Val i plam

”Čuda se u životu ne događaju, to je bez sumnje točno, ali ovo nije život, ovo je nogomet”. Tako piše Boris Dežulović u knjizi Bili libar (Telegram Zagreb, 2022.) koju mi je poklonio prije dva mjeseca u Beogradu. A bili su s njim gospoža Rose i Sinan Gudžević. U Kneginje Zorke 102, Ivana Milutinovića 102. To je najbolji dar koji sam dobio u posljednje tri godine. Popili smo po čašu žilavke iz Nudola, sa Grahova (vinarija Dabović) tamo gdje je rođen Sava Kovačević.

Bili libar je ljetopis, povijest Nogometnog kluba Hajduk. Dokumentarni detalji: utakmice, golovi, broj gledalaca, bílo mora... a onda sve to pređe u fantastiku dostojnu njemačkih romantičara. Velemajstora fantastike. Fantastika već od mjesta na kome je B.D. na stadionu: “... spretniji i jači uhvatili se za jarbole onih zastava na obodu stadiona, a ja sam rubom bezdana dopuzao do kraja vijenca, uhvatio se za gredu krovne konstrukcije, očajnički jednom rukom zagrlivši čeličnu cijev, a drugom trljajući ispečene oči... Onda je netko kriknuo: pao je, pao je...”

Nije pao Boris D, on nikad ne pada, a kad padne nađe ono što mu treba kao Džems Džojs jer Bili libar je jedna duga dablinska noć.

Prvih 11 godina u gradu N. živjeli smo u Ljubljanskoj ulici. Ljubljanska, partizanska ulica: Višnjići, Kojaševići, Novakovići, Cicovići, Vučinići, Koprivice... Živjeli smo u krovinjari, dvorišnoj kući trgovačke porodice Kojašević. Ispred velika krovna loza, njegovana loza sa velikim mermernim stolom dubrovačkim na sredini. Loza i mladi Andrija Kojašević, poginuo 1944. na oslobođenju Sarajeva. Kći Darinka, skojevka, potkazana od četničke gamadi gradske osuđena je na smrt. Noć pred izvršenje 19-godišnja devojka piše pismo majci, gospođi Jefteliji: “Draga mama, pišem ti posljednji put. Večeras nam je saopšteno da ćemo sjutra biti strijeljani. Znam da će te ovo mnogo poraziti ali treba da budeš hrabra i da ne tuguješ jer treba da znaš da idem u smrt časno i pošteno. Svoje stvari sam razdala jer znam da ti ne trebaju. Ovaj sat predaćeš Stani (Kati) Vuković. To je njen. Ne mogu ti više ništa reći jer znam kako ostaješ. Ipak ti imaš još djece pa se nadam da će te pripaziti. Sada ti nemam što više pisat, nego ti šaljem posljednji pozdrav, tebe, Mišu, Andriji i Beki.”

Beka - Bisa radila je u velikoj prodavnici Poljoprivrednog kombinata “Belje”. Poljoprivredno-prehrambeno preduzeće sa sjedištem u Dardi. Osnovao ga je kao feudalni posjed u Belju 1697. austrijski vojskovođa i princ Eugen Savojski. Cvjetalo je najbolje u SFRJ. Prodavaonica “Belje” u Karađorđevoj ulici, bliže trgu.

Već je među dječacima bila pomama oko čokoladica sa sličicama fudbalera Prve lige. Fotografije kao da ih je uradio reditelj-baletan Hrvatskog narodnog kazališta iz Zagreba, partizanski fotograf, Žorž Skrigin. Mala fusnota o kostimu. Skrigin je otišao u partizane ovako kostimiran: crni borsalino “idn” šešir, odijelo od haris-tvida i vrlo lake elegantne plitke “zebu” cipele. Na savjet generalnog sekretara KPJ, egzekutora u Španiji i velikog svjetskog mangupa Josipa Broza. Još nije bio Tito.

U izlogu radnje “Belje” bila je izložena velika fotografija sa kompletnim timovima Prve lige Jugoslavije. Svi, svi na okupu. Taj album, tu svečanost, Bisa je, po partizanskoj liniji, donijela na dar meni i mom bratu Dimitriju, Peju, starijem od mene 10 godina, rođenom u Dulčinejinom Ulcinju 1940. On je volio da me darne u žicu, pa prije nego što sam počeo da piljim u album, kaže ima tu i jedan Božo. Zajebava se, zna, već u mojoj petoj godini, kakve su mi fudbalske ambicije, i pokaže fotografiju a ispod piše Božo Broketa. Ostalo mi je u sluhu Beara, Kokeza, Broketa, ali nisam znao da je Božo. Jedno, baš rano jutro, podžapali smo se Pejo i ja čija je više ta fotografija. Najstariji brat Vojin, stariji od mene 20 godina, igrao u juniorima Željezničara, rano postao boem. Ustao je, onako pospan, uzeo fotografiju i pocijepao je. Pa da mi je bila pri ruci sablja komandirska đeda Kosta posjekao bih ga.

