Stvaramo ludu muziku i energiju koju publika dijeli sa nama

Svaki pejzaž krije istoriju, svako tle neke drevne tajne, a svaka kultura jedinstvenu muziku. Za time traga, to istražuje, sakuplja, ujedinjuje i dalje jezikom muzike i energije svijetom širi portugalski bend “Albaluna”, na čelu sa idejnim tvorcem, kompozitorom, producentom i arheologom Rubenom Monteirom.

Tradicionalna, etno-muzika, ritmovi i melodije dalekih zemalja u kombinaciji sa rok i metal zvukom, a onda i crnogorsko “ojha”, uz vidljivu bliskost koju ostvaruju u komunikaciji sa publikom, čini repertoar ovog, u svijetu jedinstvenog, šestočlanog sastava.

Sekstet je posvećen muzičkim, istorijskim i kulturnim istraživanjima i stvaranju i aranžiranju originalnih muzičkih djela koja predstavljaju fuziju uticaja različitih kultura. Njihov program obiluje specifičnostima zemalja sa svih strana svijeta, od Portugala, Grčke, Turske, Indije, pa tako i Crne Gore. Pored istraživanja ritma, muzičke tradicije i zvuka, bend karakteriše i to što svoju muziku upotpunjavaju skoro pa antičkim instrumentima iz raznih djelova svijeta jednako kao i modernim instrumentima.

Svi zajedno publiku (u)vode u energičan i spektakularan muzički šou i užitak za sve generacije i ljubitelje ma kog žanra. Istovremeno, njihovu muziku je nemoguće svrstati u isključivo jedan žanr ili pravac, s obzirom da se melodije kreću od etno do metal zvuka. U sve to je više puta imala priliku da se uvjeri i crnogorska publika u Tivtu, a ovog septembra i publika Podgorici gdje je bend “Albaluna” nastupio u sklopu Podgoričkog kulturnog ljeta na maloj Ljetnjoj pozornici u Staroj varoši. I tada su, bez obzira na intimnost i sramežljivost ove scene oduševili sve prisutne, izmamili stidljive, a onda i iskrene i glasne reakcije, ovacije, duge aplauze, posebno numerom “Hajduk” kojom širom svijeta nose glas o Crnoj Gori, bogatoj istoriji i gostoljubivim ljudima...

Multiinstrumentalista i kompozitor Ruben Monteiro u razgovoru za “Vijesti” bliže predstavlja bend, njihovu muziku, ideju i pasiju koja ih je povezala kao porodicu i ističe da se već raduje ponovnom dolasku.

I ranije ste isticali da su impresije nakon gostovanja u Crnoj Gori uvijek fantastične, a tome svjedoči i Vaš odnos koji imate ili gradite sa publikom ovdje, pa i jedna pjesma, karakteristična za našu državu. Ove godine, u svega par septembarskih dana, gostovali ste u Tivtu i u Podgorici. Kakvi su utisci sa tih koncerata, ali i generalno?

Utisci su veoma dobri, štaviše sjajni, kao i uvijek. Svaki put, pa tako i sada, ljudi su nas veoma lijepo dočekali, prihvatili i pozdravili, a i otvoreni su da čuju našu muziku i ono što mi radimo, tako da mogu reći samo dobre, pozitivne stvari. Veoma smo srećni svaki put kada smo u Crnoj Gori, to je za nas pravi mali raj na par dana. Kada smo prvi put posjetili Crnu Goru 2019. godine, kada smo nastupali u Tivtu na Tivat World Festivalu, bili smo šokirani ljepotom države, gostoprimstvom i prijatnošću ljudi i svima smo pričali o tome. Upravo to je i ljepota našeg posla - što stičemo i imamo prijatelje širom svijeta, pa je tako i u Crnoj Gori. Dalibor Ševaljević, organizator Tivat World Festivala postao je pravi prijatelj benda i svih nas pojedinačno. Srećni smo zbog toga i uvijek se unaprijed radujemo ponovnom dolasku. Zato svima hvala, odnosno obrigado.

