Kako stihovi iz „Gavrana” zvuče uz klavir

Mlade umjetnice glumica Anđelija Rondović i pijanistkinja Tamara Jašović približiće domaćoj publici žanr melodrame koji nije dovoljno zastupljen u Crnoj Gori, čak toliko da ne postoje prevedeni tekstovi na naš jezik.

Izvedba autorskog projekta Rondović i Jašović “Veče melodrame” biće upriličena danas u Podgorici, u 20 časova u Kamernoj sali Muzičkog centra Crne Gore (MCCG).

Na programu su melodrame: “Tužni monah” čuvenog mađarskog kompozitora Franca Lista za koju je bio inspirisan stihovima istoimene poeme pjesnika Nikolausa Lenaua, “Gavran” po čuvenoj poemi Edgara Alana Poa za koju je muziku komponovao značajni njemački kompozitor Maks Hajnrih, kao djela čeških kompozitora Jana Dušeka “Umirem od ljubavi” i “Vodeni čovjek” (“Vodnik”) Zdeneka Fibiha.

Jašović u razgovoru za “Vijesti” ističe da će publici pokušati da približe melodramu, žanr koji nije prisutan na crnogorskoj muzičkoj, pa i dramskoj sceni...

”Ne znam šta publika misli o tom žanru i da li znaju šta je. Ni meni kao diplomiranom muzičaru melodrama nije bila prva na spisku želja, niti sam znala u startu kad smo planirali saradnju da je to baš žanr kojim želim da se bavim... Zbog toga sam dodatno sigurna da će svima koji dođu da poslušaju naš koncert biti zanimljivo. Mislim da će publika uživati i prepoznati nešto novo, neki vid muzičko-scenskog djela koje nemamo često priliku da vidimo ili čujemo, a mi ćemo se potruditi da zadržimo pažnju, što je svoj način i zahtjevno, jer je u pitanju jednostavna postavka bez scenografije, već smo na sceni samo Anđelija koja je narator i ja kao pijanistkinja. Tako je zamišljeno, jer sva koncentracija treba da bude na tekstu, muzici i priči. Otkriću da je na samom kraju moja omiljena melodrama”, kaže Jašović.

Ona dalje priča i da je, pored pripreme izvođenja, poseban izazov, ali i problem, bio je taj što nema dovoljno prevedenih tekstova na naš jezik...

”Imali smo sreću da je poemu ‘Gavran’ Edgara Alana Poa Maks Hajnrih uzeo i po njoj napisao melodramu. Svakako, to je poema koja je zvučna, a Edgar Alan Po poznati pjesnik prevođen na više svjetskih jezika, između ostalih i na naš. Pored ‘Gavrana’ na repertoaru imamo i dvije kratke melodrame čeških kompozitora. Imale smo komplikaciju kada smo željele da izvodimo Zdeneka Fibrihu i ‘Vodnika’, odnosno ‘Vodenog čovjeka’, jer nije postojao tekst na našem jeziku, tako da smo same provodile tekst. Iako ne znam češki jezik, imali smo neke prevode tog djela na njemački i engleski, pa smo tako i uspjele da priredimo tekst koji će publika u Muzičkom centru slušati večeras. Takođe smo i kod Listovog ‘Tužnog monaha’ imale problem za pronalaženje originalnog prevoda, pa smo se i tu same pozabavile tom problematikom. Upustile smo se u nešto što zapravo ne bi trebalo da bude dio našeg posla, a to je sve rezultat naše želje da to ostvarimo i realizujemo tako da projekat uspije i da mi izvedemo te melodrame. Zbog svega toga se dodatno nadam da će se ljudima svidjeti sve što smo priredile, a ako im se dopadne i polovično u odnosu na to koliko se nama sviđa i koliko uživamo dok izvodimo i radimo na tome, mislim da će onda svi zadovoljni izaći iz sale”, poručuje Jašović.

A kako je došlo do njihove saradnje, duga je priča, kaže Jašović. Sve je počelo 2017. godine kada su se djelom za naratora i klavir koje je komponovao F. Pulank ”L’historie de Babar, le petit elephant” predstavile na Međunarodnom festivalu alternativnog pozorišta Korifej u Kolašinu. Reakcije publike pokazale su da je njihova saradnja urodila plodom, a onda se i nastavila. Tako stižu i do Međunarodnog takmičenja u interpretaciji melodrame “Zdenek Fibich” u Pragu, gradu koji tradiciju interpretiranja melodrama gaji dugi niz godina.