Boris Dežulović je majstor portreta: Božo Broketa, stasiti Dubrovčanin, skojevski ratni ilegalac, u Hajduk došao gotovo ravno iz zatvora u italijanskoj Pisi s dvogodišnje robije zbog šaranja antifašističkih grafita po okupiranom Gradu.

Prva titula Hajduka i Božo Broketa

”Na dan 29. listopada sunce u Splitu počinje zapadati točno u šesnaest sati i četrideset dvije minute. To vrijeme fotografi zovu zlatni sat jer svijetlo je tu oku blaže, a boje toplije. Ugravira se tada zlatni sat mekim sjenkama, vrijeme se na njemu učini boljim i ljepšim pa stvari dođu jasne i čiste, istinitije nego što jesu. Zapadne žuti balon za Marjanom i upadne u more iza Čiova, nakon čega krvavo nebo poprimi boju mora, ako je bura sivu, ako je južina - počne se polako gasiti tonući u slani sumrak.”

E, šta bi, Vilijem Tarner dao, hiljade i hiljade funti, da B.D. napiše nešto o pejzažu na njegovim slikama. Tarner i lugar, rima ha, tako već to traje od 1950: “Svake godine, svakog 29. listopada, tačno u četiri sata i četrdeset dvije minute poslijepodne izroni taj šutljivi, visoki i suhi Starac iz trave na stadionu Ragby kluba Nada nekadašnjem mitskom stadionu na Hajdukovom Starom placu.”

Motiv, refren zlatnog sata i suhog starca radi kroz cijelo ovo poglavlje. Jer nitko u Splitu, nitko na svijetu ne pamti taj zlatni čas kao stari lugar, inženjer šumarstva Srđan Mrkušić iz primorske Podgore, mladi predratni golman Hajduka. Poslije rata državni reprezentativac i golman Crvene zvezde. Prvi naš golman, po engleskom uzoru, u ulozi trećeg beka. I prije tog gola Boža Brokete, najvažnijeg u povijesti Hajduka ide postupak nabrajanja. Kao Homerovo nabrajanje brodova na Ahilejevom štitu, kao katalog žena kod Hesioda. Dežulović opisuje najvažnije Hajdukove golove. Od prvog gola Šime Raniga, ljevicom, u sedmoj minuti utakmice protiv italijanskog Calcia, 1911, pa do gola Blaža Sliškovića u rašlje, protiv Torina. Blaž Slišković, jedan od najboljih napadača Jugoslavije, sigurno u prvih deset koje sam vidio, a vidio sam...

A gol Boža Brokete? Dan, 29. listopad, nedjelja, meč za titulu prvaka, četvrtog poslijeratnog prvenstva Jugoslavije: “Vrijeme prohladno, teren loš i raskvašen gledatelja dvadeset hiljada, atmosfera nezapamćena, još barem dvije hiljade ljudi na krovovima, na balkonima, stablima, zidovima, oko prokuhalih tribina u razuzdanom južnjačkom karnevalu s pjevanjem i pucanjem nestrpljivo čeka da tačno u petnaest sati sudac Emil Erlich iz Ljubljane označi početak majke svih utakmica.” Zvezda i Hajduk imaju isti broj bodova, ali Zvezda ima bolji količnik (30:33) i dovoljan joj je bod, a još je povela golom Rajka Mitića u 38. minutu. Vodi Zvezda i u drugom poluvremenu, Vukasu je ozlijeđeno koljeno, ali on kreće 15 minuta prije kraja u dribling horizont: “U jednoj od najljepših plesnih točaka koje je upućena splitska publika vidjela, Vukas je uz aut liniju odigrao mesijevski tango argentino s trojicom-četvoricom Zvezdinih igrača - još se Messiju ni ćaća nije rodio kad je Bajdo tako plesao - pa se zaigran jedva zaustavio na dnu nizbrdice, na samom rubu igrališta, gotovo pod legendarnom Starom murvom. Onako tanak i elegantan izgledao je baš kao Fred Astaire u klasiku Swing Time, što se tih dana davao u kinu Central: čak je i ona velika crvena petokraka na dresu izgledala poput ruže na reveru Fredova fraka. Vrtio se tako Bajdo uz korner liniju, lelujao, lebdio, skakao i stepao s igračicama iz plesne skupine Crvena zvezda, i onda odjednom s Brankom Stankovićem kao Ginger Rogers na nejakim leđima - unutrašnjim felšom desnicom iz nemogućeg mrtvog kuta šokirao Zvezdine saigrače i publiku i Zvezdinog trećeg beka koji je istrčao čekajući centaršut, pa stigao tek iskrivljena vrata ispratiti loptu iz suprotne stative u mrežu.”