Prije nego dođemo do muzike, možete li upoznati čitaoce sa članovima benda? Mislim da bi bilo lijepo da Vi to uradite u kratkim crtama, umjesto ispisivanja dugih i formalnih biografija, a dodatno je važno ako se uzme u obzir to da se svi primarno bavite muzikom, ali i nekim drugim zanimanjima koja, poput istorije, arheologije, pedagogije i slično, iako djeluju nepoveziva sa muzikom, upravo se ogledaju u onome što svi zajedno radite i stvarate. Moglo bi se reći da ste muzički arheolozi...

Upravo tako. Zapravo, u sadašnjosti, mi smo svi full-time članovi benda Albaluna, sviramo, komponujemo, nastupamo i putujemo svuda, tako da smo svi, prije svega, muzičari. Ja sam arheolog po struci, ali imam muzički studio gdje radim kao producent za mnogo različitih muzičara iz raznih žanrova, sa svih strana, ali i komponujem. Kris (Kristijan Marr’s) radi kao producent našeg benda, a takođe je profes bas gitare i gitare, studirao istoriju. Diniž Koeljo (Dinis Coelho) je perkusionista, a pored rada sa Albalunom ima trupu za obradu zvuka, radi kao tonac, ton-majstor, kako u studiju, tako i u drugim situacijama. Tijago (Tiago Santos) je profesor bubnja, Rakel (Raquel Monteiro) i Karla (Carla Costa) su takođe profesorice muzike i predaju đacima, tako da smo većinu vremena u muzici. Mislim da smo u muzici svi mi nekako sazrijevali zajedno. Ja sam frontmen benda i vođa ovog projekta, s obzirom na to da sam idejno započeo ovu priču prije mnogo godina. Kad sam bio mlađi svirao sam hevi metal i hardrok, dugo godina svirao električnu gitaru, što i sada radim... Kada sam počeo da studiram arheologiju pronašao sam mnoštvo različitih zanimljivosti u različitim kulturama, od kojih su me neke posebno privukle i inspirisale. Tako sam počeo da istražujem etno muziku, da tražim neki muzičko-arheološki materijal, a posebno kroz arapsku, tursku, muziku Avganistana, Mediterana, Balkana...

A veza između svih vas dodatno je ojačana, pa ste poput nekog porodično-prijateljskog benda, a ta energija se osjeća i prilikom nastupa...

Tako je. Pored zajedničkog benda, mi smo doslovno i porodično povezani. Rakel je moja sestra, Karla je moja žena. Perkusionista Diniž i Rakel su supružnici, a Tijago i Kristijan su braća, iako ne rođena. Tako da Albaluna i zaista jeste mala porodica koju je muzika spojila. Kad sam počeo da istražujem muziku različitih kultura dijelio sam svoja interesovanja sa njima i učio ih o onome što sam saznavao, čak držao i neke radionice, slučajno ili namjerno. Tim putem su se i oni zainteresovali za svu tu priču i dalje samostalno istraživali, učili, pa je, na primjer, Karla počela da izučava turski instrument nej (ney). Naravno, svi oni su voljeli muziku, svirali i učili i prije nego što su me upoznali, Karla je svirala gajde mnogo prije nego što smo se nas dvoje sreli, Kristijan godinama svira bas, ali je svoj stil kasnije usmjerio i prilagodio formi našeg muzičkog izraza, baš kao i Tijago koji je, iako iskusni bubnjar, (pre)usmjerio svoj pristup ka našem stilu... Zbog svega toga kažem da smo zajedno sazrijevali i odrastali, jedni drugima zadavali teme za izučavanje i slično.

Uz sve to, mnoge Vaše pjesme i muzika nastali su podstaknuti ličnim iskustvom i doživljajima. Otkrivajući te pojedinosti ostvarujete bliskost sa publikom, pa ste i publiku u Podgorici, prije svake numere, upućivali u okolnosti pod kojima su pjesme nasta(ja)le ili čime su motivisane, a pritom dijelite i crtice iz privatnog života. Da li je uopšte moguće drugačije stvarati muziku, poeziju, umjetnost, osim iz sopstvene intime, potrebe i emocija?

