Život između dvije zemlje i tri žene
Životni i profesionalni partneri Nikola Ilić i Korina Švingruber-Ilić istrajali su u izazovnoj realizaciji filma. Autorski tandem govori o svom ostvarenju i temama koje film pokreće: potrebama osoba sa smetnjama u razvoju, domovima za stare, rastrzanosti između porodice i samoga sebe, životu u Srbiji i Švajcarskoj...
Nikolu Ilića porodica je osuđivala zbog toga što u filmu govori o privatnim stvarima, a prijatelji su ga pitali da li je normalan... Njegova životna i profesionalna partnerka Korina Švingruber-Ilić od koje je ideja o filmu i potekla, ohrabrivala ga je da istraje i kada je želio odustati... Rezultat je film s produženim dejstvom i bez roka trajanja, vječito aktuelan i pun emotivnih tenzija, naboja i preispitivanja...
I mjesecima nakon odgledanog dugometražnog dokumentarnog filma, prisjećanje na radnju njihovog ostvarenja “Dida” nanovo pokreće snažne utiske i postavlja različita pitanja, dok se tumačenja mijenjaju u zavisnosti od trenutka, fokusa, životne faze ili perioda...
Film “Dida” donosi porodičnu priču, jednako toplu i komplikovanu, a istovremeno otvara i važna društvena pitanja. Sinopsis u prvi plan stavlja to što je Nikola, akter i autor, prije 15 godina napustio Srbiju i slijedeći svoje srce otišao u Švajcarsku...
”Od tada je njegov život podijeljen između dvije zemlje i tri žene: majke Dide, bake i supruge Korine. Nikolina majka Dida je ometena u razvoju i oduvijek zavisi od svoje majke, odnosno Nikoline babe. A kako ona stari, tako Beograd zove Nikolu nazad”, navodi se u opisu.
Tu kreće intimni, porodični, filmski i životni zaplet jer Nikola ne želi i ne smije da iznevjeri majku, ali isto tako ne želi da napusti svoj život u Švajcarskoj i pristane na ono što mu matična država nudi, odnosno uzima.
”Dida” je zajednički Nikolin i Korinin filmski projekat koji je nastajao duže vremena, a u koprodukciji Srbije i Švajcarske, što pruža dodatnu dimenziju i filmu i priči, ali i životu/životima i htjeli to ili ne, u vazduhu stalno stoji poređenje između te dvije zemlje, kvaliteta i načina života, kultura, odnosa u porodici, društva, vođenja države.
Spontano preuzimajući važnu ulogu u filmu, Nikola gledaoce lagano uvodi u proces istraživanja, sakupljanja, analiziranja i tumačenja, pa onda i (pre)sabiranja koje donose tragovi prošlosti i sadašnjosti života porodice Ilić, a koje je i sam prošao. Jedna od ključnih informacija je to što kroz njegova pitanja shvatamo da je Dida imala epileptički napad sa svega dvije godine što je na nju ostavilo ozbiljne posljedice, ali i poteškoće pri učenju. Zbog toga Dida i Didin život dodatno utiču na Nikolu i Korinu, njegov samostalni i njihov zajednički život, ali i na film u kojem Dida nije samo Dida ili pak glumica, već svojim prisustvom i uključenošću daje posebnu važnost.
”Dida je toliko specifična, specijalna, posebna i jedinstvena osoba da kada bi ona bila obična i prosječna sve bi bilo drugačije, a u kontekstu filma, mislim da ne bi bilo interesantno. Baš zbog toga što je ona takva kakva jeste trebalo je pokrenuti ovu temu. Kada imaš normalne i sposobne roditelje obično nećeš razmišljati o tome kako ćeš se ophoditi prema njima i hoćeš li brinuti o njima, sve dok ne ostare ili dok ti ne budeš stariji/a. A mi smo, prvenstveno Nikola, imali više vremena da mislimo o tome šta i kako sa Didom”, priča Korina za “Vijesti”.
Jedna od posebnosti ovog dokumenatarca je to što ima više uglova i što ne prikazuje samo ono što bi bilo interesantno publici ili predtsavljalo nit u odabranoj radnji, već prikazuje sve ono što jedan život jeste ili može biti - roditelji i djeca, osamostaljivanje, ljubav, porodica, profesionalne ambicije, migracije, starost, manjkavost institucija, nezainteresovanost sistema, jaz između generacija...
