Ako si izuzet od politike ti si autsajder

Komad koji ima jak društveni kontekst svakako je predstava “Omladina bez boga”, koja je prethodne sezone postavljena u Crnogorskom narodnom pozorištu. Iako je tekst napisan 1936. u nacističkoj Njemačkoj, izuzetno korespondira sa sadašnjim trenutkom širom svijeta. Kroz sudbinu mladog profesora, predstava opisuje nakazni ideološki način oblikovanja svijesti njemačke omladine tog vremena - kroz obrazovni sistem, svakodnevnu propagandu preko sredstava javnih komunikacija (radio i filmski žurnali), koji će dovesti do kulturno-civilizacijskog sloma, svjetskog rata, zločina i genocida, a na kraju i do surovog stradanja same te omladine. Uloga profesora povjerena je crnogorskom glumcu Milošu Pejoviću koji ne krije da je ovo jedan od njegovih “najvećih zahvata” u pozorištu.

Pored njega u ovom komadu igraju i Mirko Vlahović, Danilo Čelebić, Dubravka Drakić, Slobodan Marunović, Jovan Dabović, Dragan Račić, Branka Otašević, Aleksandar Radulović, Andrea Mugoša, Tihana Ćulafić, Vukan Pejović, Nikola Perišić, Slavko Kalezić, Slaviša Grubiša, kao i studenti glume Fakulteta dramskih umjetnosti sa Cetinja Pavle Bogojević, Milo Perović, Matija Memedović, Miloš Kašćelan, Una Lučić i Stefan Vuković.

Predstava se našla i na oktobarskom repertoaru, te će biti odigrana u petak 28. oktobra na velikoj sceni od 20 časova.

Ovim povodom Vijesti će sjutra imati nagradnu akciju podjele ulaznica.

O ulozi Profesora, ali i o poruci predstave, kao i činjenici kako je igrati sa studentima FDU-a, Pejović priča za Vijesti...

Vaš lik profesora bukvalno nosi predstavu “Omladina bez boga”. Koliko je bilo teško biti medijum između publike i čitave priče?

Biti medijum između publike i čitave priče iz ove perspektive djeluje prilično lako, kao i bilo koji drugi glumački zadatak.

Međutim, kad smo počeli, to je bio jedan od većih problema i zahtjeva, jer smo morali da napravimo lika koji je u isto vrijeme u priči - igra priču, ali je i dio publike. Bio je izazov naći mjeru toga - koliko možemo da se koristimo tim pozorišnim sredstvom, a da ne bude puno prepričavanja događaja, što bi moglo da bude monotono. Tako da u samom procesu jeste bilo izazovno, ali sad već na igranjima, kad je predstava na čvrstim nogama, i nije toliki problem.

Radnja je smještena u 1934. godinu u vrijeme uspona nacističke Njemačke, no iako je prošlo skoro vijek od tada predstava je veoma aktuelna i primjenjiva i na današnje vrijeme. Koliko se omladina promijenila od tada, i mogu li te srednje generacije, kojima pripada i sam profesor da ih isprate?

Pitanje nacizma i fašizma u ovoj predstavi je nešto što je od početka 20. vijeka uvijek bilo aktuelno, sve do danas u većoj ili manjoj mjeri. Pitanje ekstremizacije omladine na bilo koji način. Mislim da smo danas svi primorani da se bavimo nekim aktivizmom, ako ne ekstremnim, prosto ne da ti se da u današnje vrijeme budeš izuzet iz politike. Čak i ako jesi izuzet od politike ti si autsajder. Nažalost, postalo je nemoguće ne baviti se dnevno-političkim temama. Iako je danas pritisak veliki, on, kad su u pitanju društvo i mediji, nije toliko realan, kao ni naš uticaj kao aktivista, djelova stranki, političkih određenja. Mislim da smo primorani da konstantno razmišljamo o tim stvarima, a jedna ekstremizacija vodi u drugu, pa je zbog toga situacija nezgodna. Pripadnici srednje generacije kojoj pripada i profesor mogu to da isprate, ali je pitanje koliko na to mogu da utiču. Pa i ja, kao pripadnik srednje generacije, koja je još tokom osnovne živjela i odrastala kroz period rata u bivšoj Jugoslaviji u današnje vrijeme je sklona da se izgubi. Takođe, neki ne žele da budu dio svih dešavanja koja odlaze u ekstremne tokove. Mislim da uvijek treba tražiti balans, to je ono što moja generacija može da ponudi mlađoj.