Sekunde su tekle kao stoljeća. Još 15 minuta do vječnosti. Zvezdini igrači ukopali su se u šesnaesterac i izbacivali loptu nasumice. A igrači Hajduka, nisu se pridržavali gesla velikog trenera Luke Kaliterne da gol ne daje igrač nego igra pa su bjesomučno ubacivali loptu u kazneni prostor protivnika... I počeo je osamdeset sedmi minut kad se elegantni ilegalac: “Božo Broketa preko reda dokopao jedne lopte... i svojim je kanalima proslijedio Stani Krstuloviću na lijevo krilo, ovaj je otamo prebaci duboko u neprijateljsku pozadinu, skočili su na nju Milivoje Đurđević i Branko Viđak, ali je Hajdukov napadač bio viši i spustio je na ivicu desnog kuta Zvezdinog šesnaesterca, dvadesetak metara od gola, gdje je na nju - trčeći nizbrdicom i još tamo od početka ove rečenice - naletio Božo Broketa... Bila je nedjelja 29. listpada 1950, točno četiri sata i četrdeset dvije minute.

Mnogo je minuta, sati i dana prohujalo drvenim semaforom pod starom gradskom Plinarom, evo danas ravno, sedamdeset godina. Poklopile su se kazaljke na zlatnom satu pa je u prvom trenutku izgledalo da je Broketin balun odletio preko Marjana i pao u more tamo negdje iza Čiova - tako da je nebo došlo krvavo i purpurno. U slijedećem trenutku činilo se da je to Broketin projektil u Mrkušićeve suprotne rašlje zapravo probio mrežu i zid stadiona i onaj veliki rezervoar stare Plinare iza južne tribine, a Stari plac eksplodirao u vrelom piroklastičnom oblaku,vriske, huka, zvonjave i grmljavine u hiljadu boja.”

Poklopljene kazaljke su znak ludila, često hodam sa dvije kazaljke dok se ne poklope. Najčešće od pet do 23 sata pa do ponoći. Znak ludila i neprolazne ljubavi, znak fantastike. Eto tako piše Boris Dežulović o Božu Broketi kada su dan(i) bogovi bili. Na svakoj stranici iskrenost Punog mjeseca jer B.D. zna tajnu žeravice igre. Ucrtava svoje srebrne, bile putanje u morsku plavet, u nebesku pustoš. Piše i lice mora dodiruje. Zna drhteći od čuđenja istinu da izmisli. Narcis drskosti, lijepe oholosti lebdi svakom stranicom romana ili Volt Vitmen i Boris Dežulović u četiri ruke: Niti - ne - razmišljam/ko može biti čudesniji nego ja sam... Pa dalje: Jer ja uvijek rasipam najbolje što imam...

Helderlin i Boris Dežulović može li to? Može može: Trava je more. Stadion kod Plinare uvijek je bio more. Beara, Bajdo, braća Matošić plesali su, hodali po vodi. Talasaju dokumentarni detalji po travi Starog placa, a onda sve to u romanu Bili libar pređe u fantaziju. Jer snom raste reči moć. Opet Helderlin i ja u pičku materinu s njim. I Dežulović mrtve podmladiti zna. Preživjeli su bez jutjuba najveći antički junak, samoubica, Ajant i poludjeli Heraklo, i revolucionarka Antigona. Pa preživit će Broketa, Bajdo, Beara u knjizi Bili libar.

A je li vidio Dežulović gol Brokete? Vidio? Pa vidio je sve golove Hajduka u njegovoj povijesti i pamti lice svakog Hajdukovog strijelca. A i ja vidim Broketin gol u Bilom libru bolje nego da je snimljen sa 24 kamere Leni Rifenštal, u koju sam bio zaljubljen kao i Kit Ričards. Mit se ne vidi, on prolebdi i traje vječno.