”Anđelija i ja se znamo još od studentskih dana, zajedno smo studirale na Cetinju. Ona je bila na Fakultetu dramskih umjetnosti, a ja na Muzičkoj akademiji. Bile smo cimerke u domu, iako sam ja nešto starija, i uvijek smo htjele da pronađemo način da spojimo te dvije vrste umjetnosti, ali nismo znale u tom periodu šta je to što bi nas spojilo. Ne znam koliko je godina prošlo i desila se jedna potpuno slučajna stvar... Tada sam već bila upisala magistraturu na cetinjskoj akademiji i došlo je vrijeme pitanja šta će biti moj završni rad, odnosno magistarski ispit. Istražujući neke stvari koje nijesu ranije imale priliku kod nas niti da se sviraju, niti čuju, ali ni da se radi na njima, došla sam do žanra melodrame i odmah mi je Anđelija bila na umu, jer je ona bila osoba sa kojom sam uvijek htjela da sarađujem. Takođe, uvijek smo imale dobru energiju, kako van scene tako, ispostavilo se, i na sceni. Počele smo rad na tom projektu”, priča Jašović.

U želji da rade, okolnosti su im dalje pružile nove mogućnosti...

”Ispostavilo se da smo, prije predstavljanja mog magistarskog rada, igrom slučaja, pronašle takmičenje u interpretaciji melodrame na koje smo se prijavile. U pitanju je takmičenje u Pragu u Češkoj koje ima dugu tradiciju održavanja, međunarodnog je karaktera, ima za cilj da podrži i podstiče mlade umjetnike da se bave ovim žanrom, pa tako tamo dolaze sjajni ljudi, iz raznih umjetničkih branši, glumci, režiseri, kompozitori, pijanisti i njeguju tradiciju izvođenja melodrama... I mi smo dobile priliku da se predstavimo publici u Pragu, što je bilo jedno divno iskustvo i vjetar u leđa. Vjetar u leđa jer, i ako možda nije pravilno reći, ali ni mi same nijesmo u potpunosti znale šta radimo i stvaramo, jer niko u Crnoj Gori nije imao priliku niti da čuje niti da radi na ovom žanru. A mi, sve što smo radile bila je upravo priprema za to takmičenje, većim dijelom smo igrale na sreću, vjerujući u taj projekat. I tada smo osvojile nagradu, i to pored 15 takmičarskih parova”, ističe pijanistkinja.

Pred sedmočlanim internacionalnim žirijem koji je obuhvatao renomirane umjetnike iz svijeta glume i muzike iz pet zemalja, u oktobru 2018. godine osvojile su treću nagradu, kao i specijalnu nagradu za prevod tekstova takmičarskih melodrama na maternji jezik. U zaletu i podstaknute priznanjima, željele su da nastave svoj rad.

”Kada smo se vratile u Crnu Goru odlučile smo da nekako nastavimo da prezentujemo ono što smo uradile. Međutim, uskoro je naišla pandemija, pa nas je situacija koja je zadesila cijeli svijet spriječila u našoj namjeri. Zbog toga mi je posebno drago što se sada, nakon toliko godina, opet vraćamo ovom žanru, našem projektu i što djela koja smo tad pripremile sad ponovo predstavljamo. Svakako, doživljavamo ih na drugačiji način, jer smo nekako i same sazrele u proteklom periodu, a tako je i projekat dobio drugačiju notu”, kaže Jašović.

Kada je repertoar u pitanju bile su ograničene, kako tada, tako i danas.

”Zbog problema pronalaženja teksta i prevoda na naš jezik ostale smo na ovom programu koji smo pripremile 2017. godine, iako, naravno, postoji raznih melodrama u svijetu. Mnoge od njih želim da odsviram, ali nikako ne nalazim vrijeme da sjednem i odradim prevode tekstova, jer je u pitanju ogroman posao koji ište fokus i posvećenost. Sa druge strane, nisam uopšte sigurna i ne znam kako ljudi kod nas reaguju na to, jer nemam povratnu informaciju od publike, ne znam da li im se to sviđa ili ne, da li bi to slušali, u tome uživali. Svakako, imam milion i jednu ideju šta bih sve mogla da radim sa tim žanrom, ali treba da se nađe vrijeme da se kvalitetno odradi prevod i ostatak posla. Ono što bi meni bilo izuzetno drago jeste da se nađe neko ko bi prvi put na ovom prostoru napisao neku melodramu, a Anđelija i ja bismo je rado izvele”, ohrabruje pijanistkinja.

Ona ističe da Rondović toliko lijepo govori stihove “Gavrana”, a odlično je legao i klaviru, pa je jednostavno to moralo da bude dio repertoara. Ipak, priče nijesu povezane, objašnjava ona. Uz to, svaka ima neki nesrećan kraj, zato što je melodrama takva...

”Kad smo birale program birale smo ono što nam je u tom trenutku bilo najdostupnije i moguće izvesti, a da uz to bude i lijepo za slušati i da zainteresuje ljude, ali i da ima smisla. Svakako, presrećna sam što će crnogorska publika imati priliku da čuje nešto novo, jer mislim da je ovaj žanr vrijedan pažnje”, kazala je Jašović.

Ona dodadje i da je melodrama težak i zahtjevan žanr za izvođenje, iako naizgled djeluje drugačije, pa otkriva i kako su tekle pripreme.

