Šta bi moglo srušiti Putina?

Može li Vladimir Putin izgubiti rat u Ukrajini i zadržati vlast? Dok ukrajinska kontraofanziva podriva ruske pozicije na frontu, to pitanje privlači sve veću pažnju.

U fokusu te debate je mogućnost puča, bilo da se radi o oružanom ustanku nezadovoljnih ruskih generala ili pobuni unutar Kremlja. Mada nijesu nemoguće, te opcije su trenutno malo vjerovatne. Zapravo, jedna drugačija vrsta opasnosti je moguća: opšti raspad režima, dok višestruki izazovi guše kapacitet za reagovanje a nefunkcionalnost ugasi povjerenje u Putinovo liderstvo.

Poraz u ratu je rijetko kada dobar za karijeru. Istorija obiluje diktatorima koji su započeli ono što su mislili da će biti kratke pobjedničke ofanzive da bi nakon poraza njihovih trupa bili svrgnuti sa vlasti.

Brojni su primjeri počev od Napoleona III, koji je brzopleto preuzeo Prusku Ota fon Bizmarka 1870, do argentinskog generala Leopolda Galtierija, koji je izazvao britansku premijerku Margaret Tačer oko Foklandskih ostrva 1982.

Ipak, krah na frontu ne znači uvijek propast za diktatore. Politikolozi Đakomo Kioza i Hajn Gumans analizirali su sve ratove od 1919. do 2003. i utvrdili da, mada vojni poraz povećava šanse za prisilnu smjenu diktatora, u oko polovini slučajeva autokrate opstanu na vlasti makar godinu dana nakon okončanja rata, a oni koji to uspiju ponovo postaju prilično sigurni. Sadam Husein je tiranisao Irak 12 godina nakon što su njegove trupe poražene u Kuvajtu 1991. Rijetki su arapski lideri koji su odmah smijenjeni nakon što su izgubili rat protiv Izraela.

Putin još nije izgubio, a ruske trupe i dalje mogu da odbrane dio teritorije koje su zauzele. Međutim, ovaj rat je već narušio Putinove odnose sa pojedinima iz njegovog užeg okruženja. Kako bi spasio obraz on je krivicu za katastrofalnu invaziju prebacio na vojne i zvaničnike Federalne bezbjednosne službe (FSB), koji je trebalo da se infiltriraju u Ukrajinu i procijene raspoloženje stanovništva.

Osam generala je “smijenjeno, prekomandovano ili na drugi način sklonjeno”, od februara, a jedan je navodno i zatvoren.

U međuvremenu, ratoborni zvaničnici poput čečenskog predsjednika Ramzana Kadirova i Jevgenija Prigožina (koji između ostalog kontroliše moćnu plaćeničku organizaciju) negoduju zbog vojnih poraza za koje okrivljuju ministra odbrane Sergeja Šojgua. Kada je Ukrajina uzvratila ove jeseni ultranacionalistički analitičari su eksplodirali na Internetu, navodno vršeći pritisak na Putina da eskalira rat. Pojedini su sugerisali da je moguć puč trvdolinijaša unutar vojske i drugih bezbjednosnih snaga.

Klopke unutar sistema

Ipak prepreke za takav puč su velike. Putin je postavio brojne klopke unutar sistema kako bi tako nešto spriječio. Mnogobrojne agencije nadziru jedna drugu - počev od FSB-a do vojneobavještajne službe (GRU) do FSO i Nacionalne garde. Vojni kontraobavještajni odsjek unutar FSB-a - najveći unutar te službe - ima agente u svakoj vojnoj jedinici, pomorskoj i vazduhoplovnoj bazi.

Unutar FSB-a česta krivična gonjenja za korupciju ili izdaju su stvorila kulturu nepovjerenja.

Bilo da je to slučajno ili namjerno, najviši zvaničnici odgovorni za sprovođenje ovih mjera nijesu zvanično međusobno povezani niti imaju puno veza unutar Kremlja. Troje akademika nedavno su klasifikovali veze - poslovne, privatne i porodične - između 100 najuticajnijih Rusa. Ispostavilo se da je direktor FSB-a Aleksandar Borutnikov neformalno povezan samo sa Putinom lično.

Ministar unutrašnjih poslova Vladimir Kolokolcev je čak manje povezan i ima direktne veze samo sa gradonačelnikom Moskve Sergejem Sobjanjinom. Generalni sekretar Savjeta bezbjednosti Nikolaj Patrušev i direktor Nacionalne garde Viktor Zolotov obojica imaju male mreže. Onima koji komanduju vojskom nedostaje međusobno povjerenje da bi organizovali zavjeru, a takve planove bi bilo teško sakriti.