Mali Vlaj i Veliki Vladimir

Svaki je dječak u splitskim kvartovima, na Gripama, na Bačvicama, Firulama ili Lučacu, na Manušu, Špinatu, Lovretu ili Zvončacu imao idola, žarko želio biti Šurjak, ili Žungul, ili Peruzović, ili Mužinić, ili Jovanić ili glavni igrač Jurica Jerković. To je ta čuvena Ivićeva momčad kad Dežulović postaje ozbiljan navijač. Ali je svaki dječak u svakoj generaciji, pa i danas, kao golman na igralištu, bio Vladimir Beara: Ja san Beara. I Borislav Radović i pjesma Stari kraj: Gde su se naspramno po dve slagale kupe/od školskih torbi, džempera i kapa/lopta letela iz podneva u veče,/sjajno od snega ili mesečine.

Pa, opet, dvije točke: “Eno tako četrdesetšeste maloga Vlaja Vladimira Beare iz Zelova kraj Muća na pozornici Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu. Tek se vratio iz Onoga rata kao petnaestogodišnjak bez izbora i bez kuće, koju su mu četrdesetiprve zapalile ustaše. Kad je kao član Prištapske čete Devete divizije stigao u Split da završi gimnaziju, pod prozorom u Podgorskoj ulici bila su mu dva splitska hrama: desno Hajdukov Stari plac, lijevo zgrada Hrvatskog narodnog kazališta. Na Starom placu, tako mali Vlaj iza branke najpre Boži Broketi i Ivi Radovinkoviću dodaje balune, pa im na treningu brani penale, a navečer u teatru, za pedeset dinara po predstavi pleše u Gotovčevom Eri s onoga svijeta.” Kakva rima Ero i Beara, pa dalje: “Do dana današnjega valjda jedini junior u povijesti Hajduka, koji je plesao balet. A plesati ga je, kaže, naučio još kao dijete čuvajući koze u rodnom Zelovu, skačući s kamena na kamen kao onomad Vaslav Nižinski u petrogradskom Ermitažu”. Ili kao Luka Modrić, velemajstor Dinama i Reala po padinama Dalmatinske zagore, čuvajući ovce.

U Dnevniku Nižinski kaže kako njegov rukopis poskakuje, kao što igra Boris Dežulović u njegovom romanu Bili ribar. Nižinski-Dežulović, poklopljene kazaljke, gdje to vodi? U ludilo ljubavi i lijeposti.

U ovom poglavlju Dežulović kao poetski advokat Vladimira Beare. Taj Vlaj koji je sa Bernardom Vukasom najviše zaslužan što je Hajduk od 1950. do 1955. osvojio tri titule prvaka Jugoslavije optužen je za veleizdaju Splita. Pa neka oproste, neka izvini Dioklecijan, i Sv. Duje, i Grgur Ninski, i Vicko Krstulović, Split je postao veliki, pravi Grad, tek kad je Hajduk postao državni prvak. A Jugoslavija je tada bila među osam najboljih reprezentacija na svijetu. A Beara, standardni vratar državnog tima, otišao je u Beograd u Crvenu zvezdu. Sve glasine da je Zvezda prodala autobus da potplati Bearu da je u pitanju politički prelazak bile su samo laži koje Dežulović stav po stav, tačku po točku odbacuje. Navodi prave razloge Bearinog odlaska. U svibnju 1955. Jugoslavija je u Torinu pobedila Italiju 4:0. Bajdo Vukas bio je strijelac četvrtog gola: “Na povratku Beari je upao u oko trun ugljena iz lokomotive, i nije mogao braniti protiv Železničara, Hajduk je izgubio 2:3, a Beara je ostao u sarajevskoj bolnici gdje ga nitko iz kluba nije došao vidjeti, čak ni kad je sedam dana kasnije Hajduk ponovo gostovao u Sarajevu, ovaj put protiv FK Sarajevo. Bijeli su i tu izgubili 1:3, gradom je krenula priča da Beara glumi ozljedu i minira titulu, i on je povrijeđen i ljut napustio bolnicu i vratio se u Split. Nakon dva poraza Hajduka za titulu je trebala pobjeda u posljednjem kolu prvenstva na Starom placu protiv beogradskog Radničkog, a povrijeđeni i uvrijeđeni Beara na vlastitu odgovornost je stao na gol i Hajduk je pobijedio 5:1. Ni to, međutim nije bio kraj. Na fešti nakon osvojenog prvenstva svi su dobili nagrade, svi osim glupog Vlaja. Ponižen, Beara je zaprijetio da će napustiti klub. Iz Hajduka su mu odgovorili onom čuvenom rečenicom: Ajde slobodno, imamo mi osam Beara.”

(Kraj u narednom broju)

( Božo Koprivica )