Često se omladina osjeća neshvaćeno. S obzirom na to da im je danas sve dostupno, jesu li naučili da se bore za sebe i dignu glas, ili ih sistem i dalje guši?

Sistem donekle, kao i svaki politički, guši omladinu, ali ne toliko kao u represivnim sistemima u istoriji. Nijesmo u toj vrsti problema. Ako imamo privid toga da smo politički aktivni, da se borimo time što smo aktivni na društvenim mrežama i nešto komentarišemo, mislim da je to jedna farsa koja je nama servirana. Pitanje je opšte apatije koja se nekako uvukla u omladinu. To je razlika između totalitarnog sistema Džordža Orvela i Oldoza Hakslija. Orvel je pisao o sistemu u kojem će paliti knjige i gdje će znanje biti zabranjeno, a Haksli je pisao da će sve biti dostupno, ali da će se tolikom ponudom jednostavne zabave, znanje biti stavljeno na marginu. Pa ni sami ljudi neće željeti da se obrazuju, što mislim da je veliki problem današnje omladine, i to više nego da ih sistem direktno guši ili pravi neku represiju. Generalno se stvorio jedan sistem u kome je jako teško pristupiti pravim i tačnim informacijama, a vrlo lako se izgubiti u poluinformacijama i formirati mišljenja koja su neprovjerena i ekstremizovati se na taj način.

Profesor je taj koji je između omladine i sistema, koliko mu je teško da balansira i bude jednako dobar i za jedne i za druge?

Teško je balansirati zato što se on nigdje nije bavio sobom i time šta je dobro za njega. On pokušava da održi svoj status profesora kroz neka vremena koja su ekstremna, a da pritom izbalansira nešto što je jedna humanistička edukacija. Taj profesor kojeg igram u “Omladini bez boga” jedan je pravi humanista koji pokušava da i to prenese i nauči djecu na svojim predavanjima iz istorije. Jeste, teško je veći dio komada i romana profesoru da balansira da nekako edukuje omladinu, a da digne glas protiv vremena šovinizma i ekstremnog nacizma. Ono što on tu zaboravlja je on sam, a to je njegov veliki problem.

Jezgro ovog komada čine mladi glumci koji su, dok se predstava radila, još bili studenti. Kako je bilo raditi sa njima?

Super je bilo raditi sa studentima. Volim da radim sa mladim ljudima i bilo bi logično da kažem da oni imaju nešto da nauče od mene, ali i ja uvijek nešto naučim od njih. Oni su svježi sa Akademije, još u nekom glumačkom treningu, puni entuzijazma, pa njihova energija zna da vas povede i aktivira. Ako ponekad dam neki savjet, podjednako on važi i za mene kao i za njih.

Šta Vama znači predstava “Omladina bez boga”, a zašto publika ne treba da je propusti?

Omladina bez boga je jedna od mojih najvećih zahvata u pozorištu u Crnoj Gori. Važna je da se i pogleda jer možemo da vidimo koliko u nekim fragilnim tinejdžerskim godinama je lako zavesti i odvesti omladinu u pogrešnom pravcu. Takođe i koliko često, kao dio nekog sistema i dio nekih političkih partija i grandioznih ideja omladina može biti iskorišćena i kako ne razmišljamo o tome šta radimo mladom čovjeku. Ovo je važna predstava, ne samo u današnjem trenutku, već će biti aktuelna i narednih 20 godina, kao što je bila aktuelna i prethodnih 20 godina.

( Marija Vasić )