Što se tiče Kadirova i Prigožina, teško je zamisliti da bi oni mogli izvršiti pritisak na Putina, a kamoli organizovati puč protiv njega. Obojica su izuzetno nepopularni i potpuno se oslanjaju na predsjednika kada je u pitanju njihov status. Nijedan od njih nema puno prijatelja - za razliku od neprijatelja - na važnim funkcijama. Za obojicu pokušaj svrgavanja Putina bio bi ravan samoubistvu.

Umjesto da osjeća pritisak od takvih nacionalista, Putin ih smatra korisnima. Njihovi pozivi da demoliraju ukrajinsku civilnu infrastrukturu vjerovatno se poklapaju i sa njegovim sklonostima - a njihovo otvoreno izražavanje ekstremnih pozicija pomaže mu da isproba raspoloženje javnosti. Zagovaranjem upotrebe taktičkog nuklearnog oružja, oni su učinili Putinove prijetnje realnim.

Istovremeno, Putin - uvijek podozriv prema motivima plaćenika - zna da Prigožinovi napadi na Šojgua proizilaze iz ličnih i poslovnih svađa; Šojgu je otkazao vrijedne državne ugovore koje je imao sa firmama Prigožina. Ovi ratoborni zvaničnici utiču na Putina pojačavajući njegove instinkte i povremeno oblikujući njegovu agendu. Međutim, oni ne predstavljaju ozbiljnu prijetnju.

Niti postoji realna prijetnja da puč pokrenu relativni umjerenjaci unutar režima. Oni koji i dalje razgovaraju sa novinarima - nezvanično - deprimirani su i ogorčeni. Žale se na nedostatak konsultacija i planiranja dok tajno pokušavaju da zaštite članove svoje porodice od regrutacije.

Mada je puč malo vjerovatan u ovom trenutku, Putinov režim je ranjiviji nego ikada pred drugom prijetnjom u vidu parališućeg kraha dok brojne krize onesposobljavaju kapacitete za donošenje odluka unutar Kremlja. Rat pojačava interne slabosti sistema, gurajući ga u pravcu kolapsa.

Mane “vertikale moći”

Politička komandna struktura sagrađena tokom proteklih 22 godine ima dva ključna nedostatka. Često nazivana “vertikala moći”, sistem donošenja odluka u Kremlju je više poput piramide, a sve linije autoriteta kreću od Putinovog kabineta. To znači da svaka velika tema na kraju mora biti riješena na samom vrhu. Naravno, ne odlučuje Putin lično o svemu. On često rutinske stvari prebacuje na nivo gdje se elitne frakcije cjenkaju ili svađaju dok ih ne riješe. Ruski analitičari to nazivaju “autopilotom”. Međutim kada se radi o temama visokog prioriteta - ili kada poglavice ne mogu da se dogovore - Putin uskače i preuzima “ručnu kontrolu” a televizijske kamere su često tu da zabilježe njegovu odlučnost.

Pretjerano centralizovan sistem može može da funkcioniše na prihvatljiv način u mirnim vremenima. Jasne linije komande pomažu čak i u manjim krizama. Ali potreba da Putin lično interveniše postaje ozbiljna mana kada su problemi složeni i brzo se razvijaju. Centar brzo postaje preopterećen, što može dovesti do niza grešaka.

Većinu ključnih režimskih ljudi više motiviše korupcija nego ubjeđenja, ali oni djeluju smatrajući da će sistem preživjeti. Kada ta vjera nestane, rezultat nije puč već odugovlačenje, neaktivnost i na kraju dezertiranje

Pored stresova koje izaziva ratovanje, Putin mora istovremeno da se bavi gubicima na frontu, sukobima unutar elite, ekonomskim gubicima, smanjenim budžetnim prihodima, haosom oko mobilizacije i protestima radnika. Ta lista će biti samo duža. Dok teret bude postajao teži, povećava se i opasnost od gubitka kontrole.

Druga slaba tačka je stalna Putinova potreba da demonstrira snagu. Poput većine modernih autoritarnih režima, i njegov se oslanja na složenu igru povjerenja: većinu ključnih režimskih ljudi više motiviše korupcija nego ubjeđenja, ali oni djeluju smatrajući da će sistem preživjeti. Kada ta vjera nestane, rezultat nije puč već odugovlačenje, neaktivnost i na kraju dezertiranje.