U javnosti i medijima, a tek u skupštini, vrlo je rijetka tema i osvrt na potrebe osoba ometenih u razvoju, a u zavisnosti od njihove životne dobi - djetinjstvo, mladost, zrelost i starost. Da li i dalje postoji stigma koja prati porodice tih ljudi, pa se oni trude da ih kriju ili štite, kako je to ranije bivalo, iako se možda i to prikriva?
”Po tom pitanju ne znam šta bih rekao, jer je Dida meni uvijek bila kao mlađa sestra. Baba je Didu vodila kroz život. Meni je žao samo što Dida nije imala šansu da kao dijete ima malo više prostora za sebe, jer bi se možda dodatno razvila i bila samostalnija, sposobnija. To u našoj zemlji još uvijek nije praksa i nema nekih napora da se svijest promijeni u tom smjeru. S druge strane, da je Dida rođena Švajcarskoj bilo bi mnogo drugačije i bila bi više socijalna i samostalna osoba. No, pošto je situacija kod nas (bila) takva i mentalitet takav, baka je Didu zagrlila svojim krilima, sjela je u svoje krilo i tako je zaštićenu vodila kroz život. Malo mi je žao zbog toga, jer sad Dida iako ima 72, ponaša se kao da joj je 15 godina. No, možda je tako i bolje. Jednostavno, sve se dešavalo bez puno razmišljanja, ali ono čega sam svjestan sada i što mi je uvijek na umu, jeste da kao čovjek uvijek na kraju dana treba da pogledaš sebe u ogledalo i budeš svjestan svojih djela. Ako ćeš ti svoje roditelje da ostaviš, treba s time i da živiš. Neki ljudi to mogu, ja ih znam, ali ja ne bih mogao da živim s tim”, kaže Nikola.
A koje institucije kod nas su i koliko otvorene za rad i pružanje pomoći i brige osobama ometenim u razvoju, da li su besplatne, ko tamo radi, ko njima upravlja, kako društvo pristupa i tretira te ljude, nevine i neiksvarene realnošću u kojoj živimo i pune ljubavi i radosti prema životu, ali i sa svojim potrebama koje imaju jednako kao i svi drugi? Sve navedeno i dalje djeluje kao niz tabu tema koje su normalne i prihvaćene kao takve i o kojima malo ko razmišlja. Ipak, ovaj dokumentarac ih postavlja u fokus.
”Samim tim što film podstiče na razmišljanje, dakle i tebe koja si postavila ovo pitanje, postajemo svjesni da smo uradili mnogo. Nijesmo od početka bili svjesni toga, jednostavno smo samo pratili naš život i otvoreno ga prikazali. Pošto je u pitanju srpsko-švajcarska koprodukcija, moram primijetiti da iako Švajcarci imaju drugačiju kulturu, a mi na Balkanu smo možda i emotivniji za neku nijansu, nijesmo toliko različiti. Mi se stidimo i osjećamo neki sram, za mnoge stvari unaprijed nametnute. Recimo, mene su ljudi iz porodice napadali zbog toga što prikazujem i govorim o privatnim stvarima iz svoje porodice, prijatelji su me pitali da li sam normalan i slično... Kod nas je normalnije da se stvari gurnu pod tepih, tamo ostanu i zaborave, a da se drugima predstavi kao da je sve sjajno i bajno, dok zapravo imamo mnoštvo problema koje ignorišemo i o kojima ćutimo. To je osnovni problem u našem društvu. Ljudi ne bi trebalo toliko da se stide svojih problema, jer svi imamo nešto”, kaže Nikola.
Korina kaže da je njoj od početka bilo jasno da će se pojedine teme naći kao važne za razgovor, što smatra normalnim.
”Meni je baka tražila da joj obećam da ću da se brinem o Didi, i nijesam planirao da snimim film o njoj, već sam samo želio da sačuvam trenutke sa njom prije nego ona ode, jer joj je u jednom momentu dijagnoza bila veoma loša. Ali, hvala Bogu, Dida je sa nama i dalje, a baka je otišla ranije, nama neočekivano, ali prirodno”, priča Nikola.
Film je krenuo upravo tako, kao bilježenje svakodnevnih porodičnih razgovora i provedenog vremena, čuvanje sjećanja, zvukova, raspoloženja... Iz razgovora sa Ilićima zaključuje se da je Korina bila pokretač ideje o snimanju filma, što je bio logičan slijed događaja, a u razgovoru za “Vijesti” objašnjava i zbog čega.