”S obzirom na to da Anđelija nema muzičko obrazovanje, a ni ja glumačko, bilo je teško početi rad, jer nijesmo znale odakle da krenemo. Svaka od nas dvije zna svoj posao - znam da sviram svoju dionicu, a ona zna da interpretira tekst. Kad se sad prisjećam tog perioda, u pitanju je 2018. godina ili čak ranije, bude mi žao što ne postoji nikakav video zapis tih naših prvih proba, jer bi ih bilo zanimljivo pogledati. Jeste, jako je teško pronaći balans u radu, zato što morate poštovati želju kompozitora, a morate poštovati i želju pjesnika koji je napisao poemu na osnovu koje je kompozitor komponovao svoje djelo, a u svemu tome o sebi dati slobodu. Kada krenete u taj proces shvatate da je to zapravo neka prividna sloboda - slobodni ste u kontekstu da možete da radite šta hoćete, jer narator nije uslovljen kao neki solista na instrumentu ritmom, melodijom ili nečim sličnim, ali tu nastaje izazov, jer sve to treba uklopiti tako da prirodno teče, da se smisao poeme ne izgubi, a istovremeno da klavir ispriča neku svoju priču, da zvukom dočara i likove u melodrami, da opiše pejzaž, postavi i upotpuni dramu i slično... Mnogo je aspekata na kojima treba raditi”, podsjeća ona.

Važno je i pronaći mjeru tako da se njihove sposobnosti međusobno pretapaju i spajaju, a ne guše ili sukobljavaju tokom izvedbe. U svemu tome, mlade umjetnice sebi zaista pružaju slobodu u vidu improvizacije, jer osjećanja i emocije koje melodrama budi, nekada je nemoguće obuzdati.

”Teško je dozirati sve to. Ipak, bez obzira na to koliko vježbamo i pripremamo program, dok ne izađemo na scenu i ne krenemo sa izvedbom, mi prosto ne znamo šta može da se desi, šta da očekujemo i kako će to izgledati, bez obzira što smo dobro uvježbane i što svaka od nas zna svoj posao i šta treba da radi. Jer, u trenutku kada izvodimo, mislim da se i jedna i druga pomalo prepuštamo trenutku. Ne razmišljamo mnogo, iako se trudimo da ispoštujemo neke norme. Ne mogu reći da se u potpunosti prepuštamo improvizaciji, ali je svakako ima i doziramo je prilikom izvođenja. Po mom mišljenju, neophodno je da improvizacija postoji u melodrami, jer ukoliko je sve striktno bojim se da priča ne može biti doživljena kod publike onako kako bi trebalo da bude. Smatram da treba da imamo slobodu potencijalnih (minimalnih) promjena, u skladu sa ličnim osjećajem... Na primjer, prije nekolika dana smo imale probu i prilikom izvođenja jedne melodrame shvatile smo da je potpuno drugačije doživljavamo sada i da zapravo želimo da je i prikažemo drugačije nego što smo to uradilie prije par godina. Mislim da je to prelijepo, a i ima smisla što je tako. U pitanju je žanr koji dozvoljava igru, ostavlja slobodu izvođaču, a opet sa druge strane je jako čudno i teško sve to dozirati, jer se moraju poštovati i određena pravila koja, kao i u svemu, i u melodrami postoje”.

Jašović dodaje i da je Kamerna sala MCCG pravi prostor za ovu priliku, a adekvatnim svjetlima dodatno će dočarati intimniju atmosferu koju melodrama ište. Događaj je dio programa Edukativnog sektora MCCG, a karte su u prodaji po cijeni od pet eura.

”Želim samo da ljudi dođu i da na neki način daju šansu ovom žanru, da pogledaju da li im se dopada, da budu otvoreni za emocije koje su neizostavne. Ne bih da unaprijed namećem nešto ili dajem svoje mišljenje ali mislim da niko neće ostati ravnodušan prilikom našeg izvođenja, a sve u svemu mislim da je u pitanju žanr koji zavređuje pažnju i koji vrijedi otkriti”, zaključuje Jašović.

Umjetnice uspješne i individualno

Pored zajedničkog uspjeha, obje umjetnice prepoznate su i uspješne i individualno, svaka na svom polju.

Anđelija Rondović je magistrica glume i predavač na FDU Cetinje. Godinama već postiže odlične rezultate u svojoj struci. Učestvovala je u projektima Kraljevskog pozorišta Zetski dom na Cetinju, podgoričkog Gradskog pozorišta, Crnogorskog narodnog pozorišta, Nikšićkog pozorišta, ali i nezavisne scene. Za glumačka ostvarenja je nagrađivana više puta.

Tamara Jašović je diplomirana pijanistkinja i magistar korepeticije. Tokom školovanja je osvajala brojne nagrade na državnim i međunarodnim takmičenjima u disciplinama klavir, kamerna muzika i korepeticija, a brojna priznanja su pristizala i za izuzetan akademski uspjeh, koji je na kraju studija nagrađen Plaketom Univerziteta Crne Gore, najvišim priznanjem za oblast umjetnosti. Pored koncerata u Crnoj Gori, nastupala je i u Austriji, Mađarskoj, Italiji i Češkoj.

( Jelena Kontić )