slovo na papiru; vratilo mu se kao bumerang, itd, gubim volju da čitam dalje…
* * *
Pita me stari doktor: „Zašto je život ovako lijep?” I sam odgovara: „Zato što je jedan jedini i neponovljiv!”
* * *
Svoje meke oči ispod oštrih vjeđa sklopio je jedan od najvećih crnogorskih vajara, Mijo Mijušković. I on je bio jedan jedini i neponovljiv.
Vratio se u svoj Nikšić sa vrha sutomorskog Suvog potoka, gdje se, podno Sutormana, prije skoro četvrt vijeka skućio.
Povremeno sam tamo dolazio i pisao o ovom velikom umjetniku, dobrom čovjeku, osobenom i mudrom. I čini mi se da sam mu ostao dužan, jer svojim tekstovima ništa nisam promijenio u njegovom životu. Mijova namjera je bila da se u Suvom potoku, od njegovih više stotina skulptura, oformi muzej na otvorenom, a moja želja da se u Baru napravi „Kuća Mija Mijuškovića” u kojoj bi bili smješteni njegovi reprezentativni radovi. Ta „Kuća” mogla je da postane kultno mjesto barske kulture.
Nema ni muzeja, ni „Kuće”, a od prije neki dan ni Mija…
* * *
Počinuli smo u Radio Baru otkad političke partije imaju svoje PR štabove pa same dostavljaju saopštenja, video materijale i izvještaje sa svojih promotivnih skupova. A i bolje će, sa stanovišta partija, taj posao obaviti njihovi nego naši novinari. U svakom slučaju, sa više emocija.
* * *
Kad tražimo mjesto u vozu, autobusu, na poslu, pod suncem... zadovoljni smo da smjestimo i samo pola zadnjice. A čim niko ne obraća pažnju na nas i malo se prilagodimo, prođe nas onaj zbunjeni, dobrodušni izraz lica, cimnemo lijevo-desno i uguramo se čitavi, sužavajući, bez pardona, prostor onome do nas koji nas je ljubazno primio...
* * *
Od svih kaubojskih filmova koje i danas sa užitkom gledam, najviše sam volio one o bici kod Litl Big Horna, gdje je Bik Koji Sjedi isprašio generala Kastera. Druga slabost bili su mi crtani filmovi. Uvijek sam navijao za mačka Toma koga je, u stvari, maltretirao miš Džeri.
U prirodi čovjekovoj je da navija za slabije...
* * *
U prirodi čovjekovoj jeste i da je lijen. Vrijedni ljudi su izuzetak. „Lijenim se“, na primjer, da zagrebem tamo gdje su ostavljene čiste čarape, majice, košulje, farmerke, peškiri... nego uzimam s vrha. Tako izgleda da ničega nemam više od par, jer stalno isto nosim i koristim.
* * *
„Sumorni neki dani. Sad je dobro imati prijatelja, jednostavnog, vedrog, veselog, lekovitog. Da nas nauči šta je važno, a šta nevažno u životu. Da nas lupi šakom po ramenu i da od tog udarca ozdravimo.” D. R.
( Milan Vujović )