Ja sam kompozitor i producent, a moj život je stvaranje muzike. Tako, u mom studiju nekad moram da radim svoj posao jer je to moj posao, a ne potreba u trenutku inspiracije. Dakle, nekad je potrebno da komponujem muziku koja nema nužno taj intimni dodir i emociju koja se vezuje za mene. Tako da bih rekao da jeste moguće raditi i kreirati muziku i biti umjetnik, a da nijeste podstaknuti nečim iz svog okruženja, privatnim životom, stavovima, emocijama i sličnim pokretačima. Pritom, mislim da svaka takva kompozicija može da zvuči jednako dobro i kvalitetno...

Ali, rad i stvaranje u bendu je nešto posve drugačije. Kada ste inspirisani nečim što vas se zaista tiče, što vas dotiče i izmješta, što je u našem slučaju neki naš privatni život, radost i emocija, onda je veoma važno to predstaviti i tako ostvariti bliskost i komunikaciju sa publikom, što ste i Vi primijetili. Neke kompozicije inspirane su mojom i Karlinom kćerkom, neke putovanjima, neke istorijom... Kad sviramo bilo koju pjesmu, znamo tačno zbog čega je važna i značajna na svaki mogući način, za bilo koga od nas u bendu. Uz sve to, uticaj različitih kultura je za nas veoma bitan. Volimo sve one kulture koje nas inspirišu da stvaramo, a takve su balkanska, mediteranska, turska, grčka muzika i kultura.

Na svom repertoaru imate i pjesmu “Hajduk” koja je inspirisana Crnom Gorom, o čemu ste i govorili tokom nastupa u Podgorici. Kako je došlo do toga?

”Hajduk” je veoma posebna pjesma koja ima specifičan balkanski prizvuk, a koja je nastala prije nekolike godine kada smo nastupali u Tivtu. Mnogo smo čitali o istoriji ovog podneblja, ja sam studirao arheologiju, Kristijan istoriju, tako da uvijek, gdje god da dođemo, želimo da saznamo neke specifične istorijske činjenice. Tako smo čuli za priče o hajducima, što nas je podstaklo i da napravimo pjesmu. Pritom, u pjesmu smo dodali poznati crnogorski momenat pun energije i snage - usklik ojha! Dakle, odlučili smo da to “ojha” stavimo u samu sredinu pjesme, poput refrena. I zamislite samo - gdje god smo do sada nastupali i gdje god u buduće budemo nastupali, prije nego što krenemo sa izvedbom ove pjesme objasnićemo kontekst i okolnosti pod kojima je ta pjesma nastala prenoseći impresije i ljepote iz vaše zemlje, a svi će u glas sa nama pjevati “ojha”, od Španije, Portugala, do Indije... Tako je i do sada bilo.

Instrumental verzija

Kada bi se morao definisati i konkretizovati žanr u okviru kojeg se Vaša muzika kreće teško bi bilo pronaći samo jednu odrednicu. Tu su primjese roka, metala, džeza, ali i etno zvuka... Kako biste Vi opisali svoju muziku?

Pa, u suštini, mislim da je najbolji način da se naša muzika definiše kao mješavina etno i tradicionalne muzike sa progresivnim rokom. To su dva svijeta i dva zvuka koja volimo i jednostavno ih ne možemo razdvojiti.

Svakako je u pitanju drugačiji i originalan zvuk koji se rijetko može čuti u takvoj interpretaciji.

