Životna priča porodice Rože iz Nikšića: Najteže je kad djeca nemaju šta da jedu
Situacija u kojoj se nalazi familija sa petoro djece iznenadila čak i predstavnike Crvenog krsta, nemaju dovoljno hrane, odjeće i obuće, nemaju ni ormar u sobi, uprkos tome što se trude da zarade fizičkim radom
Ivana, Valentina, Tatjana, Maša i Viktor Rože nemaju dovoljno hrane, odjeće i obuće, nemaju ni ormar u sobi, udobne krevete, nemaju mnogo toga što njihovi vršnjaci imaju, ali zato imaju najtopliji i najljepši osmijeh kojim vas jedno dijete može nagraditi.
”Za porodicu Rože smo saznali prije nekoliko dana i bili smo zaista iznenađeni stanjem koje smo zatekli. Toj porodici, koja je došla iz Srbije i nema državljanstvo, a samim tim ni regulisanu zdravstvenu i socijalnu zaštitu, mnogo toga fali i zamolila bih sve koji su u prilici da im pomognu”, kazala je sekretarka nikšićkog Crvenog krsta Ana Macanović.
Ni njoj nije silazio osmijeh s lica kad joj je osmogodišnja Ivana uručila poklon - crteže nacrtane samo za nju u znak zahvalnosti što su im Crveni krst, ali i Macanović lično, donijeli hranu, odjeću i obuću, pribor za školu, ali i jabuke koje četvorogodišnja Tatjana prosto obožava.
Daniela i Ivica Roža, porijeklom Mađari, kada su iz Srbije došli u Crnu Goru, prije više od deset godina, mislili su da ih čeka srećna budućnost. Daniela kaže da su je i dobili, jer imaju “krasnu porodicu”, četiri kćerkice, uzrasta od osam do tri godine, i malenog Viktora koji je u avgustu proslavio prvi rođendan.
”Suprug ovdje radi duže od 15 godina, a ja sam u Nikšiću više od deset godina. Rekli nam da su ovdje veće plate, tu smo došli i počeli da stvaramo našu krasnu porodicu. Suprug kopa rovove i plata mu je oko 400 eura. Živimo kao podstanari i kuću plaćamo 100 eura. Srećom što nam je gazdarica divna i ima veliko razumijevanje”, priča Daniela.
Objašnjava da za komunalije, struju i vodu, duguju oko 400 eura, i da nijesu mogli sve dažbine da izmire jer je šestogodišnjoj Valentini puklo slijepo crijevo pa su morali da je operišu, a sve su ljekove, kako nemaju zdravstveno osiguranje, bili prinuđeni da kupe.
”Sad ćemo na osnovu sklapanja porodice da se prijavimo i da pokušamo da dobijemo papire i tako preko supruga ostvarimo pravo na zdravstveno osiguranje. Nažalost, pogrešno su me bili naučili iz određenih institucija da moram svaka tri mjeseca da napustim Crnu Goru i onda se ponovo prijavim, što sam godinama radila. Ali biće valjda bolje. Samo neka su mi djeca zdrava i srećna”.
Snalaze se kako znaju i umiju, samo, kako kaže Daniela, da djeca ne gladuju. Sa suprugom je, čak i trudna, išla da bere drva, kako bi obezbijedili ogrev za zimu.
”Bilo je dana kada nijesmo imali, bilo je dana kada smo ponešto imali, ali nadam se biće bolje. Kada oni spavaju, sakrijem se i isplačem. Najteže je kada ti cijela porodica okrene leđa, kada imaš braću i sestre, a nemaš ih. Čujem se ponekad sa majkom, ali nije to to. Neki put živimo kako umijemo, a neki put ćutimo. Najteže mi pada kada neki put djeca ustanu, a znam da nemaju šta da jedu. Bilo je dana kada nas dvoje nijesmo jeli, nego smo naše zalogaje ostavljali za djecu. Boli me i što druga djeca znaju da potcjenjuju i ponižavaju zbog njihovog siromaštva. A posebno boli kada, znajući da su moja djeca gladna, zovu ih kao kučiće i daju im ostatke od hrane, ono što je već do pola pojedeno, izgriženo. Prije bih trpjela glad i žeđ nego se ponižavala kod pojedinih za koje bih voljela da samo jedan dan žive životom kojim ja živim. Ali, za moju djecu ću i poginuti ako treba”.
A porodici Rože, osim novčanih sredstava, treba dosta toga. Trebaju im ormari, kreveti, električni šporet, hrana, odjeća...Treba im nada za bolju budućnost.
”Držali smo svinje, ali smo prije dvije godine zbog čopora pasa lutalica ostali bez njih. Sada nemamo sredstava da kupimo druge. A djeca vole životinje. Evo čak imamo i porodicu ježa, majku, oca i tri bebe, o kojima djeca vode računa. Voljela bih da ih upišem u vrtić, da djeca osjete kako to izgleda imati društvo, da im namjestim sobu, da imaju neki pristojan kutak, da Viktor ima ogradicu, da mogu da ga ostavim dok radim po kući. Ali najviše od svega, voljela bih da su oni zdravi i srećni”.
A kada pogledate mališane i njihov osmijeh shvatite da njima za sreću tako malo treba.
”Drugi sam razred i baš volim školu, a posebno matematiku. Za matematiku sam doktor. Imam i posebne patike, brzačice. Tako ih zovem jer su baš brze”, sa osmijehom kaže osmogodišnja Ivana.
Na pitanje šta bi voljela da ima, odgovara “još jednog brata”, dok dvije godine mlađa Valentina priželjkuje sestru. A na pitanje šta je ono što im roditelji ne mogu priuštiti, a o čemu maštaju, Ivana stidljivo odgovara da su to lijepe haljinice, dok bi Valentina voljela da ima novu ljuljašku.
”Pomažemo mami sve po kući – peremo sude, čistimo, ribamo podove, spremamo krevete, čuvamo brata i mlađe sestre”, ponosno rekoše Ivana i Valentina.
I obradovaše se obećanjem Ane Macanović da će za vikend dovesti djecu da se sa njima poigraju i podijele radost.
Svi koji mogu da pomognu porodici Rože, sredstva mogu uplatiti na ime Ivica Roža, Addiko banka, broj žiro računa: 555000900218288710, dok stvari mogu odnijeti u prostorije nikšićkog Crvenog krsta.
( Svetlana Mandić )