Rađenović Stanojević za "Vijesti": Unutrašnji kosmos amputiran od spoljašnjeg

Zbirka poezije “Amputirani kosmos”, crnogorske autorke Stanke Rađenović Stanojević, biće predstavljena sjutra u Beogradu, u okviru programa Međunarodnog beogradskog sajma knjiga koji se od 23. do 30. oktobra odvija pod geslom “Povratak napisanih”.

Rađenović Stanojević najavila je da će sjutra u 16.30 časova, u Hali 2, nivo A, na štandu Ministarstva kulture Republike Srpske, izdavač “Liberland” iz Beograda predstaviti njenu knjigu odabrane poezije “Amputirani kosmos”. Moderator programa biće urednik knjige Karlo Astrahan koji će i razgovarati sa autorkom.

”Bogradski sajam knjiga je manifestacija značajna na nivou Evrope i spada među najveće manifestacije u oblasti književnosti i kulture. Stoga mi je čast i zadovoljstvo da predstavim svoju zbirku poezije koju je izdavačka kuća “Liberland” objavila prošle godine”, kazala je ona na početku razgovora za “Vijesti”.

Rađenović Stanojević podsjeća da su sajmovi knjiga prilika i mjesto za predstavljanje godišnje produkcije odabranih izdavača, a prije ili kasnije, kaže ona, svi autori dobiju pravo da predstave svoj rad i stvaralaštvo. Ona podsjeća i da su na štandu izdavačke kuće “Štampar Makarije” zastupljena izdanja Narodne biblioteke Budve, u cilju promocije projekta “Budva - Boka 2028 - Evropska prijestonica kulture 2028. godine” i poziva sve koji su u prilici da posjete, kako njenu promociju, tako i štand sa izdanjima Biblioteke u kojoj radi.

Zbirka poezije “Amputirani kosmos” predstavlja autorkin izbor poezije od 90-ih godina, pa naovamo. Na pitanje da li, u zavisnosti od perioda u kojem je neka pjesma nastala, ona za čitaoca predstavlja duh i karakterizaciju trenutka, nje same ili društvenih okolnosti, Rađenović Stanojević kaže da periodizacija i nije toliko uočljiva.

”Meni se nekako čini da sve vrijeme pišem jednu pjesmu... Praktikujem da objavljujem presjeke svog stvaralaštva obogaćene izborom novijih pjesama. Tako sam 2020. godine objavila ‘Karneval u Amnionu’ u izdanju Narodne biblioteke Budve, gdje i radim, što je takođe bio jedan, malo širi, presjek mog stvaralaštva, uz nove pjesme. Imala sam tada sjajnu urednicu Nataliju Đaletić, koja se potrudila da izbor bude baš kako treba. Željela sam tada da pjesme obilježavam godinama, ali kako sam imala i dobrog recenzenta, pjesnika i kritičara Gojka Božovića, on je istakao da njemu sve te pjesme izgledaju potpuno ujednačeno i da nema potrebe da se datiraju. Poslušala sam ga. Zbog toga sam isto to, samo u nekoj manjoj formi, uradila i sa zbirkom ‘Amputirani kosmos’ za koju sam sama napravila izbor ranijih i dodatak novih pjesama. Ne pišem često, pa zato i nemam dovoljno novih pjesama za jednu potpuno novu i svježu zbirku, ali mislim da to i nije neophodno. Sa starim pjesmama se lako uklapaju i dobro funkcionišu novije praveći neki jedinstven kosmos za sebe”, objašnjava Rađenović Stanojević.

Naslov “Amputirani kosmos” ostavlja prostor za različita tumačenja, djeluje kao svojevrstan oksimorona, ukoliko znamo da je kosmos beskonačan i nepoznat, a amputirano bi značilo da je odstranjen(o)... Autorka u razgovoru za “Vijesti” potvrđuje da simbolika postoji i otkriva o čemu se radi...

”Jedan od mojih ranijih ciklusa, objavljen u zbirci iz 2012. godine, nosio je baš naslov ‘Amputirani kosmos’. U ovom slučaju ‘amputirano’ znači da je odstranjeno od vanjskog svijeta, a kosmos je svakako unutrašnji. Može se gledati kao na oksimoron, ali je to zapravo okrenutost ka unutrašnjem svijetu, amputirano od spoljašnjeg, ono što štitimo iznutra i gledamo da opstane, da traje, da ga sačuvamo i uredimo onako kako mi želimo i kako smatramo da je najljepši mogući način, a umjetnost naravno to uvijek dozvoljava. To je jedini svijet koji nam dozvoljava da kreiramo sve svoje svjetove i da ih katkad amputiramo iz, nekad ružne, zbilje”, priča ona.