Imamo ideju da ne pravimo pop muziku koja je prazna muzika, već je potpuno drugačija. Generalno govoreći, ljude privlači pitka, lagana muzika koju ne moraju razumjeti ili za koju im ne treba nikakav napor da bi je razumjeli, dešifrovali i slično, a to je obično ona muzika koja nema mnogo primjesa razlitičih kultura ili zahtjevnih kompozitorskih metoda, promišljenih stihova, jednostavno rečeno, muzika koja nije kompleksna. Kod nas je sve to prisutno, a pored toga našoj muzici pružamo i različite kompleksne ritmove, melodijske prelaze i slično, na šta ljudi, generalno govoreći, nijesu navikli. S obzirom na to da ovo nije ona poznata, takozvana, pop muzika, mi se svaki put iznenadimo kad ljudi reaguju kao što su reagovali u Podgorici, Tivtu i na brojnim drugim koncertima, a to je očigledno uživanje u našim nastupima, izvođenjima, muzici i energiji. To je dobro za nas, istovremeno i zabavno i produktivno, stvaramo neku ludu muziku i energiju koju publika, naravno odabrana, zgotivi i sa nama podijeli svoju energiju koja je svaki put, u zavisnosti od mjesta gdje nastupamo, drugačija.

Možete li, možda, uporediti koncerte i nastupe na scenama poput one u Podgorici kada nastupate u okviru neke kulturno-umjetničke manifestacije ili programa gdje je predviđeno da publika sjedi u svojim stolicama u gledalištu, sluša vas i uživa u tome, sa nastupima u pabovima, klubovima, dvoranama? Koliko se razlikuju reakcije i energija publike i kako to utiče na Vas i kao frontmena i kao bend?

Da, ovo pitanje je apsolutno važno, a pritom i realno... Tokom ljeta mi uglavnom nastupamo na otvorenom. Često su to neki muzički festivali sa prostorom gdje publika stoji, pleše, skače. Ovog ljeta smo bili na jednom velikom festivalu u Italiji i tamo je publika skakala uz naše ritmove, vrištala uz pjesme i neprekidno plesala, energija je bila preluda u najpozitivnijem kontekstu. Takvi nastupi su više rokerski nego etno-narodni, da tako kažem. Na takvim nastupima je sve moćno, od ozvučenja, svjetlosnih efekata, igre, pjesme, energije naše na sceni i prisutnih u publici i sve se kreće u tom pravcu. Sa druge strane, kada imate nastupe u sklopu programa poput Podgoričkog kulturnog ljeta, mi tu krećemo lagano, mirno, ispitujemo teritoriju, reakcije ljudi, korak po korak dok dopremo do njih i počnemo razumjeti kako publika diše, šta želi i osjeća... A onda se veče uglavnom završi tako što ljudi ustaju iz svojih stolica, igraju, aplaudiraju, traže bis, kao što se desilo i u Podgorici... Hoću da kažem da gradimo nastupe na različite načine. Kad gostujemo negdje gdje je publika već zagrijana ili treba da bude, onda odmah krećemo jako i glasno. Na nastupima u Podgorici i scenama poput te u Staroj varoši mi postepeno gradimo publiku i uvodimo ih u radnju, poput neke pozorišne predstave, gradacijom do katarze koja je obično na kraju koncerta, u tim slučajevima...

Nastavljate sa svojim nastupima, ali istovremeno radite i na novom albumu. Pretpostavljam da su to i planovi za dalje?

Tako je. Bili smo veoma aktivni od aprila, skoro pa da nijedan vikend nijesmo propustili da sviramo. Ipak smo napravili jednu manju pauzu nakon Podgorice i jednog nastupa u malom pabu u Portugalu, ali sada se opet vraćamo nastupima, od Francuske ka Madagaskaru. U novembru imamo nastupe u Maroku, a u decembru idemo u Indiju gdje ćemo nastupiti na jednom velikom muzičkom festivalu. Uporedo radimo na novom albumu, kao što ste rekli. Nakon serije zahtjevnih i inspirativnih nastupa uvijek smo puni impresija kako se godina bliži kraju, pa su tako motivi došli i sada. Radujemo se novom materijalu, ali i ponovnom dolasku u Crnu Goru.

( Jelena Kontić )