Godine za zaborav

Trideset i više godina je prošlo, od najveće obmane i prevare građana i radničke klase Crne Gore, i sve do jedne ličile su jedna na drugu; okrutne i neizvjesne. Godine danonoćne borbe da se preživi, opstane ili nestane. Jedna za drugom su proticale sa zebnjom šta će biti sjutra. Godine protkane za mnoge sa tugom, suzama i osjećanjima beznadežnosti. Vrijeme koje bi kad bi mogli najradije zaboravili, jer toliko je njega prošlo a života je bilo malo, bar za većinu građana Crne Gore koji su se često pitali ko im ukrade to vrijeme, ko im zagorča život te ostariše mnogo prije, ko im uze mladost koja pored njih prođe, a ne znadoše da su trebali da budu mladi, srećni i da je pred njima trebala da bude izvjesnija budućnost i život mnogo bolji nego što su njihovi roditelji i preci imali.

I dok tako u tom magnovenju, jedni sanjaju o boljem životu, a drugi ostaju bez njega, neko reče: Narode; svi smo mi tu ali kao da nijesmo, jer smo i dalje onaj narod iz Njegoševe priče; nikakav i ni za šta, grdna pučina, ne pita se ni o samom sebi a kamo li da o nečemu odlučuje. Trideset i više godina vremena tame u kome se izgubila prava mjera, prave vrijednosti i moral. Vrijeme gdje nam najčešće drugi kroje kapu i dolamu, a ne pitaju za mjeru. Postali smo narod poput beznačajnih figura koje neki pomiču kao pione ovog pokvarenog društva i vremena, a bilo je koliko do juče sve drugačije i ljepše.

Danas; on naš građanin pokorni je možda tu, a sjutra ko zna gdje ili možda na ulici ili nekom drugom mjestu ispred nekih birokratskih institucija, protestvuje, traži pravdu i najčešće se gleda oči u oči sa “oružanom silom”, koja možda misli slično kao svi oni koji ispred njih stoje i traže izgubljeni posao, hleba i vraćanje poljuljanog dostojanstva. Gledaju oni svi neke oko sebe, bezlične i bezimene likove, koji su uzimali, otimali ili pljačkali preko svake mjere i zakona; tuđe, narodno, društveno i državno, pa i pored toga svega hoće još, a sav taj narod im je tapšao, a zašto, zbog čega mnogi ne znaju, dokle narode.

I tako godinama to biva do današnjih dana; nažalost traje to narodno bunilo, tugovanje, izgnanstvo iz života. Bogati se i dalje bogate, uzimaju a ne pitaju, kradu a ne odgovaraju, a siromašni još više siromaše, a oni koji su doveli ovaj narod na te grane i dalje pričaju bajke, najčešće obmanjuju i lažu ili drže slovo o moralu, pravdi, patriotizmu i antifašizmu; a mi narod kao narod, opet smo svi tu a kao da nijesmo. Ćutimo i slušamo i tapšemo im, a najčešće ne znamo zašto i kome, pa dokle narode!

Evo i ova 2022. godina poput prošlih polako prolazi, narod umire, birokratija se češlja ili svađa oko plijena, oko fotelja i šake vlasti; a nama građanima izgleda je svejedno ko je danas a ko sjutra na vlasti i kakva nas sa takvim čeka sjutrašnjica. Svejedno nam je što nas neki nazivaju ovakvim ili onakvim, pa sve do državnih neprijatelja. Svejedno nam je što nam neki otimaju ili poništavaju ono što nam je slavna NOB dala, antifašizam i njegove tekovine. Svejedno nam je ko je lopov a ko lažov, prevarant, kriminalac ili ubica, a nažalost ne uviđamo ko je pošten i ko voli ovu lijepu vječnu zemlju svih njenih naroda i narodnosti - crnogorsku. Svejedno nam je što nam neki sude i presuđuju; samo zato što tražimo parče slobode da utolimo žeđ za životom kojega ne stigosmo, a mladost pored nas tako brzo prođe. Svejedno nam je sve to; jer smo mi priznali to ili ne i dalje onaj narod iz Njegoševog “Gorskog vijenca”, pa ne znamo da pogledamo sebe u zrcalo i istini u oči, već i dalje idemo kao “ovce” za onima koji su bez kompasa doveli ovo društvo do dna beznađa. I kad opet pogledamo sve oko sebe, opet smo svi tu, a kao da nijesmo; na raskršću stvarnosti i jave: pa dokle, dokle narode!! Crnogorski i svih vjera i nacija, zar te sopstvene rane ne bole?

Autor je arhitekta

( Ratko Đukić )