Opet pakujemo izbore

Pisac Danilo Kiš znao je da stvarnost nadmašuje umjetnost i da su životni obrti moćniji od najjače imaginacije. Ne usuđujem se da izmišljam, rekao je.

Ono što vidimo na gornjoj slici ne govori samo o PR nepismenosti jedne gradske vlasti, već o duboko poremećenom poimanju kulture kao infrastrukture, iverice, kože i mebla. To je slika nove scene podgoričkog Gradskog pozorišta kojom se pohvalio kandidat za izbore DPS-a Ivan Vuković. Slika je prikaz teatarskog prostora u svojevrsnom celofanskom, kurtonskom izdanju, sa PVC opnom kao glavnim dokazom novuma i čistote.

Fotografija govori milion riječi, simbolički objašnjava kultur-politiku jedne kaste i zašto je reditelj Zlatko Paković svoju predstavu nadahnutu Pazolinijem morao izvesti u ilegali. Vjerovatno ste čuli za predstavu koja bi sigurno prošla ispod radara čaršije da nije zabranjena. A i nije neka strašna predstava, ako mene pitate. Ipak, zabranjena je da se ne zaprlja ono što sveta, krepka i prečista vlast donosi uoči svih izbora - iluziju političkog kretanja naprijed.

Pogledajmo gornju sliku još jednom. Mogao je Paković da zakolje jarca i napiše krvlju dolje DPS, ova fotografija govori više o praznini i sterilnosti jednog pogleda na svijet, jedne estetike koja pozorište nudi prazno, vakuumirano i mrtvo. To je viđenje života kao političke konture kojoj se klanjamo, pogled na svijet mrtvog sunđera, fotelje, umotane stolarije, zakočenog halogenog svijetla koje potcrtava pustoš.

Ako je Paković išta učinio svojom predstavom, onda je to da sve oko nje sagledamo kao dio scene, u predizbornom pokusu koji ukida granicu između nastupa i života. Krenemo li tim tragom, onda su ova sjedala idealne tačke za jednu pazolinijevsku orgiju. To je moćna slika ispražnjenog salda trodecenijske pljačke simbola i vlade mediokriteta koji su utukli prestupnu funkciju umjetnosti, birokratizovali stvarnost do momenta kad su se u cenzuri samourušili.

Jesu li?

Dok pišem ovaj tekst ne znam rezultate izbora, ali vi znate, pa ćete mi reći da li griješim kad se pozivam na Vilhelma Rajha. Sjećate se tog doktora koji je povezao Marksa i Frojda, procijenio da je nejebica glavni uzrok političkih problema. Nije li baš kastracija i deerotizacija javnog prostora glavna karakteristika gradske uprave koja se hvali betonom bez sadržaja, stolicama bez guzica, praznim klupama i kvadratnim metrom. Nije li, sa druge strane, histerija onih koji pretenduju na vlast znak seksualnog zatomljenja. Znak krivice začete u porodici, koja je po Rajhu, autoritarna država u malom, patrijarhalna formacija koja generacije privodi strogim sistemima države i crkve.

Po tom je mehanizmu Paković zagrebao svojom inteligentnom diverzijom, iznoseći na scenu dva koncepta prisile, jedan religijski i jedan državni, Predsjednika i Patrijarha, dva ideološka diktata koji eliminišu slobodnu misao.

Što god da se desilo na izborima, lokalnim ili državnim, ostaće ova strašna slika pozorišta kao sterilne kutije. Ako mislite da je izvlačim iz konteksta, griješite, upravo joj dajem kontekst. Ovo je slika umišljene kaste kojoj ljudi nisu potrebni, osim kao glasačka statistika i SMS korpa za politički spam.

Što god se desilo na izborima, ovim ili onim, ne slutim suštinsku promjenu, niti da će jedan od dva mehanizma prisile, desno-religijski, ili ortačko-neoliberalni, otvoriti prostor za slobodu stvaranja. Za taj se prostor čovjek mora svakog dana boriti, navigajući između kurte i murte, lopova i šovena, čiju igru valja prozrijeti i odbaciti kao uvredu.

Sjećam se taksista u Oslu koji su zadnja sjedišta automobila oblačili u celofan, jer su navikli da razvoze mladež koja vikendom povraća visoki norveški standard. Gledam upakovana sjedišta pozorišta u Podgorici i zamišljam publiku kako grozno povraća, doživljava svoju organsku krajnost u potrebi da se samopotvrdi, da komunicira sa vlašću koja je predugo držala kruti korbač, a kasnije disciplinu temeljila na sili novca i ideološkoj dresuri.

Preživi li stara vlast ili dođe nova, vrlo moguće još gora, odnos građanina prema vlastitom suverenitetu mora da se mijenja. Koliko god Paković, besmrtni Pazolini, ili neko treći uspijevali da stvari scenski kondenzuju i prikažu suštinu prevare, ostaje ovaj dosadni život u kome se promjena dešava sporo, odvija kroz ljudski vijek, suviše kratak da bi se u njemu osjetila katarza, ili smisao ma kakvog političkog djelanja.

Ali dobro, i ovi izbori će se zaboraviti, nastupiće novi. Jednog dana biće bolje, valjda…

( Brano Mandić )