Čovjek iz krmedara

Ljetos sam na prigradskoj raskrsnici izašao iz kolone da pomognem čovjeku koji je ležao na trotoaru. Pored njega je bila izvaljena stolica, rđava i stara, a on toliko pijan da se pred mojim očima tresao. Pokušao sam ga dignuti i gotovo bih uspio da se nije hvatao za stolicu i jednom uspravljen opet padao preko nje.

Ostavi je đavole! podviknuo sam.

Nekoliko minuta mi je trebalo da raspetljam čvor i shvatim kako je čovjeku u glavi bila sumanuta ideja da sjedne uz cestu, ko zna zbog čega.

Daj čiko da te povedem kući! Đe živiš?

Dao sam znak ženi da me čeka u kolima, uzeo prokletu stolicu i gurao pijanog naprijed. Svakog trena mogao je da se skljoka i čelom poljubi beton. Bio je težak kao da je pio olovo, a ne pivo po kome mu je vonjao uzdah.

Đe ti je krevet, nesrećo?

Pokazao je na red kuća uz ulicu i dvorišta zaklonjena gubom divljeg rastinja. Držao sam ga pod ruku, ujedno teglio onu stolicu, gurao nas do cilja u sjeni pajasena, tih toksičnih palmi zetske ravnice.

Stigli smo do napuštenog krmedara. Unutra je čekao stari dušek. Domaćin je sjeo i samo što nije povratio dok sam mu skidao patike. Vezice su bile najlonske, ko zna od koje namjene, rezale su dlanove dok sam ih vukao. Pokušavao sam da se u toj biblijskoj radnji ne usmrdim.

Eto kakav sam čovjek, dobročinitelj sumnjivog kapaciteta - cimam patiku i držim ga za petu, pritom misleći kako je to što činim dobro djelo. U toj se misli temeljno zgadim samom sebi. Zašto mu skidam patike? Zato što je on uporno odbijao da legne obuven, što mi je teško povjerovati kad se sjetim kako je izgledao ležaj zapišan i prekriven dronjcima.

Napokon sam ga prevalio na bok, zastenjao je, složio sam patike na ulazu i napustio krmedar.

Vratio sam se u auto i ćutao deset minuta, nakon čega je razgovor opet krenuo svojim uobičajenim tokom. Mislim da je tema bila kako bi za Barane tunel Sozina morao biti besplatan, makar jednom nedjeljno. Ništa dublje nisam mislio, nisam se više bavio krmedarom, moja savjest mirno je pasla na fantazmi da sam pomogao u nevolji. Čak sam osjetio da smijem biti zadovoljan svojim osjećajnim gestom. Jednokratna pomoć, nije mala stvar. Digao sam pijanca sa betona i polegao ga u svinjac. Uglavio sam ga kao živi tetris u betonsku grobnicu i otišao tek nakon što sam se uvjerio da u njoj diše.

Ima tih radnika što žive u krmedarima, rekao mi je poznavalac lokalnih prilika. U tom komentaru pronašao sam smisao. Ima tih radnika što žive u krmedarima. Izgovoreno kao što se srče kafa, prirodno i očekivano. Tako je to u našem kraju, neki ljudi hrču u napuštenim svinjskim bunkerima. To je njihov život. Kao što svaki čovjek ima nekakav život, oni imaju svoj krmedarski san. Čak se i pisac u meni probudio, onaj što u svakom sranju pokušava iznaći strukturu za pripovijest i moralni pogon da osvijetli dio vlastite gnusobe.

Čovjek u svinjcu vam sigurno liči na fikciju, to je junak bez imena i daljeg značaja za društvo. On jeste živo biće, toliko znamo, ali za nas je prije svega tema obične kolumne. A moguće da više nije ni živo biće. Mogao se ugušiti povraćkom, mogao se zadaviti najlonskom vezicom, ali ne i objesiti, jer plafon svinjca je prenizak i ne dozvoljava uzvišen kraj. U svinjcu se može klečati sa omčom oko vrata i to je jedina slika koja mi u ovom trenutku pada na pamet, kao neka vrsta krajnje molitve čovjeka koji se davno predao.

Ako već nema uzvišenog kraja, pozivam čitaoca da priču ne zaključi ni emotivnim samozavaravanjem. Sažaljenje nije pomoć ni utjeha. Bijeda ovog svijeta raste jer se čini maglovitom bajkom i spletom odrođenih okolnosti koje se tiču nekog drugog. Osim poliranja svoje površne savjesti, obično ne preduzmem ništa. To je jedini pošten zaključak ove priče, baš kao i mnogih drugih o kojima se tako uporno ćuti.

( Brano Mandić )