Kada je 2014. godine pao ukrajinski predsjednik Viktor Janukovič, nakon čega je Putin zauzeo Krim, ključni trenutak se dogodio kada se Janukovičev bezbjednosni tim prosto raspao. Kako je povjerenje u šefa nestajalo, tako su nestajali i njegovi branitelji.

Krah naravno nije neizbježan. Međutim pitanje je ukoliko se dogodi kako će se odigrati. Dok se problemi intenziviraju, oni će vjerovatno pogoršavati jedni druge. Dalji porazi na frontu bi pojačali konflikte unutar frakcija Kremlja, kako u Moskvi tako i na Internetu. Protesti zbog mobilizacije bi postali češći kako regruti budu umirali na frontu, potencijalno se udružujući sa demonstracijama zbog plata i otpuštanja. Dok lokalne žarišne tačke budu buktale, guverneri bi mogli improvizovati pokušavajući da riješe probleme - sopstvene i one u regionima. Poslovne i kriminalne grupe bi pokušale da iskoriste ometenost bezbjednosnih snaga. Sve to bi oborilo podršku Putinu, koja je krajem oktobra iznosila 79 odsto.

Male i lokalizovane proteste nije teško obuzdati. Ali kako se budu širili, taj zadatak postaje teži.

”Prava mjera” represije

Nasilna represija nosi dvije kontradiktorne reakcije: strah i bijes. Ona koja prevagne odlučuje o tome da li će protesti rasti ili jenjavati. To, zauzvrat, zavisi od stepena nasilja i konteksta. Previše sile u određenom okruženju može se obiti o glavu onome ko je koristi, izazivajućio bijes koji će savladati strah.

Haićanski diktator Žan Klod Bejbi Dok Duvalije to je saznao na teži način kada je njegova policija usmrtila trojicu nenaoružanih studenata 1985. godine. Svrgnut je u eksploziji bijesa u roku od nekoliko mjeseci.

Revolucije rijetko kada destabilizuju moderne države sa disciplinovanim policijskim snagama i dovoljno resursa. Protesti su bitni jer mogu uticati na raspoloženje unutar elite i bezbjednosnih snaga

Procjena o tome koji stepen sile treba upotrijebiti zahtijeva veliku vještinu i poznavanje lokalne situacije, a ponekad se odgovor brzo mijenja. Efikasnost zastrašivanja takođe zavisi od toga da li je kombinovano sa ustupcima. Međutim ustupci mogu voditi ka novim zahtjevima - ili, ukoliko su smatrani neadekvatnim, dodatno zapaliti situaciju. Za ustupke, kao i represiju, može biti prekasno.

Protesti su bitni ne zato što mogu izazvati revoluciju. Revolucije rijetko kada destabilizuju moderne države sa disciplinovanim policijskim snagama i dovoljno resursa. Bitni su jer mogu uticati na raspoloženje unutar elite i bezbjednosnih snaga, mijenjajući očekivanja i podrivajući moral.

Usljed opšteg odliva povjerenja u Putina, puč i revolucija možda uopšte ne bi bili potrebni za njegovu smjenu. Mogao bi sam uvidjeti da mu je najbezbjednija opcija kandidovanje prihvatljivijeg kandidata na predsjedničkim izborima 2024 - pa čak i ustupanje vlasti prije toga. Naravno, takav manevar ne bi spasio sadašnji tim.

Razmjeri izborne krađe za izbor Kremljovog favorita mogli bi biti preveliki za mobilisanu javnost. A tu operaciju mogle bi podriti suprotstavljene režimske frakcije. Ukoliko nijedna ne bi bila dovoljno snažna da usmjeri ishod, izbori bi mogli biti - ako ne fer - onda makar nepredvidivi.

Kao i u slučaju berzi, trenutak kraha autoritarnih režima je nemoguće predvidjeti. Takvi režimi mogu izgledati snažno godinama, da bi onda odjednom nestali u lavini prebjega. Višestruke krize i tenzije koje donosi rat povećavaju šanse za to, ali kraj mogu izazvati nasumične greške. Često djeluje da se događaji ubrzavaju prije kolapsa, poput pada povjerenja koje se širi unutar elite. Kao što je filozof Seneka kazao u jednom drugom kontekstu: “Napredovanje je sporo, ali je put do propasti brz”. Kraj, kada dođe, često iznenadi i one najupućenije.

Članak je preuzet iz magazina “Forin afers”

Autor je profesor političkih nauka na Univerzitetu Kalifornija

Prevod: N. Bogetić

( Danijel Trajsmen )