Gojko Božović je zapisao da njene pjesme donose individualizovanu perspektivu što, naslućuje se, znači da autorka zanemaruje spoljašnje faktore, uticaje, okolnosti i aktuelnosti na nivou društva, politike i drugih dešavanja. Za “Vijesti” kaže da jedino iz te perspektive i želi da piše, jer bi u suprotnom njena poezija bila angažovana.

”A ja, u suštini, ne volim angažovanu poeziju, jer je prolazna i tiče se trenutka. Ipak, to ne znači da ne treba da postoji angažovano u poeziji, ali u smislu angažovanosti koja je svevremena, koja će da traje i koja je, prije svega, ljudska i umjetnička. U svakom slučaju, društvene okolnosti i taj impuls spolja podsticaj je da pjesma ili neko drugo umjetničko djelo nastane, ali na način kako mi to u našem unutrašnjem kosmosu proživljavamo i doživljavamo. To je manifestacija onog iznutra, iako poticaj može biti, a najčešće i jeste, spoljašnji, jer sve prelamamo kroz prizmu našeg bića i našeg kosmosa”, ističe Rađenović Stanojević.

U njenu pjesmu, zapisala je u osvrtu na “Amputirani kosmos”, mogu stati samo birane, izbrušene, do smisaonog i emotivnog jezgra ogoljene riječi - to je bio moj imperativ, kredo oduvijek. A univerzalno pitanje koje se postavlja, pa tako i njoj, jeste pitanje inspiracije za koju se, skoro pa mitološki i mistifikovano, vezuje nastajanje poezije, ali i motiv...

”Ne pišem toliko često. To se vidi i po mojim zbirkama, imam ih pet i jednu koautorsku, iako pišem i objavljujem oko 30 godina. Ne pišem često i mislim da to i ne treba raditi na silu. Mislim da nikada poezija, ili je makar rijetko, nastajala iz nekih srećnih okolnosti i zadovoljstva autora. Uvijek je poezija povezana sa boli, a sve zavisi od autora, odnosno pojedinca i toga šta kome pričinjava bol ili šta iz spoljašnjeg svijeta reflektuje bol u unutrašnjem biću”, priča ona, a dalje je u razgovoru za “Vijesti” podijelila i da je lani doživjela bol kada je ostala bez majke...

”Nakon toga sam napisala jedan ciklus pjesama koji je posvećen njoj i na taj način sam spašavala sebe. Svakako, uvijek se klonim patetike, jer patetika je smrt za umjetnost i u tom smislu nije samo bitan izbor teme, nego je bitno i kako ćemo jezički brusiti, glačati i prevoditi poetski jezik u kod koji želimo uobličiti tako da bude pjesma. U tom smislu, mogu reći da umijem da detektujem patetiku ne samo u mojim, već i u drugim djelima. Lično, volim da radim na jezičkoj svedenosti, da stih i pjesma budu jedan nukleus značenja, zvučnosti, simbola i svega onoga što u tradicionalnom smislu poetski jezik sam po sebi znači”, zaključuje Rađenović Stanojević.

Poezija treba da zadrži svoje mjesto koje ima - tron

Svedenim jezikom njena poezija i snaga stiha dolaze do izražaja. Ona naglašava da je pjesnik “onaj koji poput zlata ostane na situ; vrijeme je majstorsko rešeto, pa što ostane u trajanju, vrijedjelo je”, kaže.

”Mislim i da vrijeme lako demantuje mnoge autore, pa i dodatno zato što imamo na snazi hiperprodukciju. U toj hiperprodukciji, pa čak i kada radite u toj sferi, ne možete da pročitate sve. A da biste znali šta jeste umjetnost, a šta nije, definitivno treba (pro)čitati i ono loše da bismo znali šta je dobro. Ne volim prozaičnost kao puku prozaičnost, ne volim ni deskripciju i previše proeze u poeziji. Možda sam previše tradicionalna, ali volim da se držim, ne strogo podijeljenih formi i žanrova, već poezije koja treba da zadrži svoje mjesto koje ima u književnosti i umjetnosti, na tronu”, poručuje ona.

Rađenović Stanojević dodaje da ne bi trebalo svi koji pišu poeziju da se nazivaju pjesnicima, s obzirom na to da je danas najčešći vid pisanja pjesama terapijski...

”Ali to je legitimno pravo da neko sebe smatra pjesnikom ili pjesnikinjom. Svakako, meni je degutantno što se toliki broj autora potpisuje i naziva sebe pjesnikom, književnikom. I u istoriji književnosti smo imali toliko književnosti i pokreta da su negdje ostale samo kao bibliografske jedinice ili u napomenama - što znači da postoji mnogo onih za koje vrijeme nije potvrdilo da zavređuje tumačenje, čitanje i iščitavanje ili buduće predstavljanje. Zbog toga, mislim da će vrijeme i budući čitaoci istančanog ukusa znati da odvoje šta je poezija, šta književnost, šta umjetnost, a šta nije, već je hir ili terapija”, kaže Rađenović Stanojević.

( Jelena Kontić )