”Ja sam već uradila jedan film s babom i Didom kada sam spremala diplomski film za filmsku školu 2009. godine. Vidjela sam odmah da su one sjajne za kameru. Ipak, u mom filmu je bilo više protagonista. Razgovarala sam kasnije s producentkinjom iz jedne producentske kuće i rekla joj šta Nikola i ja radimo s babom i Didom i tako je krenula ideja i saradnja”, priča Korina.
Ona otkriva da je na početku fokus bio na simbiozi babe i Dide, njihovom zajedničkom životu i svemu onome što ga determiniše. Međutim, od jedne do druge radionice se desila i jedna u Pragu koja je bila ključna.
”Odlično se sjećam te radionice ExOriente, Instituta dokumentarnog filma u Pragu, koja se sastoji iz tri dijela i traje tokom čitave godine. Posljednja radionica je možda bila i presudna za film, jer se desilo da je zadnjih dana radionice moja baka umrla. Mi smo sa snimanjem krenuli 2012. godine, a ovo se desilo 2015. Sjećam se da mi je tada tutor iz Finske koji nas je i ranije savjetovao da uvedemo sebe u priču, a koji je super lik inače, rekao: ‘Baš mi je žao što ti je baka umrla, ali sad imaš fokus za film’, implicirajući da sada mi zaista moramo da stanemo ispred kamere, ili makar ja. Ja to nijesam htio, ali na kraju se desilo”, prisjeća se Nikola, a Korina dodaje da, iako nijesu željeli da prikazuju sebe, bilo je jasno da će doći do toga da ispričaju i svoju priču i filmu daju i lični pristup.
Dokumentarac je djelimično poslužio Nikoli kao alatka i proces upoznavanja svoje majke, a gledaocima da sebi postave i pitanje da li zaista i u kojoj mjeri poznajemo svoje roditelje, ali i oni nas. Da li smo svjesni njihovih života, izazova, svega što su prošli u ovoj našoj balkanskoj sredini punoj turbulencija i kako su sva ta životna iskustva uticala na njih, a kroz njih i na nas same, pa i tako dalje koljenima...
Preispitivanjem sebe, sopstvenog odrastanja, vlastite porodice i njenih članova znanih, bliskih i onih daljih, manje poznatih ili neznanih. Tokom čitavog procesa vodile su se i teške unutrašnje borbe, i razvijala se filmska traka jednog identiteta kroz više pojedinačnih i ličnih priča. S obzirom na to da Nikola usljed specifičnih okolnosti ne zna ko mu je otac, na pijadestal se postavlja pitanje da li poznajemo sebe i koliko smo zainteresovani da upoznamo sebe i svoju porodicu, kroz ono što su oni. Ipak, kao i uvijek i svuda, sve to zna povremeno da donese neprijatnost, a uz kameru možda i dodatnu suzdržanost, uštogljenost, dileme...
Korina potvrđuje da je toga u njihovom slučaju bilo mnogo puta, a saglasan je i Nikola.
”Ja sam mnogo puta želio da napustim sve i odustanem od filma, ali sam imao sreću da je Korina bila tu i da me je podržavala u svemu tome. Tako smo i istrajali do kraja. Teško je bilo. Svako zna da je teško pričati o nekim intimnim stvarima iz svoje porodice, tako je i meni bilo teško da pričam o svom ocu i o problemima u mojoj porodici. Osjećao sam se kao da sam go pred samim sobom, ali i pred svim budućim gledaocima. Bio je to težak unutarnji proces”, kaže Nikola.
Postavlja se pitanje kakav je osjećaj kasnije, nakon zavšrenog procesa snimanja, postprodukcije i montaže, kakav je osjećaj nakon gledanja filma, ali i povratak životu sa Didom, bez misli o kamerama.
”Ne znam šta da vam kažem. Iskreno, ja sam svima pričao da ja ne vjerujem u taj film, u smislu da mi je drago da on postoji kao jedan naš rad i svjedočanstvo, ali sam bio ubijeđen da neće imati neku svijetlu budućnost po pitanju festivala. I onda, prvi skrining... Niko glasa. Ništa. Muk. Nema reakcije. Tišina i oduševljenje... Sjećam se da smo i mi sami bili zabezeknuti i pitali se šta se zapravo desilo. Kasnije smo bili na Kosovo DokuFestu, zatim na MakeDoxu u Sjevernoj Makedoniji, pa na Beldocsu u Beogradu, i u krajnjem na Underhillu u Podgorici, pa smo napravili neki balkanski tur. I, svuda su ljudi plakali, ali bukvalno, i bili dirnuti filmom i pričom, a upravo to je nagrada i ono ‘nešto’ što nama posebno znači da ljudi rezonuju u filmu”, kaže Nikola i dodaje da su veoma zadovoljni reakcijama koje dobijaju svuda, a ne samo na Balkanu.
