Kako djeca sa smetnjama u razvoju uče da plivaju?

Roditelji djece sa smetnjama u razvoju imaju podršku. Nisu sami. To je ključna poruka Nataše Anastasov, majke osamnaestogodišnjeg Vasilija koji je još prije rođenja dobio dijagnozu hidrocefalus.

„U posljednjem mjesecu trudnoće saznali smo da će naše dijete imati smetnje u razvoju, odnosno hidrocefalus. Kada se on rodio, uslijedila su razna ispitivanja, zatim i operacije, liječenje, pa kasnije i fizikalne terapije. A sve to je jako teško za jednu porodicu“, počinje svoju životnu priču Nataša.

Tako su tobogane, ljuljaške, igrališta, već u prvim godinama Vasilijevog života, zamijenili bolnički kreveti. Odlazak iz jedne u drugu bolnicu, od ljekara do ljekara, postala je praksa ove porodice. Ono što je izostalo je podrška.

„Kada sam postala majka, suočila sam se ne samo sa činjenicom da će Vasilije imati smetnje u razvoju, već i da ćemo se sa tim nositi, uglavnom, sami. Mislim da nam je tada najviše trebala podrška okoline i najbližih, ali i psihološka i materijalna pomoć. Imala sam utisak da smo suprug i ja ostali sami“, sjeća se Nataša.

Neznanje, neinformisanost i strah neki su od izazovi sa kojima se Nataša, pored nedostatka podrške, sama suočavala. Naglašava, da tek kada su sami prihvatili da njihovo dijete ima smetnje u razvoju, to su krenuli da čine i drugi.

„Vasilije, koji danas ima 18 godina, u vrtić je krenuo sa pet. U tom periodu inkluzije je bilo vrlo malo, asistenata još manje. Međutim, njega su drugari u tom manjem uzrastu sjajno prihvatili. Iako je bio u kolicima, družili su se sa njim, a vaspitačice smišljale igrice u kojima može da učestvuje, što je bilo jako bitno za njega i njegovu pripradnost društvu. Vasilije sada pohađa završni razred srednje škole u Resursnom centru u Podgorici. Radnu sedmicu provodi u Glavnom gradu, vikende i raspuste u Budvi”, kaže Nataša.

U posljednjih 18 godina mnogo se toga promijenilo i dosta napredovalo. Danas se više govori o djeci sa smetnjama u razvoju, njihovom položaju u društvu, servisima za podršku njima i njihovim porodicama. I do toga je Nataša morala sama da dođe. Za svog sina i za drugu djecu, osnovala je NVO „Puževa kućica“ Budva.

„Bili su nam potrebni servisi i određeni sistem podrške u Budvi. Išli smo u druge gradove, države, na razne habilitacije, ali smo se uvijek vraćali kući. Kako mi, tako i ostali roditelji. S toga, bilo nam je jako važno da omogućimo svoj djeci sa smetnjama u razvoju normalno funkcionisanje u svojoj porodici i u svom gradu, uz pomoć fizioterapeuta i logopeda, ali i da svim roditeljima pružimo podršku”, objašnjava Nataša.

NVO Puževa kućica već 10 godina pruža servise podrške djeci sa smatnjama u razvoju. Sa djecom u njihovim prostorijama svakodnevno rade fizioterapeuti, logopedi, defektolozi i psiholozi. Organizuje se i psihološka pomoć za roditelje, braću, sestre i ostale članove porodice. U sklopu projekta „Odgovorno i solidarno – građani preuzimaju inicijativu“, koji sprovodi Fond za aktivno građanstvo sa partnerskim organizacijama NVO „Aktivna zona“ i „Zračak nade“, a finansira Evropska unija uz kofinansiranje Ministarstva javne uprave, NVO „Puževa kućica“ sprovodi projekat koji za cilj ima promovisanje inovativnih pristupa u radu sa djecom i mladima sa smetnjama u razvoju. To podrazumijeva i uključivanje Halliwick metodologije u zvaničnu praksu studenata Fakulteta za fizioterapiju koji se nalazi u sklopu instituta Igalo.

„U Crnoj Gori se Halliwick metodologija smatra inovativnom, a na Zapadu se koristi od petesetih godina prošlog vijeka. Ona podrazumijeva da djeca sa smetnjama u razvoju nauče da plivaju i održavaju se na vodi. Potrebni su sertifikovani treneri, odnosno fiozioterapeuti i defektolozi, koji prolaze kroz specijalnu edukaciju. Kroz ovaj projekat im omogućavamo adekvatno znanje, koje se primjenjuje u radu sa djecom. Plivanje za naše mališane ima ogroman značaj za poboljšanje motorike, ali i za raspoloženje i druženje. Od starta imamo odlične rezultate”, objasnila je Nataša.

Kao jedna od roditelja djece sa smetranjama u razvoju, Nataša poručuje roditeljima da obavezno potraže pomoć koja je potrebna cijeloj porodici. Zaključuje i da svi ostali trebaju da rade na tome da se smanji stigma, diskriminacija, zatvorenost porodica i društva, jer za sreću i zadovoljstvo sve djece potrebno je budu jednako uključena i prihvaćena sa svim svojim osobenostima.

( PR tekst )