Ponosna šćer poezije i života

”Zovem se pjesnik/jer drugoga imena nemam/U mojoj biografiji i nema drugih podataka osim pjesama/Mojim venama teče mastilo/Po zanimanju sam čovjek/mada takvi nikom ne trebaju/Zato je moja radna knjižica prazna/i srce puno”.

Ona je “ničija šćer”, ali i “šćer poezije”, ona je “srna među zvjerovima” i “jasika iz Nikšića”, ona se liječi pisanjem, a hrani knjigama, ona je Sava Radulović i “živi tako nenametljivo, kao u tuđoj pjesmi”. A opet, to je samo njena pjesma - nekada opora, a nekada buntovna, nekada tanana, a nekada mila, ali njena.

Sava je na nedavno završenom 65. Međunarodnom sajmu knjiga, na štandu izdavačke kuće “Štampar Makarije”, predstavila najnoviju zbirku poezije “Ničija šćer”.

”Ja sam Savu nazvao, naravno, čitajući to što piše, a i gledajući je ovako uživo - srna među zvjerovima. Ona tako živi u ovom svijetu, kao srna među zvjerovima. Jedina sigurnost kod nje je ta da se dohvati pjesničke riječi. Tada dobija sigurnost i onda, iako trepereći, osjeća da se nalazi u središtu ovog našeg svijeta. Dakle, jedino s riječju”, kazao je na promociji književnik Milutin Mićović, jedan od recenzenata njene zbirke.

Prema njegovim riječima, mnogo je pjesničkih knjiga, ali tek poneka živi s onom tajnom poezije koja je jednaka kroz sva vremena, koja se dotakla nečeg što je dublje od vremena. Jedna od takvih knjiga je i “Ničija šćer”.

”Njena poezija se doživljava kao mila, prijatna, duboka i s čežnjom da se upozna jednom takav pjesnik, koji je rijedak u savremenom svijetu”, istakao je Mićović.

Akademik Matija Bećković, drugi recenzent Savine knjige, kazao je da je nikšićka poetesa već samim načinom potpisivanja, sa dva “v”, pokazala svoju autentičnost, posebnost, pokazala da ne želi da bude u moru istih.

”I ona ništa više da ne uradi, ništa da ne napiše, ona postaje jedinstvena, a ta jedinstvenost je toliko u vezi sa poezijom i sa ličnošću pjesnika, da neko gori za poeziju u vrijeme kad se govori da samo se za poeziju ne gori, a za sve drugo se crkava i gine. I sve što sam imao: ikakav kontakt, razgovor, razmijenio neku riječ sa njom, to je sve bila čista poezija. Ona je tamo neka srna koja drhti, živi tamo u nekoj pustinji na jedvite jade. I sama ta dosjetka, pa i taj naslov, pa i sve ovo što smo čuli, samo dokazuje da ona piše svoje pesme, ispisuje svoj život”, kazao je Bećković.

Toliko toga u pjesništvu je isto da, prema riječima Bećkovića, da na knjigama pjesnika zamijenite korice, oni ne bi ni primijetili da to nijesu njihove pjesme, jer “sve su iste, sve su iz istoga aparata”. Ali ne i Save, ne i njena poezija.

”Nema sumnje - dobili smo jednu pesnikinju prvoga reda, iznijansiranu, tanku, darovitu, koja treperi poput jasike, koja i jedino treperi u celoj šumi... Ne sumnjam uopšte da će uspjeti. Nema ko drugi da uspije, a ona hoće. Takve nema”, poručio je Bećković.

Savina prva zbirka “Pjesmom te ćutim” odmah je osvojila publiku koja je oćutala njene stihove, da bi oni ubrzo postali njihovi. A zatim se rodila “Ničija šćer”.

”’Ničija šćer’ je svojevrstan bunt protiv današnjeg položaja svih mladih ljudi koji se nijesu snašli u ovom vremenu, a ponosni su na svoju nemaštinu i svjesni koliko je nekada ništa sve. Mislim da se ova odrična zamjenica ‘ničija’ u naslovu ničega ne odriče, nego je to najljubavnija i najnježnija riječ u savremenoj poeziji, jer kad se čitanjem pjesme svuče plašt hladnoće sa naslova, zasija ponosna i šćer privržena svom porijeklu, i u poeziji i u životu. A takav neko ne može postati siroče, dok god je jednog jedinog čitaoca gladnog dobrog stiha”, kazala je Radulovićeva.

”Ne treba čovjek da ostari/pa da shvati/kako je nekada ništa sve/i koliko smo samo imali sreće/da nemamo ništa”.

A Sava Radulović ima olovku, poeziju i srce. Malo li je.

( Svetlana Mandić )