Korina dodaje da je tako zbog raznovrsnosti likova i tema koje film obuhvata.
”Protagonisti u filmu smo baba, Dida, Nikola i ja i definitivno svaki gledalac može makar djelimično sebe da pronađe u nekom od nas, pored toga smo pokrenuli i neke značajne teme, a gledaocima nudimo i različite uglove i perspektive kroz multigeneracijske perspektive. To nam nije bila namjera, ali kada smo pogledali film i oslušnuli reaakcije ljudi shvatili smo da i to donosi posebnu priču, dramaturgiju i emociju. U Švajcarskoj smo imali bioskopski release i tamo smo dobili mnogo pohvala od starijih gledalaca i potvrdu da mnogi od njih o filmu diskutuju i kod kuće i pokreću teme koje smo mi pokrenuli u filmu”, ističe Korina.
Važno je pitanje kako brinemo o starijima, kako brinemo o našim roditeljima i kako će naša djeca brinuti o nama, dodaje Nikola.
”Kod nas je normalno da ljudi izbjegavaju dom za stare i očekuju brigu od svoje djece, dok je u Švajcarskoj normalno da bude suprotno. Domovi za stare tamo su kao hoteli sa pet zvjezdica. Sve imaju, neuporedivi su”, jasno priča on, a Korina se nadovezuje:
”U Švajcarskoj, na primjer, vlada potpuno drugačiji pogled na to. Jedan od primjera je i taj što ljudi tamo kako stare nemaju problem s tim da odu u dom za stare. Moji roditelji, na primjer, žele da idu u dom za stare i ni ne razmišljaju drugačije, a kamoli u smislu da bi mi trebalo da brinemo o njima. Tako razmišljaju i zbog nas i naših života, ali i zbog toga što su domovi u Švajcarskoj lijepo uređeni, pa ljudi ne bježe od toga, štaviše, tamo se i druže, imaju dobru brigu i njegu. Da, drugačije je nego ovdje”, primjećuje Korina.
Zaključak filma ne postoji. Postoji samo niz otvorenih pitanja, različitih tumačenja i preispitivanja.
”Neki od gledalaca su nakon prikazivanja filma komentarisali da su zapravo postali svjesni koliko se okupiraju malim problemima za koje su mislili da su veliki i strašni. Ali kada su pogledali film, ugledali su mnoga rješenja i različite probleme koji realno postoje kod drugih ljudi i kultura. Bilo mi je drago da to čujem”, kaže Korina.
Film “Dida” jedna je od najupečatljivijih filmskih projekcija 13. Međunarodnog festivala dokumentarnog filma Underhill fest, koji i dalje podstiče na razmišljanje i pitanja kojima se bave samo oni koji “moraju”. No, jasno je da posebni ljudi krase svijet i da su jedine granice u društvu, a svakome je potreban neko i niko ne može sam.
Korina je rođena 1981. godine u Švajcarskoj, a živi i radi na relaciji Švajcarka - Srbija. Pohađala je Fakultet likovne umjetnosti u Bazelu, Akademiju likovne umjetnosti u Beogradu i Odsjek za video na Univerzitetu za umjetnosti i dizajn u Lucernu. Od 2010. radi kao rediteljka i montažerka, a 2013. je postala članica Švajcarske filmske akademije i članica odbora udruženja Film Zentralschweiz. Suosnivačica je Švajcarskog udruženja za kratkometražni film PRO SHORT.
Nikola je reditelj i snimatelj koji zajedno sa Korinom svoj život dijeli na Srbiju i Švajcarsku. Diplomirao je video na Školi za umjetnost i dizajn u Lucernu 2010. godine. Surežirao je filmove “Kod ćoška” (2013) i “Just Another Day in Egypt” (2015). Kratki film “Rakijada” (2016) prikazivao se širom svijeta i osvojio razne nagrade. Ilić je bio direktor fotografije na kratkom filmu “All Inclusive” (2018) u Korininoj režiji.
U Švajcarskoj preživljavamo, a na Balkanu smo bogati
Film “Dida” je nastajao tokom desetogodišnjeg procesa, što životnog što profesionalnog. Kako partnerima i supružnicima izgleda i rad na filmu, a Nikola kaže da je njihov život “veoma interesantan”.
”Mi smo se upoznali prije 17 godina u Beogradu kada je Korina studirala Likovnu akademiju. Tada smo se našli, podijelili razne ideje i, da tako kažem - ‘sjeli na istu stolicu’ i pričali o filmu, iako ni ja ni ona tada nijesmo studirali film. Htjeli smo da snimimo nešto, Korina je imala kameru, ja ideju, a oboje smo imali volju. No, to nikada nijesmo snimili. Ja sam otišao u Švajcarsku i nakon četiri dana mi smo bili u braku, možda prvenstveno zbog papira, jer je tako bilo najlakše da budemo zajedno”, priča Nikola.
Korina kroz smijeh dodaje da se brak nije desio samo zbog papira...
”Bilo je tu i ljubavi, samo što tada nijesmo razmišljali o ulasku u bračne vode i sve ostalo što donosi”.
Nikola kaže da je to istovremeno bio i najlakši način da budu zajedno.
”Korina je studirala, a ja sam tamo tri godine radio u pozorištu kako bih nas izdržavao i omogućio nam da normalno živimo, a onda smo se zamijenili tako da je ona radila, a ja studirao u Švajcarskoj. Od 2012. do 2013. smo zajedno i kao reditelji, radimo samo naša autorska djela... U Švajcarskoj preživljavamo, a na Balkanu smo bogati”, duhovito, ali i realno sumira on.
Jedno vrijeme su, šta god da rade, svuda sa sobom nosili kameru, snimali i pisali, opisivali scene i razmišljali samo u tom pravcu. Pored života, nastavljaju i profesionalnu saradnju.
”Imamo u planu i nove filmove, uvijek imamo neke ideje i u svemu sarađujemo. Trenutno radimo na još jednom velikom zajedničkom projektu, ali je realizacija daleko. Svakako, (kratkih) filmova će biti”, zaključuje Korina.
Duša ovdje i dalje postoji
Kombinacija kultura, mentaliteta, ambicija, pa i standarda Švajcarske i Srbije, ili neke druge balkanske zemlje, djeluje prilično interesantna. No, Ilići su se brzo sporazumjeli i uklopili. A kako gledaju na ove dvije zemlje, pričaju za “Vijesti”.
”Kada sam otišao u Švajcarsku, osjećao sam kao da sam pao sa Marsa”, kaže Nikola i jednom rečenicom sve objašnjava.
”Nijesam mnogo putovao ranije, ali nijesam ni razmišljao o tome kako može biti tamo. Brzo sam našao posao i brzo sam se snašao s kulturom. Jedan od problema s kojim sam se susreo je jezik, jer smo mi u školi učili ruski i engleski, dok mi je njemački bio potpuno stran i haotičan. Pritom, bilo je stresno raditi u pozorištu, a da ne znam jezik, tako da tih prvih par godina zaista jeste bilo teško da uđem u kulturu, adaptiram se, ali sada, kada imam prijatelje tamo i porodicu, ali i Korininu porodicu koja je kao moja porodica, to je veliko bogatstvo. Ono što je meni bila najveća frka je da odem iz Beograda, ali kada sam shvatio da uvijek mogu da se vratim bilo je lakše”, nastavlja on.
Korina Kaže da je na Balkanu sada već toliko dugo da ima osjećaj kao da je oduvijek tu, no, primjećuje niz razlika u načinu života.
”Velika je razlika u mnogim segmentima, ali meni je mnogo toga blisko jer moja porodica ima tu vezanost, toplinu i prisnost koja je izražena ovdje na Balkanu. Tako se i mi držimo zajedno, podržavamo se i redovno obilazimo i gledamo, kao i porodice na Balkanu. Ipak, porodice u Švajcarskoj jesu hladne i odnosi unutar njih nijesu toliko bliski, iako moja to ima, pa kada sam upoznala Nikolu mogla sam da se povežem. Takođe, njegova baba me je podsjećala na moju babu koja u tom trenutku nije bila živa, a kako sam se zbližavala s njim i njegovom porodicom, osjećala sam kao da sam dobila drugu babu. Ono što mi se posebno dopada, a što još postoji na Balkanu, je duša. Ja volim što se duša ovdje čuva i postoji”, ističe Korina.
( Jelena Kontić )